U traganju  za „poveznicom“ sa naslovom ovog priloga odabrao sam dr. Josipa Hrnčevića (1901-1994), pravnika-sudca-političara, visokog funkcionera bivše Države, člana KPJ od 1933. godine. Hrnčević je sva svoja iskustva, zapažanja,… publikovao u knjizi „Svjedočanstva“, 1984. Zainteresovani se mogu na sveznajućem Googlu informisati šta, kada i kako je autor „Svjedočanstava“ radio u svom višedecenijskom radnom vijeku. Zadnje, jedanaesto poglavlje knjige „O protivriječnoj prirodi rada“ (str. 281-286) završava zadnjim pasusom: „Borba protiv etatističkih i tehnobirokratskih uzurpacija društvene svojine i samoupravljanja nije u negaciji stvarnih prava udruženih radnika na sredstvima u društvenoj svojini, već u dosljednom ostvarivanju koncepcije samoupravljanja i samoupravne demokratije“. Navedeni pasus vjerodostojno ilustrira teorijsko praktična kretanja u zadnjoj međufazi kolapsa sistema pod dominacijom i monopolom jedne Partije, i-ili pojedinaca. Kladuške (ne)prilike 1984/86. su autentični primjer dominacije jednoumlja i fatalnost podcjenjivanja-progona-sankcionisanja kritičkog promišljanja.

Infrastruktura i ekologija su vječita poteškoća-limiti u poboljšanju kvaliteta življenja na većini geografskih područja. Tokom proteklih šest decenija Velika Kladuša je osnovne infrastrukturne potrebe (vodosnabdjevanje, kvalitetni naponi električne energije, putne komunikacije, telekomunikacije,…) nastojala zadovoljiti na nivou realnih mogućnosti i potreba industrije. Šta, kada, kako zainteresovani mogu dokučiti najmanje iz dvije nezaobilazne publikacije: „Kladuša i okolina“, 1976. autora Sulejmana Smlatića i „Velika kladuša kroz stoljeća“, 1987. autora Aleksandra Ravlića. Najčešće su infrastrukturne potrebe financirane iz samodoprinosa (oko 2% na lične dohotke i oko 5% na katastarske prihode). Koncem 1980-tih sva tri nosioca razvoja (dominirajuća terminologija tog vakta) „Agrokomerc“, „Saniteks“, „Grupex“ su uglavnom „zaokružili“ bazične kapacitete. Limiti optimalnog korištenja instaliranih kapaciteta pored tržišta bila je infrastruktura, posebno dovoljne količine kvalitetne vode iz dubinskih izvora. Poslije provedenih terenskih i dr. istraživanja Sulejman će u svojoj knjizi na str. 233 napisati: „Radne organizacije: „Agrokomerc“, „Grupex“ i „Saniteks“ čine okusnicu privrednog života komune i predstavljaju  nosioce ekonomskog razvoja i preobražaja komune“.

Najvrednije civilizacijsko dostignuće jedne generacije na određenom geografskom prostoru jeste višedecenijsko-trajno obezbjeđenje dovoljnih količina sigurne pitke vode iz dubinskih izvora. U periodu 1972/87. Kladuščanima je to uspjelo! Kako, tko,…, zainteresovani mogu dokučiti u navedenim publikacijama, uključivo još  knjigu „Akademik Josip Bać-znameniti istraživač podzemnih voda“ (Sarajevo, 2016.) autora Raifa Ćehajića. Detalje angažovanja akademika Baća na području Velike Kladuše zna Husein Murtić (1943)!

Zadnji kladuški samodoprinos za infrastrukturu u ex sistemu

Optimalna realizacija Srednjoročnog plana 1981/85. Velike Kladuše, pored tržišta, bila je uslovljena dovoljnim količinama kvalitetne vode. Prema bilansima potrošnje nedostajalo je oko 500 lit/sec. Detalje, zaintersovani mogu saznati, pored ostalih izvora, u tekstu Omera Suljkanovća (navedena knjiga „Akademik Bać…“, str. 85/87). Kako se to već prakticiralo u ex sistemu Socijalistički savez radnog naroda (SSRN) Velike Kladuše na čelu sa prof. Smiljanom Jurićem pripremio, uspješno organizovao referndum 23.12.1984. „zavođenja“ samodoprinosa za infrastrukturu (vidi: Velika Kladuša kroz stoljeća, 1987., str. 395) i na operacionalizaciju proslijedio Izvršnom odboru Skupštine opštine kojim je rukovodio u dvogodišnjem mandatu 1985/86. predsjednik Fikret Čelebić (1949-2019). Radilo se o petogodišnjem periodu sa opterećenjem ličnih dohodaka od 2% i katastarskih prihoda 3%! Nije znano sa kakvim rezultatima glasanja je referendum prošao? Samodoprinos na samodoprinos! Ono što je znano da je u tom sistemu svako glasanje pod nadzorom Partije imalo veliku izlaznost i visoke procente „za“. Gunđanja po kladuškim kuloarima o referendumu kratko su trajala. Ono što znamo iz svakodnevnih komunikacija 1984. godine da respektabilan broj radnika i nije bio sasvim uvjeren u opravdanost referenduma. Ako se imaju u vidu niski lični dohoci-plaće i visok rast troškova života (prosječni godišnji rast 1985/89. oko 90%) nije bilo teško razumjeti opravdana nezadovoljstva, bar kategorija sa najnižim plaćama. Broj zaposlenih u privredi Općine koncem 1984. iznosio je 9.907 (od čega u „Saniteksu“ 1.712 sa prosječnim ličnim dohodkom u iznosu od 19.055 YU din.).

Opća nelikvidnost početkom 1985. godine ubrzala je „operacinalizaciju“ (čitaj: narazevanja) referenduma. Prema sjećanju Ibrahima Ikanovića (1940) predsjednika Skupštine općine u dvogodišnjem mandatu 1985/86. na sastanku funkcionera i direktora radnih organizacija u Vijećnici uz prisustvo Hakije Pozderca (1919-1994) na temu samodoprinosa. Zaključci su: čelni funkcioneri Općine, direktori radnih organizacija sa članovima poslovodnih odbora treba da upišu 20 mil. din. (oko 20-tak osoba), direktori Osnovnih organizacija, škola, sizova,… treba da upišu 15 mil. din. (oko 110 osoba). Pravne osobe iz privrede ovisno o broju zaposlenih, dohotku,… treba da upišu između 30-50 mil. din,… (oko 70 subjekata). Možda su navedeni iznosi bili i nešto drukčiji što generalno ne mijenja stvar. Da li je po navedenim zaključcima bilo i kakve rasprave nije znano! Ako želimo navedene iznose malo približiti može pomoći (srednji) kurs Narodne banke na dan 29.12.1984,. kao npr.: 1 USD $ = 212,06 Yudin. i-ili 100 DM = 6.766,35 YUdin. Malo pažljivija preračunjavanja bi pokazala da je prosječna plaća u „Saniteksu“ koncem 1984. iznosila oko 90$/neto mjesečno, odnosno preračunato pomoću (de)flatora 5,9 x više ili oko 530 $, odnosno oko 900 KM što je neuporedivo više nego što iznosi prosječna plaća jednog saniteksovca 2019. godine. Na osobnom nivou moj „razrez“ samodoprinosa 1985. godine iznosio je deset mil. Yudin. ili oko 47 hiljada $ ukupno za pet godina odnosno oko 9,5 hiljada $ godišnje ili 786 $ mjesečno ili „ponderirano“ na 2019. godinu oko 4.600 $ što se nikako nije moglo podmiriti iz redovne plaće već se moralo posegnuti za kreditom (ali ne ogulinskim)! Navedeni izračun nije teško objektivizirati. On je tipičan za najmanje 500 Kladuščana iz 1985. godine!

Homogenizacije oko kladuških (kvazi)lidera 1980/85

Dva najveća partijaša u navedenom vaktu u Velikoj Kladuši bili su Fikret Abdić i Muhamed Talakić. Svi ostali pripadnici elita bili su u sporednim ložama. Ozbiljne i bolne teme-raskoraci između razvoja po svaku cijenu kojeg je forsirao Abdić uz podršku Hakije i umjerenijeg razvoja shodno realnijim mogućnostima kojeg je zagovarao Talakić podstaknute razrezom samodoprinosa ubrzale su sklonosti svrstavanja Kladuščana u čopore! Nažalost, glave većine Kladuščana 1985/86. baš kao i danas dobrana liče na rimske ćupove u koje vođe ubacuju šta im trenutno više odgovara.

Elem, epilog-finale „sukoba unutar kladuške ljevice“ trijumfovao je na sjedinici Općinske organizacije Saveza komunista polovinom 1986. kojom je presjedavao Stevo Repac. Zainteresovani Kladuščani mogli su čuti svega i svačega (direktan prijenos u organizaciji Seada Purića), a najviše gadosti koje je izgovorio Ibrahim Mujić (1957) upućenih rehmetli Muhamedu. Ostalo je povijest! Tužno je i danas, 2019. da vlasnik optužnice za nečasne radnje sa govornice Općinskog vijeća priča o ljudskosti!

Dva vrijedna, istaknuta i (ne)uzorna člana Saveza komunista do 1984/86. postadoše grobari ljevice u Velikoj Kladuši koja još uvijek očekuje vodstvo primjerno kladuškom adetu i ljudskosti? Obojica su (ne)slavom okrunjena! Jedan je svoje ime smjestio u knjige špijuna-doušnika, a drugi u sudske spise za nečasne radnje. Potomci prvog čuvaju ostavljeni rukopis! Ne zna se zašto, dokle? Drugi načelnikuje, kidiše nagovarajući druge da mu pišu knjige, krčmi budžet, povećava nepravde i nejednakosti uz podršku oko 45% birača! Aferim, nama svima!

Velika Kladuša, povodom 450 godišnjice prvog dodira sa islamom i 35 godišnjice zadnjeg samodoprinosa u jednopartijskom sistemu, 18.12.2019. ramoh45.07@hotmail.com