Koncem 1979. općine Cazin i Velika Kladuša po relevantnim pokazateljima dosegle su malo više od polovine nivoa prosječnog razvoja BiH i napustile „zonu izrazito nerazvijenih“ općina. Najkraći enciklopedijski sažetak komunističkog režima: za nepunih pola vijeka na ovom povijesno trusnom području prevladana je bijeda, siromaštvo, neimaština, ostvarena skoro potpuna pismenost i primjerno školstvo, mukotrpno zamijenjen pasminski sastav stoke i primjena modernih agrotehničkih dostignuća, razvijena moderna poljoprivreda i stočarstvo, izvršena elektrifikacija i industrijalizacija, bitno poboljšana zdravstvena zaštita, dugoročno rješeno pitanje pitke vode iz sigurnih dubinskih izvora, proživljeno „zlatno doba“ (1975-1987), poboljšani uvjeti stanovanja, postignut solidan standard života, ostvaren GDP per capita od oko 1.100 USA $ (blizu dvije trećine beha dostignuća).
Ostavljeno je oko 430 mil.USA $ društvenog kapitala za pretvorbu shodno Zakonu o pretvorbi br. 84/89. sa dopunom 46/90., ali ostavljen i čudan mentalitet (licemjerstvo, podaništvo, slabo pamćenje, brzo zaboravljanje,…). Uredba sa zakonskom snagom iz 1994. prekinula je procese privatizacije shodno Zakonu o transformaciji društvenog kapitala iz 1988/89. i dobar dio društvene imovine proglasila državnom-javnom imovinom. Zakon o amnestiji iz 1999. godine stavio je van snage oko sedam hiljada predmeta u BiH (procjene za Kladušu su oko 15-tak predmeta) koji su trebali procesuirati kriminal i korupciju u vrijednosti oko 150 mil. KM (procjene za Kladušu oko pet miliona KM).
Po užurbanim postupcima (1989/90) u svim republikama ex Yugoslavije donešeni su institucionalni okviri o političkom organizovanju. U susjednoj Hrvatskoj 17.06.1989. osnovana je vodeća politička stranka (HDZ), a višestranački izbori održani 27.04.1990. Pokušaji da se u BiH onemogući organizovanje nacionalnih političkih stranaka su propali. Organizovanje vodećih nacionalnih stranaka u BiH obavljeno je: SDA, 26. maja 1990. (Zakon o političkim organizacijama 27/91 u BiH donešen 16.08.1991.); SDS, 29. juni 1990-; HDZ, 18. august 1990. Poslije navedenih datuma slijedilo je organizovanje ogranaka-podružnica po općinama. U Kladuši je to obavljeno početkom ljeta 1990., a glavni nosioci su bili: Mirsad Veladžić (1956), Ejub Alagić (1957), Šefik Štulanović (1961), Asim Ćemalović, Nurija Miljković,… Zajednički cilj svima bio je pobjediti „ komuniste“ (kojih zapravo nije ni bilo) i preuzeti vlast, dočepati se moći i pohlepa!
Mediji su se brzo prestrojili i nastavili opjevavanja. Dojučerašnji zatvorenici (Abdić, Izetbegović, Krajišnik,…) preko noći postadoše demokrate i lučonoše pluralizma. Narodne mase širom BiH preko noći zaboraviše na „komuniste“ i prigrliše njihove „žrtve“. Laži, bar što se Kladuše tiče, tipa sputavanja vjerskih sloboda, gradnje vjerskih objekata, obespravljanosti Muslimana, bespravni progon Abdića,… preko noći postadoše „istine“ većini punoljetnih Kladuščana. Kud Abdić (1939) tuda i Sead Purić (1943) sa Velkatonom (od 1984) i tako sve do marta 2012. Većina vjerskih službenika, posebno bivši špijuni-cinkaroši, dobiše odavno priželjkivane šanse da svojim (ne)vjernicima konačno mogu pričati „istine“ i (ne)svjesno postadoše najznačaniji agitatori SDA na području Velike Kladuše. Kako tad, tako i danas, koncem druge decenije 21. stoljeća!
Pluralizam i višepartijski sistem u BiH institucionaliziran je 31.07.1990. usvajanjem Zakona o izboru odbornika i poslanika u društveno političkim skupštinama (Sl. list BiH 21/90) čime je ukinut delegatski sistem uveden 1975-tih.
Zadnja godina (1990.) jednopartijskog sistema na kladuškom tlu obilježena je forsiranom reviltalizacijom „Agrokomerca“, privremenom stabilizacijom ukupnih (ne)prilika nakon denominacije dinara (1:10.000) i „čvrstog kursa“ za dojč marku (1 DEM = 7,00 DIN), osnivanje novih političkih stranaka, oktobarskim „talasanjima“ radnika „Saniteksa“, dva događaja (15.09. Predizborna manifestacija SDA i 18.11, Prvi višestranački demokratski izbori) sa trajnim tragovima na kladuškom tlu. Detaljni vremeplov ove decenije (1981.-90.) publikovan je u „Cross Atlantic“ u periodu 2002.-2010., gradu Utica-savezna država New York.
S kime i kako smo startovali u pluralizam
Početkom 1991. godine startovale su sa radom novoizabrane vlasti na nivou države i lokalnih zajednica. U Velikoj Kladuši je Ejub Alagić (1957), završeni diplomant Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu (XXXI generacija 1976) i polaznik postdiplomskog studija Univerziteta u Rijeci preuzeo dužnost predsjednika Skupštine opštine od v. d. Enesa Demirovića (1959), a Mirsad Veladžić (1956) diplomant Poljoprivrednog fakulteta u Sarajevu (1980), magistrant na Tehnološkom fakultetu Novi Sad (1989) imenovan je za predsjednika Izvršnog odbora. Po čudnim okolnostima Fikret Abdić-Babo (1939) je u Predsjedništvu SRBiH „prepustio“ prvu poziciju Aliji Izetbegoviću. Nije li ovo bila „izdaja“ birača? Abdić je u Predsjedništvu SRBiH dobio nepostojeći resor „gospodarstvo“. Visoka dužnost, nikakve ovlasti! Brzo se „ekipirao“. Bišćanin Hasan Biščević (glavni i odgovorni urednik „Krajine“ 1987-89.) zadužen za „public relations“, koji će prikupiti dovoljno građe za knjigu „Abdićev put u izdaju“ (Ljiljan 1993.), savjetnik Isak Deljanin,.. Izmaklo mu se da Ibrahima Mujića (1954) svog dugogodišnjeg pomoćnika za sve i svašta u „Agrokomercu“ postavi za ambasadora u Zagrebu. Na Regiji glavni oslonci su Irfan Saračević-Žile (1947.-2002.), za obavještajno policijske poslove, Asim Kajtezović (1955) za „Agrokomerc“, Sead Purić (1943) za domaći „public relations“,.. Dvadesetog januara 1991. čelnici HDZ Slunja i Velike Kladuše, čelnici SDS Vojnića i MBO Velike Kladuše prihvataju Inicijativu međustranačke saradnje između Cazinske krajine, Korduna, Banije. Zadnje dekade februara 1991. (23.02.91.) zagrebački Vjesnik objavljuje veoma inspirativan i zapažen prilog pod naslovom „U Krajini Sehret“ ili kakve veze ima Mujo Hrnjica (1600-?) i Huska Miljković (1905-1944) s osnivanjem „države“ Krajine sa potpisom poznatog književnika Ivana Aralice.
Sistemska sveukupna dugogodišnja kriza (ekonomska, politička, ustavna,…) kulminirala je 1989/90. u ex Yugoslaviji i BiH kao federalnoj jedinici te prouzrokovala brojne negativne posljedice na cjelokupnoj Yu-teritoriji, a posebno u manje razvijenim područjima sa nepovoljnim brojnim povijesnim naslijeđem karakterističnim i za Veliku Kladušu. Većina građana Velike Kladuše može prihvatiti opće rašireno uvjerenje da je raspad ex države potican od ex-teritorijalnih interesa u sprezi sa domaćim nacionlanim aspiracijama isplaniran u akademsko-bezbjednosnom kompleksu u Beogradu koji je započeo hajkama na „Agrokomerc“ i BiH augusta 1987. takozvanom mjeničnom aferom, eskalacijom ustavno-političke krize 1989/90., ubrzanim padom Berlinskog zida 1989., interesnim zaljevskim ratom na Bliskom istoku 1991., regionalno-integracijskim pregrupisavanjima naznačenim u Mastrichtu 1992. Koncem jednopartijskog sistema (1990) općina Velika Kladuša je bilježila solidne pokazatelje društveno ekonomskog razvoja (31.12.1979. premašila beha prosjek po strateškim pokazateljima razvoja tog doba) sa primjernim iznosom vlastitih sredstava u pasivnom bilansu stanja 31.12.1990. Građani Velike Kladuše su na novembarskim izborima 1990. za lokalne i državne organe ogromnom većinom (73%) prihvatili višepartijski sistem pluralističke demokratije više pod utjecajem opće propagande nego socijalne zrelosti za promjene. Slično su postupili i na referendumu (konac feb/početak marta 1992) glasali (99%) za nezavisnost BiH i bezrezervno su ponosni njenim međunarodnim priznanjem maja 1992. Određeni broj Kladuščana su svjesni povijesne činjenice o odlučnim utjecajima svjetskih sila oko statusa BiH jer sudbina malih država rijetko je bila isključivo njihova stvar. Većina građana Velike Kladuše nikada nije ni pomišljala svoju općinu vidjeti van granica BiH i svake sumnje o njihovom beha patriotizmu, pripadnosti BiH i odanom prakticiranju vjerskih osjećanja su čiste besmislice.
Summary-sažetak
Ustavnim rješenjima BiH poslije 1995. Velika Kladuša će u formalno pravnom smislu zadržati isti status (općina), ali sa bitno reduciranim ovlaštenjima u odnosu na 1990-te. Institucionalizirani su kantoni kao društveno parazitske forme među kojima je USK od trećeg mjesta na ljestvici 10 kantona 1995. po općoj razvijenosti bio na trećem mjestu, a koncem 2020. isto na trećem, ali odozdo! Državne, političke i vjerske opstrukcije i satanizacija Kladuščana od strane kantonalnih i centralnih beha institucija usporavale su proces tranzicije, opstruirale postratni period, pospješivale kriminal i korupciju. Par toksičnih zakonskih rješenja (Uredba iz 1994., Zakon o amnestiji iz 1999.,…) te više dvojbenih paragrafa (otkup radničkih potraživanja, status „čekanja“,…) bile su jasne poruke kriminalu za dodatnu beskrupuloznost. Jalove konfrontacije vodećih političkih stanaka (DNZ i SDA, od 2013., Laburista i ostalih), pomanjkanje volje i znanja da se osmisli i formuliše nova „vizija“ početkom 21. stoljeća rezultirale su postepenim nazadovanjima, kako po socioekonomskim pokazateljima tako i po kršenjima ljudskih prava, pismenošću, uskraćivanjima građanskih sloboda, usporavanjima promocije civilnih udruženja. Privatizacije, pljačke, kriminal, sporenja oko vlasništva čudno uknjiženog Privrednom društvu „Agrokomerc“ d. d. su doprinijeli ubrzavanju nazadovanja poslije 2007. Dostignuti nivo društveno ekonomskog razvoja, nedovoljno razvijena lokalna zajednica (50-75% prosječne razvijenosti BiH), Kladuša će uglavnom zadržati do konca druge decenije 21. stoljeća.
Raskol u vladajućoj (DNZ) stranci u drugoj polovini 2012. rasplamsao je tinjajuće polarizacije koje će pravo stanje pokazati na lokalnim oktobarskim izborima 2016. Pojavu Koncepta Unaprijedimo Kladušu zajedno (2014) pseudo elite su uglavnom ignorisale. Nedostatak relevantnih terenskih istraživanja otežava formiranje realnijih predožbi o kvaliteti života na kladuškom tlu tokom prve tri decenije pluralističke demokratije. Veoma pogubno nazadovanje Kladuša bilježi u predškolskom (7,5%) obrazovanja ili polovina beha prosjeka, zdravstvenom standardu, povredama ljudskih prava, nejednakostima,… Prvi poratni popis 2013. nije dovoljno sagledavan sa svih aspekata. Izostala je lokalna verifikacija i preporuke za naredni period. Osnovne karakteristike kladuškog društva (odnos prema prirodi, međusobni isprepleteni odnosi, odnos prema okruženju, spoznaje sebe i drugih,…) i njegovih kolektiviteta tokom prve tri decenije višestranačja u procesima tranzicije, privatizacije,… su civilizacijski deficiti oko nespremnosti da otvorenim dijalozima i kritičkim promišljanjima formulišu novu viziju, procedure ostvarenja. Dinamika brojnih poboljšanja u oblasti stanovanja, infrastrukture, učeničkog standarda, kvaliteta života,… nisu pratila tempo okruženja! Nekoliko krupnijih investicionih projekata sa državnog nivoa (zaobilaznica, školstvo, kanalizacija-kolektori,…) nisu dali očekivane blagovremene efekte uglavnom radi nesposobnosti lokalne vlasti. Ozbiljna kašnjenja oko redefinicija strateških dokumenata (prostorni, regulacioni,… planovi, nedostatak strategije kulture, neozbiljnost oko strategija razvoja,…), rezultirala su prekomjernom bespravnom gradnjom (oko 1.500 predmeta u toku legalizacije). Stanarska prava, otkup stanova (oko 100 stanova),… pratile su brojne nečasne radnje. Certifikati, devizne knjižice uglavnom su uz veliki diskont završavali u privatnim džepovima tajkuna. Katastrofalna privatizacija rezultirala je „nestankom“ prijeratnih nosilaca razvoja. Oporavak poslije financijskih skandala u okruženju (hipotekarna kriza 2008.,..) predugo je trajao (do 2016.) za kladušku ekonomiju. Stabilan rast zaposlenosti poslije 2016. prosto je „nestao“ u prvom kvartalu 2019. pod utjecajem pandemije coronavirusa. Najveće promjene tokom proteklih 30-tak godina pluralizma na kladuškom tlu su demografija, imovinsko pravni odnosi, zaposlenost u privatnom sektoru,… Demografska piramida Velike Kladuše u periodu 1991.-2020. je bitno izmjenjena. Neprikosnoveni vođa kojeg su vazali slijepo slijedili nije shvatio povijesne trenutke promjena, prespavao je 30-tak godina i ostao zarobljen u totalitarizmu-komandnoj ekonomiji, a bio je uzor pripadnicima vladajućih elita 1996/2020. Tek će pod utjecajem pandemije u prvom kvartalu 2020. nekoliko sljedbenika iz „revolta“ iz vladajuće stranke pristupiti socijaldemokratiji.
Brojni pripadnici generacije Kladuščana kao većinski dio biračkog tijela zadnji četvrt stoljeća i njihovi izabranici manifestirali su dezorjentiranost, podaništvo, ravnodušnost, pohlepe, licemjerstva,… lutali su između vazalstva i modernih percepcija-implementacija temeljnih vrijednosti (pravednosti, jednakosti, ljudskosti,…)! Tokom četvrt stoljeća lokalne vlasti uporno manifestiraju licemjerstvo i ekspltatorski odnos prema dijaspori općenito!
Velika Kladuša, 30.07.2020. ramoh45.07@hotmail.com