Veoma je teško, gotovo nemoguće, na širim geografskim prostorima naći manje kompaktnije područje od Velike Kladuše (površine 301 kv.km) sa 40-50 hiljada stanovnika na kojem se tokom pola stoljeća (1970-2020) obilježenog promjenom društveno-političkog sistema (jednopartijski u višepartijski sistem 1990.) dogodilo nebrojeno sitnijih i desetine krupnijih događaja pod dominacijom jedne osobe, Fikreta Abdića (29.09.1939).
Autor Teftera: Ramo Hirkić
Na razmeđu dvaju stoljeća (1980-2020) svjetska povijest jednako kao i povijest BiH doživjela je strateške promjene kao npr.: slom komunizma i okončanje hladnog rata (1990), Novi svjetski poredak, dometi neoliberalizma, procvat globalnog kapitalizma, ideja otvorenog društva, dominacije financijskog kapitala i tržišta, trijumf globalne ekonomije, širenju terorizma, hipotekarne krize (2008), arapska proljeća (2010), izbjeglički valovi (2015…), pojačanih migracija-iseljavanja (2017…), produciranja novih nepravdi i nejednakosti,…
U navedenom periodu Velika Kladuša je nekoliko puta bila u vrhu medijskog interesovanja svjetski relevantnih elektroničkih i printanih medija. Brojni autori na svim merdijanima spominjali su ime Kladuše u različitim kontekstima. Autori iz bližeg okruženja nisu štedili vrijeme i napore da bi prezentovali svoja viđenja kladuških zbivanja. Osnovni razlozi brojnih interesovanja bili su zgusnuti događaji koji po svojoj relevanciji prevazilaze veličinu teritorija i broja stanovnika na kladuškom tlu. Radilo se o događajima i Fikretu Abdiću koji su ostavili trajne pečate-tragove, među kojima prvenstveno: prvi neposluh prema vladajućoj partiji i njenom režimu vladavine (1984), lažni telex nalozi kao bespravni upad u platni sistem države koncem 1986., politički obračuni unutar kladuške ljevice – prve kladuške polarizacije (1985/86), Afera ’87, najveći skup muslimana na Balkanu (15. septembra 1990.), prvi višestranački demokratski izbori (18. novembra 1990.), proglašenje Autonomne pokrajine Zapadna Bosna (27. septembra 1993.), Fetva iz oktobra 1993., građanski oružani međumuslimanski sukobi 1993/95, bespravna zatvaranja i maltretiranja više hiljada građana, egzodusi 1994/95, povratci izbjeglica, raseljavanja Kladuščana, boravak internacionalnih policijskih snaga na kladuškom tlu, lopovske privatizacije, deformacije u funkcionisanju lokalnih vlasti sa brojnim strateškim promašajima 1996/2012., satanizacije i segregacije kao i brojne druge barijere viših nivoa državne, vjerske i političke vlasti, suđenja za ratne zločine, ponovno političko reaktiviranje Fikreta Abdića poslije 2012., ekspanzija kriminaliteta, posebno droge, odlasci na strana ratišta, povampirenje vehabizma, bezobrazne pohlepe i drugi vidovi koristoljublja, iseljavanja, najezda migranata, zloupotrebe budžeta, diskriminacije, nepravde, nejednakosti,…
Preliminarni abstrakt/sažetak 1990-2020.
Radikalne promjene u daljem (rušenje Berlinskog zida, formiranje E. Unije,…) i bližem (kulminacija političko ustavne krize, totalna blokada,…) okruženju, geopolitička pozicija Cazinske krajine (sudar dviju civilizacija,…), konstituisanja novih pluralističkih organa vlasti osnovna su polazišta, naravno u kontekstu vremena globalnog kapitalizma. Na osnovu početnih rezultata djelovanja novo uspostavljenih organa vlasti 1991/92. nije teško zaključiti o lutanjima, nesnalaženjima, pohlepama,… Dolazak međunarodnih humanitarnih i oružanih organizacija (1992) na područje regije u cjelini je poboljšalo ukupno povjerenje stanovništva. Formiranje Autonomne pokrajine Zapadna Bosna (1993) je dodatno zakompliciralo složeno stanje na području Bihaćkog džepa. Čudno i neprimjerno uplitanje vjerske zajednice putem Fetve oktobra 1993. pospješilo je daljne polarizacije. Nespremnost centralnih beha vlasti da se priča o Autonomiji usaglasi poslije potpisivanja Washingtonskog sporazuma (mart 1994) je produbila žestinu oružanih sukoba. Urota međunarodne zajednice i beha vlasti prema izbjeglicama i njihov oružani povratak koncem 1994. je dodatno rasplamsao neprijateljstva. Okončanje Bratorata 1993/95., prvi poratni izbori (1996/97) su činjenice koje su u mnogom utjecali na proces tranzicije. Dva egzodusa (1994/95) su kadrovski oslabili Kladušu koja se nije još bila oporavila poslije Afere *87., državne, političke i vjerske opstrukcije i satanizacija Kladuščana od strane centralnih beha institucija usporavale su proces tranzicije, opstruirale postratni period, pospješivale kriminal i korupciju. Jalove konfrontacije vodećih političkih stanaka u Velikoj Kladuši (DNZ i SDA), pomanjkanje volje i znanja da se osmisli i formuliše nova „vizija“ početkom 21. stoljeća rezultirale su postepenim nazadovanjima, kako po socioekonomskim pokazateljima tako i po kršenjima ljudskih prava, uskraćivanjima građanskih sloboda, usporavanjima promocije civilnih udruženja. Privatizacije, pljačke, kriminal, sporenja oko vlasništva čudno uknjiženog Privrednom društvu „Agrokomerc“ su doprinijeli ubrzavanju nazadovanja poslije 2007. Dostignutim stepenom društveno ekonomskog razvoja, nedovoljno razvijena lokalna zajednica (50-75% prosječne razvijenosti BiH) Kladuša će vjerovatno ispratiti 2020. u istom statusu. Raskol u vladajućoj (DNZ) stranci 2012. rasplamsao je tinjajuće polarizacije koje će pravo stanje pokazati na lokalnim oktobarskim izborima 2012. i 2016. Pojavu Koncepta „Unaprijedimo Kladušu zajedno“ (2014) pseudo elite su uglavnom ignorisale, a pripadnici mlađe i srednje generacije sporo prepoznaju „okvir“ djelovanja koji brže vodi u pravednije i naprednije kladuško društvo! Nedostatak relevantnih terenskih istraživanja otežava formiranje realnijih predodžbi o kvaliteti života na kladuškom tlu tokom prve tri decenije pluralističke demokratije. Najizrazitije nazadovanje Kladuša bilježi u oblasti zapošljavanja, kulture, predškolskog (7,5%) obrazovanja,… po čemu smo još izrazito nerazvijeno područje.
Uvod u sažetak priloga biografiji
Prema raširenim i opće prihvatljivim mišljenjima Fikret Abdić-Babo je veoma interesantna, utjecajno najmoćnija, zaslužna i osporavana najkontraverznija ličnost za nekoliko desetina hiljada višedecenijskih simpatizera promjenljive demografske strukture druge polovine minulog i prvih decenija 21. stoljeća na prostorima Cazinske krajine i šire. Čovjek čijom zaslugom je vjekovno zaostala provincija početkom 1970-tih počela dobivati obilježja moderne regije. Među više legendarnih ličnosti (Mujo Hrnjica, Hadži-Hasan ef. Rizvić, Hasan Miljković, Huska Miljković, Milan Pilipović, Zuhdija Žalić, Asim Sarajlija, Muhamed Talakić, Smail Jušić, Stevo Komadina, Rade Gak,…) višestoljetne povijesti velikokladuškog kraja zauzima istaknuto mjesto sa dubokim tragovima i neizbrisivim pečatima. Najpopularniji moćnik svoje generacije (1965-2020), stanovnik pet zatvora u kojima je proveo nepunih petnaest godina robije (u dvije države) kojem su tokom robijanja priređivane najbrojnije rođendanske ceremonije, čiji organizatori su poslije odbačeni kao neupotrebljive šprance-krpe. Na rođendanske fešte (2002-2012) potrošeno je više sredstava nego što su dotacije za zapošljavanja, podsticaji poljoprivrednoj proizvodnji, izdaci za kulturu,… Tokom nepunih 15 godina robije financiran iz „zatajivanih” izvora, ali i financijama sumnjivog porijekla. Po bešćutnosti nema mu premca na širem geografsko duhovnom prostoru. Blizu 20-tak godina (1987-2005) bio je među nekoliko medijski najprisutnijih osoba („voljom drugih glavni junak, personifikacija zla”) na geografskim prostorima površine oko 100 hiljada qm. Bez sumnje je najviše spominjani Krajišnik u medijima, publikovanim knjigama, sudskim spisima, izvještajima međunarodnih organizacija,… zadnjih decenija minulog i prve decenije 21. stoljeća. Svaki prilog o Babi na portalima vrvi od komentara, karikatura (veoma duhovitih i nepodnošljivo bizarnih) pretežno poludoučene krajiške raje-svetinje…
Prilog postzatvorskom vremenu
Tokom tamnovanja u Lepoglavi i pulskom zatvoru Abdić je nastavio održavanje kontakata s kim god je htio. Jednostavno, ljudi su pozivani u „posjetu“ koju su zatvorske vlasti tolerirale. Redovito poslije posjeta značajnijih osoba bilo iz zavičaja i-ili dijaspore pojavljivale su se simpatične anegdote koje su se prepričavanjima širile na sve strane. Na sjeveroameričkom kontinentu o tome su posebno „brinuli“ Selim Hodžić-Sula, bivši šef Kabineta g. Abdića i rehmetli Enver Ćatić, bivši direktor Acetexa-vatreni Abidićevac, ali ne i slijepi poslušnik. Potajno smo očekivali da je Abdić tokom robijanja „skovao“ projekte i planove o kojima neće moći biti ravnodušni ni njegovi najžešći protivnici.
Zadnjih mjeseci zatvorskog vakta (07. 09. 2011.) Abdić je preko sedmičnjaka ReprezenT obznanio „Program preuzimanja Agrokomerca“ i tako započeo podgrijavanja nade za prosperitetniju budućnost. U suštini radilo se o povijesnoj jalovini za ništa što sam i jasno publikovao u jednom od Teftera tog vakta. Program će beha javnosti predstaviti njegova kćerka Elvira sa pozicije parlamentarke u Domu naroda FBiH početkom februara 2012. u stolnom Sarajevu.
Poslije nepotrebnih perpetija (tko će podnijeti formalni zahtjev za prijevremeno uslovno puštanje iz zatvora nakon dvije trećine odsluženog vremenskog roka 10 godina i 11 mjeseci) Abdić je o9. marta 2012. uz neviđenu ceremoniju napustio pulski zatvor i konačno postao „slobodan“ čovjek. Slijedile su čestitke sa svih strana među kojima je posebno znakovita čestitka American Bosnian Association iz New Yorka, Udruženja koje je već odavno zamrlo u svom djelovanju. Vratio se u mjesto stalnog boravka (Volovsko-Opatija) i nastavio sa razgovorima sa brojnim posjetiocima koji su hrlili sa svih strana. Tri dana kasnije, dakle 12. marta 2012. na adresu ReprezenT-a (vidi br. 295 od 19. marta 2012.) poslan je tekst pod nazivom „Obavijest medijima“! Početkom augusta u Zagrebu će na pressici Abdić predstaviti Program preuzimanja, ali ReprezenT nije dobio obavijest o tom događaju!
Optimizam bez pokrića oko „Programa preuzimanja A/C“ dobiva dodatne zamahe-značenja, ReprezenT redovito publikuje u nastavcima „povijesnu jalovinu za ništa“! Prvog maja 2012. poslije dugotrajnog i napornog razgovora sa kladuškom nogometnom legendom iz Chicaga, Slobodanom Gračaninom-Bobom, ponovo zvoni telefon na adresi 2977 N 19 th Ave u gradu izniklom iz pepela. Vidim na displeju američki telefonski broj podižem slušalicu misleći da je Bobo nešto zaboravio priopćiti što mu se inače često događalo. Čujem umiljati ženski glas i riječi: „Gospodine Hirkiću, Dunja je ovdje. Tata želi da vas čuje“. OK, molim spustite slušalicu ja ću zvati na ovaj isti broj, odgovaram u istom tonu. Ma nema potrebe ovo je vaš američki broj na koji se besplatno priča, dodaje Dunjica. Znam, ali… Stvarno pozovem isti broj i drži-nedaj 50-tak minuta razgovora „s kamena na kamen“. Bio je to treći telefonski razgovor sa Abdićem od kada smo se ljudski rastali 23. 02. 1997. godine u prostorijama Interkontinentala u Rijeci. Poslije ubjeđivanja oko „Programa…“ završili smo da meni nisu problemi donacije koje prakticiram, ali ne mogu biti dio „tima“ u projektu za kojeg nema institucionalnog „okvira“ (zakonskih osnova-paragrafa), a time i vjerovatnoće uspjeha veće od 50%. Vrijeme je presudilo tko je od nas dvojice imao realnije procjene! Kad sam prvi put nakon januara 1995. privremeno navratio u zapuštenu Čaršiju početkom juna 2012. Abdić je već bio u žestokom sukobu sa svojim stranačkim kolegama tako da sam odbijao pozive da navratim u Maljevac!
Koncem 2015. godine Nedžad Latić, izvrsni beha publicista sa primjernim hodžinskim stažom (brat nešto poznatijeg Džemaludina, nesuđenog nasljednika Alije Izetbegovića na poziciji lidera SDA) publikuje knjigu interesantnog naslova, „Sarajevski Armagedon“. Zadnja riječ se rijetko čuje i nisam odmah bio siguran u njeno značenje (pored ostalog: bilo koji scenario kraja svijeta). Prvi put će jedan vreli član Redakcije rehmetli beha sedmičnjaka „Ljiljan“ i žestoki antiabdićevac napisati nešto što nismo navikli čitati. U trećem pasusu na 147. stranici knjige, Latić piše :…“ne može Rasim Delić (bivši komadant Armije) ostati ratni zločinac, a Alija Izetbegović svetac“! Isto bi se moglo preslikati na Abdića! Knjiga, pored ostalog, piše crno na bijelo kako je reis Mustafa ef. Cerić trošio džemtski novac financirajući Ljiljan, Nadu A’lisu i druga škrabala.
Zahvaljujem posjetiocima Portala reprezent.ba koji izražavaju dvojbe i sumnje oko uspona i padova, napredovanja i nazadovanja Velike Kladuše zadnjih 50-tak godina. U jednom od narednih Teftera prezentovaću hronologiju, pokazatelje (bilans pluralizma,…), izvore, pa bujrum? Slavljeniku povodom 80-tog rođendana želim usporenu starost i zdrav život, a zainteresovane pozivam da učestvuju u „objektivizaciji“ kladuške recentne povijesti!
Velika Kladuša, 26.09.2019. ramoh45.07@hotmail.com