Još su brojni Kladuščani ma gdje bili i šta radili koji se prilično pouzdano mogu prisjetiti vakta prije 50 godina, dakle 1970-te. Sjećanja su konkretnija kada uporedimo panorame Velike Kladuše 1970-tih i 2020. Velika Kladuša je 2020. po svim aspektima (vizualno, strukturalno, socioekonomski, ljudski, …) veoma različita, gotovo neusporediva sa Velikom Kladušom 1970-tih! Osobno, poredeći te dvije panorame (1970-tih sa 2020-tih) u meni se bude emocije koje „spajaju“ dvije nespojive predodžbe. Ipak, valja se podsjetiti na, haman pa jedinu, konstantu koja je dominirala Velikom Kladušom proteklih pola stoljeća, a zove se Fikret Abdić (1939). Ova činjenica je rijetkost na širim geografskim prostorima i samim time predstavlja svojevrsni izazov za brojne profesije. Na osnovu panorame iz 1970-te, statistike, publikacija (npr. Velika Kladuša kroz stoljeća, Rijeka 1987.) osobnih pamćenja na stotine Kladuščana iz redova baby boom generacije (populacija rođena neposredno po okončanju Drugog svjetskog rata 1945.) i-ili koje petogodište starijih može prilično poudano dočarati predodžbu kladuškog društva, (ne)prilika,.. tog vakta.
Na tragu Prvog kladuškog sabora na temu „ubrzanja društveno ekonomskog razvoja“, posebno poljoprivede održanog koncem 1967. godine nakon unutrašnjih „komešanja“ na „guranje“ izvršena je integracija Trgokrajine i Zemljoradničke zaduge Velika Kladuša 1968/69. Pod još uvijek dvojbenim okolnostima Fikret Abdić 1970. volonterski preuzima najvažniju funkciju, sekretara Općinskog komiteta Saveza komunista Velike Kladuše. Sa statusom vršioca dužnosti definitivno učvršćuje svoju poziciju i postaje glavni hadžija u varošici koja je do tada u medije uglavnom dospijevala po pijačnim događanjima (svađe, tuče, čakije, kubure, langiri, držači kandžija, dijelovi plota-ograda,…). Ostalo je povijest sadržana u nebrojenim publikacijama, pa koga interesuje neka potraži, a kolumna Tefter je nezaobilazna! Još egzistira rašireno mišljenje, oko devet hiljada ili oko 46% biračkog tijela da bi panorama Velike Kladuše 2020-tih, struktura kladuškog društva,… bila mnogo skromnija bez Fikreta Abdića?!
Zaostavština jednopartijskog sistema na kladuškom tlu u čemu je Abdić dobro „potegao“ je respektabilna, kvantitativno i kvalitativno uglavnom poznata, ali još uvijek društveno „neverificirana“! Problem je u tome što smo primjerne rezultate u općoj industrijalizaciji Velike Kladuše do 1987. godine ozbiljno u temeljima uzdrmali, uglavnom zahvaljujući Abdiću i njegovim „razvojnim mjenicama“. Još veći problem je u tome što od te silne industrijalizacije do 1990-tih skoro ništa nije o(p)stalo. Bivši nosioci razvoja („Agrokomerc“, „Saniteks“, „Grupex“, „Kladušnica“,…) su praktično nestali pretežno zahvaljujući Kladuščanima na koje je Abdić imao znatan utjecaj do 2012. Spiskove tih kladuških „velikana“ zaslužnih za nazadovanje ravnodušne Čaršije sa Abdićem na čelu zainteresirani mogu pronaći u Biltenima za društvena kretanja (2014.-2019.).
Prilozi zatvorskim biografijama
Nije jednostavno dokumenotvao i vjerodostojno sažeti biografiju od nepunih 14 godina Abdićeva boravka iza rešetaka (pritvor i regularni zatvor) u dva navrata, (septembar 1987.-oktobar 1989. i juni 2001.-mart 2012.) u dva različita društveno- politička sistema (jednopartijski do 1990-tih i višepartijski 1991.-2012.) u dvije države (BiH i R. Hrvatska) u više gradova (Bihać, Rijeka, Karlovac, Lepoglava, Pula) sa bitno različitim tretmanom. Isto tako je pravnički veoma komplikovano dati „ocjenu sudskih postupaka“ i privilegija koje je osumnjičenik, pritvorenik i zatvorenik koristio i uživao tokom skoro deceniju i po provedenih u tamnicama različitih komfora, posluga,… Gotovo da je nemoguće razumjeti i teško za prihvatiti da se unutar jedne decenije počine (ne)djela za koja je zaprijećena višegodišnja robija. Sve skupa je još komplikovanije kada se to dogodi osobi poznatih i priznatih referenci u oba društveno politička sistema pod različitim režimima vladavine. Veoma je čudno kada osoba sa solidnim referencama, životnim i zatvorskim iskustvima javno manifestira neprihvatljive percepcije i implementacije temeljnih vrijednosti koncem druge decenije 21. stoljeća (ravnodušnost prema tretmanu antifašizma, pravednost, jednakost, solidarnost,…). Još je zagonetnije ljudski objasniti i prihvatiti da osoba sa takvim backgraundom pola stoljeća vedri i oblači u lokalnoj zajednici koja 40-tak godina ima gotovo isti socioekonomski status-nedovoljno razvijena sa zbirnim indeksom razvijenosti ispod tri četvrtine beha prosjeka u kojoj kvalitet života nije ni blizu polovine zapadnih susjeda. Situacija je još zamršenija kada se ima u vidu recentni „povijesni prtljag“ (Bratorat 1993/95., dva egzodusa, drske pljačke, grube povrede humanitarnog prava,…), demografska piramida populacije, brojnost dijaspore, geopolitička pozicija, impozantan broj ključnih faktora (stranaka, civilnih udruženja, narodnih izabranika svih nivoa,…) u uslovima globalizacije i digitalizacije.
Uočljiviji poremećaji (bitna odstupanja od već ustaljene prakse temeljene na pozitivnoj regulativi) u kladuškom društvu datiraju od 1980-tih ( čudna kadroviranja, olako trošenje za reprezentaciju i propagandu, povećani putni troškovi i dnevnice, neprincipijelnosti oko podjele stanova i kredita za stambenu izgradnju, friziranja bilansi, sve prisutnija demagoška retorika, rivalstva, pohlepe,…). Kritička promišljanja su ugušena, zabetonirana, kultovi ličnosti se opjevavaju na sve strane, sitni kriminal se razmnožava (inventurni viškovi-manjkovi, fiktivna službena putovanja, potkradanja iz pogona-fabrika, građevinske usluge funkcionerima na tuđi teret, kupovine diploma, muljaže sa kilometražama, zakidanja oko goriva, kafe, šećera, isplate dijela plaća u bonovima, rad na crno, siva ekonomija,…). Jačanje birokratsko etatističkih snaga u svim institucijama, koncentracije odlučivanja u politbiroe,… sve očitije postaju opće prihvaćena pravila ponašanja. Zaobilaženje nadležnih organa (radničkih savjeta, skupština,…) ili puki ogavni formalizam postaju redovne pojave. Sve navedeno i još više dešavalo se pod pokroviteljstvom „Politbiroa“, njegovih funkcionera među kojima je alfa i omega bio Fikret Abdić i njegovi „kučići“ u imenima koje zainteresovani mogu pročitati u Biltenima za društvena kretanja koji promovišu Koncept unaprijedimo Kladušu zajedno!
Još nije poznato da je u ex Državi najviši organ, Predsjedništvo SFRJ, odlikovalo visokim ordenom osobu sa veoma suspektnim poslovnim marifetlucima kao što se desilo 16. jula 1987. godine kada je navedeni organ „počastio“ Fikreta Abdića visokim jugoslovenskim ordenom za razvoj privrede u vrijeme kada se znalo za njegov upad u platni sistem Države.
Šta od navedenog imamo 2020. u Velikoj Kladuši? Haman sve i još više: diskriminaciju medija, ignorisanje građanskih inicijativa, nedopustivo krčmljenje budžeta, nepravde, nejednakosti, povrede, korupciju, drogu, vehabizam u negativnim konotacijama, masovnu ljigavost, ravnodušnost,…
Abdićeva rastrošnost, bahatost, diletantizam,… grube povrede zakona uz dobru zavidnost partijskih jarana su ga o7.09.1987. smjestile u „bihaćku kulu“ – istražni zatvor u bijelom Bišću! Ostalo je povijest.
Među epilozima Abdićeve pola stoljeća dominacije nad Velikom Kladušom i njenim blećcima piše: „Percepcije i implementacije temeljnih vrijednosti (pravednost, jednakost, solidarnost,…) koje Abdić uporno prakticira na kladuškom tlu već pola stoljeća su više doprinijele nazadovanju Kladuše nego sav njegov doprinos društveno ekonomskom razvoju, izuzev angažmana oko pitke vode“!
Potencijalno mogući kandidati za načelnika Velike Kladuše u narednom mandatu promatrano po „ljudskim kriterijumima“
Definiranjem vođenja kao utjecaja naglašava se važnost vođe. Nakon stoljeća istraživanja kako osobine pojedinaca utiču na vođenje stvorena je lista osobina koje bi pojedinac trebao imati ili želio razviti kako bi ga drugi doživjeli kao vođu. Iz proširene liste osobina koje su rezultat rada niza istraživača, izdvojene su: inteligencija, samopouzdanje, odlučnost, cjelovitost, društvenost. Inteligencija ili intelektualna sposobnost, kao osobina vođe, pozitivno je vezana uz pojam vođenja. Sposobnost verbalne komunikacije, moć uvjeravanja i zaključivanja, upućuju da te osobine čine pojedinca boljim vođom. Međutim, intelektualne sposobnosti vođe ne bi se smjele razlikovati previše od intelektualnih sposobnosti njegovih podređenih. Kada se intelektualne sposobnosti značajno razlikuju, mogući su problemi u komunikaciji s podređenima, koje teško mogu prihvatiti ideju vođe. (Cijeli pasus preuzet od Jasmine Miljković)!
Formulacije-definicije ljudskih kriterijuma su prilično rastegljive, subjektivne,… U principu su logične, korespodentne sa pozitivnim naslijeđem i suvremenom praksom u razvijenijim demokracijama,… Teorijski i praktično izglednije šanse imaju kandidati koji su već birani od građana na višestranačkim demokratskim izborima. Sve kriterijume možemo svrstati u dvije skupine: sine quo non/nešto bez čega se ne može i dodatne-specifične shodno kontekstu vremena i prostora. U prvu skupinu kriterijuma mogli bi svrstati: državljanstvo, mjesto rođenja, stalni boravak (npr. zadnjih pet godina), starosnu dob (npr. 35-70 godina), da nije bio kažnjavan za (ne)djela za koja je predviđena kazna tri i više godina, da nema trenutno neriješenih pitanja sa zakonom za (ne)djela za koja je predviđena kazna tri i više godina, da nije bio upetljan u privatizacijsko pljačkaške marifetluke, da nema djece sa više od dvije žene-muža, da ima solidno obrazovanje od srednjeg obrazovanja pa naviše, da ima rješeno stambeno pitanje, zaposlenje, egzistenciju, da nije… U drugu skupinu kriterijuma mogli bi obuhvatiti: da već nije bio „pokrovitelj“ grubih povreda ljudskih prava uključivo diskriminacije-segregacije, da nije već obavljao funkciju načelnika u ovom sistemu pluralističke demokratije ili je dva i više puta bio na listama i izvisio, da je već bio narodni izabranik (savjeti mjesnih zajednica, džemati, vijećnik, poslanik), da je na izborima dobivao više od polovine glasova u odnosu na kandidata sa najvećim brojem glasova svih nivoa, prednost se daje kandidatima iz redova poslanika,…
Ako navedene kriterijume suočimo sa poslanicima Velike Kladuše od 1990-tih do 2018. dobivamo potencijalne kandidate u imenima: Nurija Miljković, Braco Ćemalović, Ilija Perković, Zuhdija Šakanović, Husein Hadžić, Osman Čaušević, Kenan Keserović, Edina Abdić-Pleho, Asmir Ćufurović, Hasan Kajdić, Ibrahim dr. Kajtazović, Nermin Purić, Elma Đogić, Rasim Kantarević, Anel Šahinović,…
Sa istim precepcijama navedenih kriterijuma možemo „osmotriti“ potencijalne kandidate iz redova predsjedavajućih Općinskog vijeća, Šefa klubova vijećnika,… Tako, npr. potencijalni kandidati iz redova predsjedavajućih OV mogli bi biti: Husein Hadžić, Edina Abdić-Pleho, Fikret Bašić,…
Zašto ne izabrati načelnicu iz redova narodnih izabranika i visokih dužnosnica u njihovim strankama, jednu od kladuških dama: Bisenija Mušadinović, Edina Abdić-Pleho, Elma Đogić,…?
Ima u Čaršiji još zvučnih imena kao npr. Rifat Dolić, Šefik Štulanović, Husnija Kudić…, ali sa dužim kitnjastim repovima i ne bi se mogli suočiti s navedenim kriterijumima. Jednostavno, ne bi mogli proći poštenu „lustraciju“ doprinosa nazadovanju Kladuše. Ako se kandidati potraže iz redova poslanika treba voditi računa da li su učestvovali u „trgovanju sa glasovima, interesima,…“, kako su glasali o „toksičnim zakonima“ (Zakon o amnestiji 1999., zakoni o „Agrokomercu“,…) i zakonima sa „toksičnim“ paragrafima, ili…
Čaršija bruji od (dez)informacija kako se lideri stranaka i-ili ne znam tko još već duže vrijeme sastaju, nešto dogovaraju, mudruju, spominju se imena za koja nisu čuli ni u mjesnim zajednicama, džematima,… Ala, nešto što smo imali novembra 1990. kada je za predsjednika Skupštine Velike Kladuše izabran kandidat (Ejub Alagić) kojeg nije poznavala, nikad vidjela i-ili šta čula polovina mjesne zajednice!
Većina zdravorazumske kladuške (ne)laičke javnosti očekuje prijedlog kandidata bez kitnjastih repova, čista obraza, ljudinu i poštenjačinu sa zavidnim referencama, makar nalik na rehmetli Nuriju Pozderca? Ne mora biti cvjećka! Može biti i japija iz koje se da profilirati ljudina!
Velika Kladuša, 23. maj 2020. ramoh45.07@hotmail.com