Tokom skorošnjeg jutarnjeg sjedenja sa sekretarom Crvenog križa, koji se sprema za mirovinu, ispred jednog od prestižnih kafića mirisne Čaršije pretresali smo kladuške (ne)prilike. Promatrajući kladušku mahalsku pozornicu prilazi momčić tamnije kože. Bez predomišljanja znam genetsko porjeklo (romska zajednica). U vaktu kad sam bio dobi momčića (oko pet godina) pripadnike ove zajednice sam upamtio po bubnjevima – talambusima. Hodali bi po okolnim brdima Donje Vidovske (Obrov, Brusar,…) i lupali po svojim bubnjevima. Ovo je bio znak da se negdje održava „kina“ (jedan od zaboravljenih svadbenih običaja) kako mještani ne bi zaboravil doći. Momčić traži „sitniša“, a ja odgovaram da nemam i pitam ga bili brao jagode. On se malo smihulji. Pitam ga odakle je, s kim je došao, gdje je spavao, je li gladan, kako se zove ovaj grad-čaršija,…? Ne zna kako se grad zove, ali bi doručkovao palačinke! Brzo se dogovorimo, naručimo palačinke pod uslovom da pita „tetu“ kako se zove ova čaršija i da to zapamti. Pojeo je tri četvrtine porcije, zapamtio ime Velike Kladuše,… Nakon par dana opet sam ga susreo u mimohodu i pitao kako se zove Čaršija. S pika je izgovorio Velika Kladuša!
Prilog počinjem jakom konstatacijom: pripadnicima baby boom generacije (ratna i poratna generacija 1945-tih) trebalo je 34 godine (1945.-1979.) da status izrazite nerazvijenosti, ispod 50% beha prosjeka, promaknu u status nedovoljne razvijenosti ili 66% do 75% beha prosjeka, pripadnicima srednje i mlađe generacije Kladuščana nije pošlo za rukom da za 40 godine Veliku Kladušu „promaknu“ u status razvijenih Čaršija, iznad 75% beha prosjeka! Ova konstatacija je čvrsta kao nosivi betonski stubovi statički najstabilnijeg objekta, temeljne zgrade prvog industrijskog preduzeća Velike Kladuše! Kladuško društvo (shvaćeno kao odnos prema resursima, interinstitucionalni odnosi, interkolektivni, interpersonalni,…) polovinom juna 2020. je ovakavo kakvo jeste, u iščekovanju kretanja pandemije coronavirusa. Promatrano s globalno lokalnog konteksta neće se uopće pogriješiti ako ga formulišemo kao dezorjentirano (ne zna šta hoće-neće,…), polarizovano (imućniji, siromašniji, rodoljubi, oni drugi, „ideološki“ prevrtljivi, lako mjenjaju stranke,…), čudni (malo antifašizma i više fašizma, malo pravde, više krivde,…), dobrana fundementalno nepismeno (malo čita, sve se „zna“, ono što se pročita tumači se na svojstvene načine),… Priče o kladuškom nazadovanju su prvenstveno priče o Kladuščanima i njihovim ključnim faktorima kladuškog društva (načelnici, vijećnici, narodni izabranici, 14 savjeta mjesnih zajednica, 27 džematskih odbora, preko 140 civilnih udruženja, 10-tak profesionalno zaposlenih u kladuškim medijima,…) koji nisu uspjeli kreirati bitno povoljniji opći ambijent koji će rezultirati poboljšanjem općeg kvaliteta življenja, ublažavnju siromaštva i neimaština.
Statistički-indeksno socioekonomska situacija koncem 2019. uglavnom poznata (oko 40.099 prosječan broj stanovnika, prosječna zaposlenost 5.083, prosječna nezaposlenost 6.622 od čega 55% nestručnih, prosječna neto plaća 766 KM,… 0,34 prihodi od poreza na dohodak per capita, 0,48 stepen zaposlenosti, 0,44 stepen obrazovanja radne snage,…) koja Veliku Kladušu pozicionira na 58. mjesto na rangu od 79 općina FBiH. Pandemija coronavirusa od polovine marta 2020. bitno je pogoršala opću „sliku“ Velike Kladuše. Ono što se sasvim pouzdano zna jeste da će oporavak duže potrajati! Na osnovu raspoloživih podataka o kretanju broja zaposlenih od 31.12.2009. zaključno sa 31.05.2020. na nivou USK-a (38.220) zaposlenost je smanjena za nepuna tri posto (37.041/38.220). Za isti period prema podacima iz istih izvora smanjenje zaposlenosti u Velikoj Kladuši iznosi oko 5,3% (4.814/5.083) ili u apsulutnom pogledu manja za oko 270 radnika.
Po čemu i zašto nazadujemo
U dobrom dijelu kladuške (ne)laičke javnosti nazadovanje Velike Kladuše se veoma čudno percipira, ignoriše,… Na osnovu pouzdanih strateških pokazatelja iz više izvora, brojnih izvještaja-publikacija,… socioekonomski pokazatelji Velike Kladuše su preskromni u odnosu na beha prosjek, okruženje,… Osnovni razlozi su opstrukcije, toksičan ambijent, nespremnost narodnih izabranika da pokrenu sadržajne dijaloge,… Priča o napredovanju Velike Kladuše u nazadovanjima po socioekonomskim pokazateljima, nepravdama, nejednakostima, povredama ljudskih prava nije samo priča za pripadnike elita. To je prevoshodno u većoj mjeri priča o uspješnosti, umijeću režima vladavine od Ejuba Alagića 1995-tih, Šefika Štulanovića, Huseina Delića, Sulejmana Behrića, Admila Mulalića, Edina Behrića, Fikreta Abdića,… Opći „rang razvijenosti“ oko 66% beha prosjeka sa kojim smo okončali jednopratijski sistem za nepunih 30-tak godina uspjeli smo povećati za oko tri indeksna poena. Preskromno, obzirom na start i zaostavštinu koju smo naslijedili koncem 1990.!
Narodni izabranici od 1997.-2016. koji su preuzeli odgovornost za sudbinu bajkovite Čaršije počinili su (ne)svjesno brojne „tranzicijske“ strateške pogreške! Svojim politikama, ne znanjem, klijentalizmom kreirali su toksične ambijente koji su rezultirali skromnim socioekonomskim pokazateljima, većim nepravdama, nejednakostima, siromaštvu,…
Podanički (neprestana-kontinuirana podilaženje, ulizivanja,…) mentalitet (prevaziđeni načini razmišljanja, ljigava ponašanja,…) kojeg Kladuščani uporno kultiviraju, prakticiraju, usavršavaju najvjerodostojnije se manifestira tokom izbornih perioda.
Trideset godina nije kratko razdoblje. Ako je rat 1993/95., hipotekarna kriza 2008/09., migranti 2018., pa Covid-19 u proljeće 2020. došli izvana-nametnuti, sve ostalo je naše (podanički mentalitet, tranzicijska pljačka, deindustrijalizacija, stranački klijentalizmi, korupcija, nedovoljna konkurentnost proizvoda i usluga,…), suverena volja većine Kladuščana koju iskazuju na izborima! Rezultat iskazane suverene volje je nazadovanje Velike Čaršije, bitno skromniji standard života u odnosu na okruženje, nepovoljniji uslovi privređivanja,…
Među najomiljenijim prilozima za čije pisanje očekujem stečene uslove glasiće: Hronika poraza podaničkog mentaliteta na kladuškom tlu!
Ružno, sramotno, žalovno,…
U četvrtak, 18. juna 2020. mogli smo odgledati scene pred zgradom Jedinstvenog organa uprave Općine Velika Kladuša koju su izveli organi represivnog aparata (policija, tužiteljstvo,…) parazitske tvorevine zvane USK. Znate li kakav je radio sadržaj Radio Velika Kladuša emitovao navedenog dana prije 15:00 sati? Prije nepune 33 godine sasvim preuranjeno i nepotrebno prvo hapšenje (07.09.1987.) Fikreta Abdića (1939) izvedeno je mnogo elegantnije, bez populističkih ceremonija. Epilog znamo, piše u knjigama!
Da Fikret Abdić Babo nije osoba od reda i zakona je dobro znano, opisano, dokumentovano,… Fikret Abdić jednostavno ne može funkcionirati bez klijentalizma, korupcije, pogodovanja, rastrošnosti,…! Svega onog što mu se stavlja na teret (zloupotreba položaja ili ovlaštenja, povrede ravnopravnosti u vršenju privrednih djelatnosti, nesavjesno poslovanje, sklapanje štetnih ugovora, podsticanja monopola na tržištu budžetskim sredstvima, povrede Zakona o javnim nabavkama,…) ima. Koliko, stvar je istrage! Sva BiH je prepuna korupcije, povezanih krivičnih djela, zloupotreba položaja ili ovlaštenja,…! Zašto bi Abdić bio bolji? Prvi revizorski izvještaj Abdićeva budžeta u mandatu 2017.-2020. bio je jasan signal (netransparentno i institucionalno upitno poslovanje, poremećaji u budžetima, korupcija, rastrošnost,…) da to vodi prema zlu!
Ružno, sramotno, žalovno je kad osoba Abdićeva „formata“ sebi dozvoljava da bude predmet iživljavanja represivnog aparata organa vlasti kojima upravljaju osobe koje isti zakon po kojem hapse Abdića ne bi smio trpiti na slobodi!
Gori od Abdića i onih koji upravljaju represivnim aparatima na svim nivoima su birači koji glasaju-biraju predvodnike sklone nečasnim radnjama! Da u bajkovitoj Čaršiji ima budala, kamenja, ološa,… koji će za sitne novce po ulicama, iz parkova,… uzvikivati budalaštine, potvrđivati primitivizam, nije ništa novo. Tome se još samo „čude“ mlađi novinari, snimatelji koji još odrađuju svoje pripravničke obaveze (javna anketiranja primitivnih sredina,…)!
Još je kladuška družina putovala pod jakom pratnjom prema Bihaću, zvoni telefon! Vidim na ekranu tko je. Čujem i osmjehe praćene glasom: „Nećete više vi Kladuščani moći spočitavati nama Biščanima kako nam je mahom većina načelnika hapšena, korumpirana,…“. Naravno, odslušao sam i odbrusio: Da nije Abdića na čemu bi Ti magistrirao 2000-te.?! Je..li jedan drugog!
Velika Čaršija, 20.06.2020. ramoh45.07@hotmail.com