Za mnoge, maj je meteorološki najljepši mjesec krcat mnogobrojnim datumima  dugovječne povijesti čovječanstva. Centralni proljetni mjesec posebno važan za poljoprivredne radove (dovršetak proljetnih sjetvi, prvi otkosi njivskih trava, prvi plodovi ranih usjeva, prve jagode,…). Na ovdašnjim prostorima maj je u davnija vremena zabilježen i kao mjesec pojave većeg broja trudnica, mladih žena koje zimi nisu dangubile. Opsjedale su svoje seksualno raspoložene muževe, a poneke i tuđe! U vremeplovu „May in the past of Bihac region“ koji je publikovan u mjesečnjaku Cross Atlantic Đulage Alibegića tokom 2003/04. ima 40-tak dogođaja. Prvi datira iz maja 1584. kada su Osmanlije popalile i uništile srednjovjekovni gradić Hresno koji je od tih vremena ostao zauvijek pust, neobnovljen. Od više majskih događaja (Prvomajske parade, Dan omahe, Dan Cazinske bune, Dan mladosti, Dan prvog oglašavanja kladuške radio stanice, počeci rada prvih četverogodišnjih škola u Velikoj Kladuši, Polju, Grahovu, Podzvizdu, Vidovskoj, Todorovu, Glinici, Zborištu,… Dan rođenja Radoslava Lopašića,…) prvorazredno značenje ima Dan pobjede – 09. maj 1945. U nezaobilaznoj Wikipediji piše: „Dan pobjede je praznik u spomen predaje Trećeg Raicha“.

Povodom obilježavanja Dana pobjede zainteresovana javnost se podsjeća na brojne proglase povodom kapitulacije Njemačke. Tako, npr. u Proglasu Maršala Josipa Broza Tita (1892-1980) od 09. maja 1945., između ostalog, piše: „49 mjeseci natčovječanskih napora i prolijevanja krvi naših naroda urodilo je plodom, punom pobjedom naših naroda u zajednici sa Ujedinjenim nacijama, u prvom redu Sovjetskim Savezom, Engleskom i Amerikom“.

Europsko vijeće je 1985. godine deveti maj proglasilo Danom Europe u znak sjećanja na 09.05.1950. kada je Robert Schuman (1886.-1963.), francuski ministar vanjskih poslova ponudio prijedlog formiranja Europske zajednice za ugljen i čelik. Od te godine (1985.) većina civilizovanijeg čovječanstva slavi zajedno dva velika praznika sa različitim naglascima.

U recentnoj povijesti Velike Kladuše majski događaji se višeslojno percipiraju. Kod jednih dominiraju sjećanja na prvomajske parade koje su u Kladuši prakticirane sve do 1984. kada su u većini eks Države već bile zaboravljene, nošenje štafeta povodom Dana mladosti,… Respektabilan broj Kladuščana majske događaje fokusira na zbivanja, progone, represije,… povodom Cazinske bune 1950. Odavno se u kladuškoj (ne)laičkoj javnosti inicira nasušna potreba da se modernim percpecijama „kulture sjećanja“ Kladuščani što preciznije i približnije „odrede“ prema obilježavanjima (pre)važnih događaja i ličnosti iz svjetske i domicilne povijesti. Očito da lokalne vlasti, civilna udruženja i 20-tak kladuških predavača-profesora povijesti (10-tak u penziji gluhari po Čaršiji pričajući šuplje priče,…) nisu na „visini zadatka“!

Doprinos Kladuščana pobjedi nad fašizmom

Smrtna stradavanja Kladuščana tokom ratnih perioda su evidentno ogromna u odnosu na broj stanovnika. Objektivne poteškoće su formalno pravne promjene državne zajednice (Austrougraska monarhija, Kraljevina SHS, Kraljevina Yugoslavija, Banovina Hrvatska, Nezavisna Država Hrvatska, FNRJ, SFRJ, RBiH), status Velike Kladuše (naselje, ispostava, srez, općina) u pojedinim državnim formacijama, pregrupiranja popisnih naselja, sami popisi,… Nekoliko autora koji u svojim knjigama (Sulejman Kendić, Dušan Miljković, Kasim Mujagić,…) uglavnom koriste iste izvore i čudno različite interpretacije bez priloga. Opća prepoznatljiva karakteristika svih sistema društveno-političkog uređenja i režima vladavine u okviru svakog sistema jeste ravnodušnost prema demografskim gubicima, oglušivanja i pokušaji prešućivanja počinjenih zločina sa selekcijom progona aktera-počinioca. Nespremnost režima da blagovremeno i pravedno procesira počinioce zločina doprinijelo je eroziji morala zadnjih 50-tak godina. Koncem druge decenije 21. stoljeća kladuško društvo ima ozbiljnih poteškoća oko modernih percepcija i implementacija temeljnih vrijednosti, posebno jednakosti žrtve.

Na osnovu došadašnjih „istraživanja“ u sve tri rata (dva svjetska i Bratorat 1993/95) smrtno je stradalo oko 7.100 Kladuščana, od čega oko 2.680 u statusu vojnog obaveznika. Struktura smrtno stradalih vojnih obaveznika, između ostalog, potvrđuje „tezu“ da ni jedan sistem-režim vladavine nije štedio Kladuščane!

Početkom Drugog svjetskog rata Kladuša (katastarska ispostava) kao sastavni dio Cazinskog sreza je teritorijalno bila u sastavu Banovine Hrvatske, a regrutni centar je bio u Petrinji. Banovina Hrvatska imala je svoju regularnu vojsku, u narodu poznate Domobrane. Nije precizno poznato koliko je Kladuščana odnosno vojnih obaveznika Cazinske krajine početkom Drugog svjetskog rata na Balkanu (06.04.1941.) služilo regularnu hrvatsku vojsku. Oni koji su sačuvali bilo kakvu „ispravu“ s kojom su mogli dokazati svoju službu u Domobranima početkom 1990-tih jednostavno su mogli isposlovati hrvatsku Domovnicu (certifikat o državljanstvu), a poslije i putovnicu-pasoš. Major Hajrudin Osmanagić (1950) u jednom opširnom intervjuu spominje brojku od 60 osoba koje su dobile Domovnice u Bihaću dok je tamo djelovao Konzulat Republike Hrvatske (konzul Bernardo Jurlina).

Veoma rijetko i stidljivo se spominju dva masovnija stratišta na području Kladuše tokom Drugog svjetskog rata. Kladuška pravoslavna crkva-Hram svetog Georgija (osvješćenje obavljeno 1913.) iskorištena je za masovna ubijanja (1941. godine) srpskog življa iz bližeg okruženja. Broj smrtno stradalih nije precizno utvrđen, a spominje se brojka od 4.500-6.000 smrtno stradalih osoba koje su pokopane na Mehinom stanju (padine Hukića brda prema potočiću Balčina).

Drugo masovnije stratište (spominje se više stotina žrtava) nalazi se u zaseoku Poljice kod Vrnograča. Isto tako nije poznat precizniji broj Kladuščana koji su smrtno stradali u čuvenom logoru Jasenovac. Pouzdano se zna da je više desetina mještana Johovice i Vidovske skončalo u Jasenovcu.

Prema „narodnom predanju“ oko 60-tak Kladuščana tokom Drugog svjetskog rata obavljala je određene komandne poslove u Narodnooslobodilačkoj vojsci. Koliko je znano samo jedan (Zuhdija Žalić, 1922.-1970.) je ostavio nešto napisano. Tužno je da su njegovi rukopisi čekali na publikovanje 45 godina („Sjećanje i dokumenti“, Vel. Kladuša, 2013.).

Početkom marta 2018. Veliku Kladušu su pohodila dva novinara Jutarnjeg lista o čemu su 11.03.2018. u Nedjeljnom jutarnjem listu („Posljednji Titov grad“) objavili prilog sa slikama. Kako se moglo pročitati na dvijeipo stranice sa velikim slikama u boji glavna tema kladuško Udruženje „Josip Broz Tito“, preciznije Kajto i Sula. „Kada  sam 1982. preuzeo predsjedanje SUBNOR-om imao sam brigadu oko sebe od 1.732 borca antifašista, a danas sam zadnji partizan“, riječi su rehmetli Sulejmana Muhamedagića-Sule.

Oprezne procjene broja stanovnika Velike Kladuše neposredno prije početka Drugog svjetskog rata su oko 19 hiljada (oko 68% Muslimani, 22% Pravoslavci, 10% Rimokatolici). Proglašenjem Nezavisne države Hrvatske (10. april 1940.) i okupacije Velike Kladuše od strane talijanskih fašističkih vojnih formacija (1941) cijela Europa je već bila izložena fašističkom teroru. U ovom vremenu, 1940/41., stanovništvo Velike Kladuše doživljavalo je razna poniženja, prevare, maltretiranja, strahove, najviše od domaćih sluga i njihovih pomagača sa šireg geografskog prostora. Okupator i domaći izdajnici su vješto koristili nagomilane suprotnosti stare Jugoslavije (1929.-40.) pa su stvaranje NDH nastojali pozitivno objašnjavati stvaranjem iluzija o slobodi, pravdi i jednakosti. Posebna pažnja okupatora i ustaške vlasti posvećena je stvaranju međusobne mržnje, nepovjerenja, provođenje terora na pravoslavnim stanovništvom (Srbima). Još prije 1940. godine u Velikoj Kladuši djelovala je ćelija Komunističke partije. Ova činjenica, između ostalog, rezultirala je i prvim odlascima Kladuščana u partizane (Petrova gora). U početnom periodu organizovanja otpora veliki utjecaj ima vojno-političko rukovodstvo susjedne Hrvatske. Prvi značajniji rezultati otpora okupatoru i njegovim slugama jeste prvo oslobođenje Velike Kladuše (23.02.1942.) i održavanje Partijske konferencije Centralnog komiteta Hrvatske u zgradi Starog hotela (polovina marta 1942.).

Velika smrtna stradavanja stanovništva Velike Kladuše (oko 4.200 civilnih žrtava, oko 840 pripadnika antifašističkih vojnih formacija, oko 50-tak smrtnih stradavanja „nepoznatog“ opisa), više od četvrtine stanovništva (oko 26%) tokom Drugog svjetskog rata kada kladuško tlo nije direktno bilo poprište velikih vojnih ofanziva, nisu još dovoljno istražena i osvjetljena. Velika Kladuša nema registar spomeničkog obilježja Drugog svjetskog rata, nema institucionalizirane kontinuirane brige o toj spomeničkoj zaostavštini. Ni jedne vlasti Velike Kladuše nisu ništa konkretno poduzimale da se ustroji registar smrtno stradalih Kladuščana i bar približno verificira stanje sa fokusiranjem na dodatna otkrivanja, spoznaje. Posebno tužno je da novije publikacije kulturno-historijske baštine Velike Kladuše potpuno ignorišu spomeničko naslijeđe Drugog svjetskog rata (npr. Kulturno-historijski spomenici Velike Kladuše, 2010.) u redakciji potomaka fašističkog terora.

Brojna spomenička obilježja Drugog svjetskog rata tokom „Imovinskog rata“ 1993/95 su namjerno devastirana, uništavana (npr. „nestanak“ spomen ploče polaznicima Prvog partizanskog kursa 1944. na području Baraka,…) svjedoče o ravnodušnosti Kladuščana, primjetnim primjesama žilavog fašističkog duha.

Tužno je da više decenija po okončanju Drugog svjetskog rata Velika Kladuša nema pouzdanije utvrđen bilans demografskih gubitaka. Zadnja istraživanja koncem prve decenije 21. stoljeća pokazuju da je broj poginulih Kladuščana u redovima antifašističkih formacija mnogo veći od broja 692 koliko glasi zadnji publikovani podatak u Strategiji razvoja 2014-2023. (str. 8). Na osnovu dva izvora u čiju se vjerodostojnost može pouzdati broj smrtno stradalih Kladuščana za slobodu, a protiv fašizma u borbenim dejstvima tokom Drugog svjetskog rata je 833 osobe. Ni ova brojka nije konačna. Tako, npr. u spiskovima nema Mile Dejanovića i njegova dva sina, nema, Smaila Žalića (brata Zuhdije Žalića) koji je nastradao od ustaškog noža, nema…

Pozivam zainteresovane subjekte (bez obzira na formalno pravni status) da učinimo dodatne napore za pokretanja dijaloga na temu „kultura sjećanja na kladuškom tlu“ sa ciljem da se bar približimo civilizovanijim sredinama. Fašizam je vojnički pobijeđen devetog maja 1945., ali njegov duh je prisutan, a u Velikoj Kladuši i očito prepoznatljiv kroz generiranja nepravdi, nejednakosti, ugrožavanja ljudskih prava i sloboda,…!

Sretni svi majski praznicima svima po njihovom izboru!

Velika Kladuša, 06. maja, 2020. godine ramoh45.07@hotmail.com