Odavno se u akademsko intelektualnim krugovima nameće potreba novih načina „kalibriranja“ strateških pitanja neposredno vezanih za važne događaje, ličnosti koje su jednostrano favorizirane od strane aktuelnih režima, i-ili slobodnije imenovana od autora publikacija. Novija saznanja i kontekst vremena impliciraju autentičnija definiranja, isčitavanja sa primjernijom preciznošću fokusiranom na nepobitne činjenice. Shodno navedenim natuknicama i-ili na tragu novijih percepcija nameće se preispitivanje opravdanosti i utemeljenosti samog naziva događaja (Cazinska buna 1950.) i svrsihodnosti preimenovanja. Događaj i učesnici su sa širih područja, naselja koja u formalnom smislu pripadaju i drugim lokalnim zajednicama. Druga riječ iz naziva (buna) u današnje vrijeme uglavnom se veže za određene geografske pojmove, mjesta,… (vidi sveznajućeg Googla). Buna, pobuna su riječi sličnog i-ili gotovo istog značenja koje obuhvataju više radnji (velike dijaloge-duele, javna manifestiranja nezadovoljstva, nerede,…), ali bez posjedovanja i upotrebe bilo kakvog oružja. Krajišnici su šestog maja 1950. na „zborno mjesto“ došli sa oružjem, čak ga koristili za „promotivne svrhe“! Elem, kad se sve razmotri i posloži mnogo autentičniji, primjerniji, precizniji naziv može-treba glasiti „Oružana pobuna u Cazinskoj krajini 1950“. U publikacijama su navedene dvojbe koje su imali službenici ondašnjeg režima kad su pisali prve izvještaje o događaju (ustanak, incident, buna,..). Inicijatori, vođe, učesnici „nereda“ mahom su učestvovali u Drugom svjetskom ratu u antifašističkom otporu. Realno je za pretpostaviti da su na prvim poratnim izborima glasali za „komunizam“. Rezultati dosadašnjih saznanja upućuju na veća nezadovoljstva sa režimom vladavine, a manje sa sistemom. Pravomoćne sudske presude potvrđuju da je režim učesnike događaja kaznio najstrožijim drakonskim kaznama čime je jasno poslana poruka da se nije radilo o nekakvom sporednom, bezazlenom incidentu-neredu,… Ako bi se rukovodili isključivo sa sudskim presudama onda bi se događaj mirne duše mogao nazvati ustankom. Ustanak ipak podrazumjeva šire i preciznije značenje u kojem učestvuju „institucije sistema“!

Pedesetari, aferaši, autonomaši,…

Sa vremenske distance od više decenija, novijih saznanja iz više izvora shodno kontekstu vremena i prostora neophodni su novi doprinosi oko redefinicija, rasvjetljavanja važnih pitanja, predočavanja potpunijih slika, autentičnijih interpretacija događaja, pojava, sudionika recentne povijesti Cazinske krajine.

Pedesetari (krajiški mučenici koji su neprimjerno tretirani od režima 1950.) su borci za ljudskost i socijalnu pravdu. Oni su onaj dio krajiškog društva 1950-tih koji su oružanom pobunom za socijalnu pravdu žrtvovali svoju slobodu i nezasluženo pogoršali životne (ne)prilike svoje rodbine. Poduhvati i konkretne radnje od polovine prve decenije 21. stoljeća na rehabilitaciji i trajnim obilježjima događaja i učesnika su odraz istinskih raspoloženja i građanske svijesti subjekata koji tome doprinose. Posebnu vrijednost imaju književna i umjetnička djela kao trajna kultura sjećanja.

Aferaši 1987. (brojni Krajišnici kojima je nanešena velika nepravda nezakonitim radnjama njihovih rukovodilaca sa posebnim ovlaštenjima i revanšizmom režima vladavine oba sistema) su radno sposobne osobe prevelikog optimizma sumnjivog pokrića, slijepog vjerovanja i poslušnosti te neshvatljivih decenijskih zabluda oko dokazivanja nedokazivog (npr. vlasničkog udjela od 53%,…). Bunt i energija naroda ispoljavana u pohodima u Sarajevo, Beograd,… brzo je splasnula bez trajnijih efekata, tragova,… Statusnom promjenom društvenog preduzeća u dioničko društvo 31. oktobra 1990. više od sedam hiljada aferaša će naredne dvije-tri godine sa statusom (ne)zaposlenih dioničara biti diskriminirani i obespravljeni nastaviti sa svojim djelovanjem, uglavnom putem sindikata. S vremenom će snaga, izdržljivost, odanost i (ne)vjera u pravdu i državu sve više biti manifestirana kroz civilna udruženja (penzioneri, nezaposleni dioničari, zaposleni dioničari,..), ali uvijek pod okriljem političkih opcija.

Autonomaši u krajiškom smislu (brojni pobunjenici protiv dominirajuće „ideologije“ 1990-tih, više desetina hiljada potpisnika Inicijative za…) su avangardni idealisti koji su svoju građansku pripadnost (sloboda bez ograničenja) morali braniti oružanim sredstvima 1993/95. Najveći broj potpisnika Inicijative za Autonomiju septembra 1993. su bogobojazni, gostoprimljivi, pravedni i patriotski orjentirana čeljad koja je smatrala da se svojim ukupnim djelovanjima može oduprijeti etnopolitičkim pseudo elitama i tako izbjeći ratne strahote teritorije, naroda, imovine u blokiranom području sjeverozapadne BiH. Manji broj potpisnika Inicijative prepoznao je pogubnost dominirajuće „ideologije“ 1992/93. koju je prakticirala opasna politikantno etnopreduzetnička klasa produbljavajući socijalne nepravde devastacijama gospodarstva. Suština nesporazuma, zabluda odnosila se na percepciju države (teritorij, građani, izabrana vlast) i mandate narodnih izabranika.

Kukavice, kukavičluk,…

Kukavice (lažljivci, plašljivci, manipulatori, beskičmenjaci,…) je prvenstveno neka vrsta zbirne imenice za više vrsta ptica koje guču-kukaju. Prema narodnom predanju kukavicama se nazivaju i određeni pojedinci i-ili skupine koji u određenim situacijama, naročito  važnim-značajnim, propuste reagovati, i-ili pokažu neshavtljivu ravnodušnost prema nepravdama, manifestuju ne znanje u odnosu na neka strateška pitanja svog zavičaja, civilizacijskih dostignuća općenito,… Od naših očeva, djedova mogli smo čuti i „(ne)može stati pod kapu“! U novije vrijeme termin se posebno dovodi u vezu sa ponašanjima, (ne)reagovanjima narodnih izabranika svih nivoa, a talon/mjere su moderne percepcije univerzalnih vrijednosti (pravednosti, jednakosti,…). Zdravo razumska javnost je naročito osjetljiva na (ne)reagovanja kada su u pitanju očite povrede-uvrede određenih civilizacijskih dostignuća-dostojanstva koja su već postala neka vrsta aksioma-nečeg što je opće poznato-prihvaćeno, nešto što se podrazumjeva samo od sebe, nešto što nije potrebno posebno dokazivati, nešto što…

Konkretnih primjera bi se moglo redati unedogled! Osnovna namjera ovog priloga jeste da podsjeti na propuštene radnje koje bi se mogle reaktivirati i time otkloniti velike nepravde, a koje su isključivo u našoj nadležnosti. U prilog navedenom bilo bi veoma avangardno ako bi se tokom predstojećih javnih rasprava oko izmjena i dopuna prostorne dokumentacije donji dio Gradskog parka namjenio za postavljanja arheoloških relikta pronađenih na kladuškom tlu i Spomen obilježja Kladuščanima smrtno stradalim u ratnim vremenima.

Na području Velike Kladuše oskrnavljena neka spomen obilježja antifašističkog otpora, promjenjeni nazivi javnih ustanova,… (nestala spomen ploča polaznicima učiteljskog kursa 1944. koja je bila postavljena na objektu Stare škole u Grahovu, promjenjeno ime škole „Ibrahim Mržljak“,…).

Kladuščani su sasvim naivno i neopravdano prespavali aktivnosti (2007/2008) koje su vođene u okruženju oko „rehabilitacije“ učesnika Cazinske bune 1950. Svjedoci smo višedecenijskih pokušaja oko izazova u vezi izgradnje Islamskog kulturnog centra u Velikoj Kladuši o čemu još nema općeg koncenzusa.

Navedeni primjeri su strateški važni sa više aspekata, a posebno kladuškog duha, identiteta,… prema kojima bi trebali pokazati više dostojanstva, građanske svijesti i praktične transparentne riješenosti da se moderno institucionaliziraju i postanu važne stavke strateških dokumenata!

Velika Kladuša, 03.11.2019. ramoh45.07@hotmail.com