Ovog jula (19. juli 1984.) navršavaju se pune triipol decenije jednog od nebrojeno mnogo zaključaka koje su donosili državni i republički društveno politički organi i-ili njihove tvorevine u bivšoj Državi i njenoj federalnoj jedinici BiH. Radilo se o zaključku Izvršnog vijeće Skupštine Socijalističke republike Bosne i Hercegovine o kladuškim (ne)prilikama. Znamo da se radilo o posve totalitarnom sistemu-društvu u kojem je vedrio i oblačio svemoćni Savez komunista sa svojim demokratskim centralizmom. Zakržljala kladuška kultura sjećanja navedeni povijesni događaj i one koje je zaključak žestoko okrznuo neće relevantno problematizirati sa ciljem aktuelizacije na današnje (ne)prilike. O navedenoj konstataciji vjerodostojno svjedoče osvrti sjećanja na „lik i djelo“ koje smo odslušali u četvrtak, 20. juna 2019. u 14:00 sati u Vijećnici Općinskog vijeća u režiji domicilne SDP na komemorativnom skupu posvećenom rehmetli Fikretu- Fiki Čelebiću (1949-2019), čestitom čovjeku koji ima nezaobilazno mjesto u recentnoj kladuškoj povijesti zadnjih pola stoljeća. Prepuna Vijećnica očekivala je više i konkretnije. Nije ni čudo da se domicilni SDP ne može „dočepati“ ni jednog mjesta u Kladuškom senatu! Lijenost i neznanje dominiraju domicilnim esdepeovcima srednje i mlađe dobi.

Meteorološki „bilten“ za juli 1984. bilježi veoma vruć početak, pa osvježenje s pljuskovima pred praznik (3. i 4. juli), pa nesnosne vrućine narednih 10-tak dana (zabilježene velike vrućine, iznad 32 Celzia), kratkotrajno osvježenje (15., 23. i 25. juli) sa tipičnim poljoprivrednim radovima (kosidba, žetva,…). Od osobno važnih događaja iz jula 1984. spominjem preselenje u „Sivi dom“ (18-20.jula), sasvim nove prostorije sa bitno poboljšanim komforom. Naravno, tada nisam mogao ni sanjati da ću već naredne godine dobiti dva bivša predsjednika općina (Esad Dervić, Bos. Krupa i Ibrahim Ikanović, Vel. Kladuša) na svojevrsnu „instruktažu“ za buduće fabrike (proizvodnja i prerada netkanog tekstila-nonwowen texture). Još je pri pameti desetine „saniteksovaca“ koji pamte navedeni vakat. Juli 1984. pamte još nebrojeni Šumačani i Vidovčšani jer su na ahiret ispratli rijetko vrijednog i poštenog mještanina (06.07.1984) Alagu Đogića.

O čemu se doista radilo jula 1984.?

Koncem 1970-tih (31.12.1979.) Velika Kladuša i Cazin „napustile“ su rang izrazito nerazvijenih općina i dobile status nedovoljne razvijenosti mjereno po definiranim pokazateljima (društveni proizvod, stopa zaposlenosti, budžetski prihodi,…) u odnosu na beha prosjek. Ova činjenica se reflektirala na smanjenje učešća financiranja investicija iz saveznog fonda (FFPNP) ispod 40% predračunske vrijednosti investicije. Da bi se malo približila ekonomska pozicija radnika u to vrijeme treba uzeti u obzir da je prosječna plaća radnika u Saniteksu 1983. godine iznosila $ 141 ili 443 DEM (14.891 YDIN). Mi smo tada, dakle 1984. već „štancali“ investicione programe baš kao što se danas liferuju projekti zainteresovanih osoba po raspisanim javnim pozivima-natječajima bilo tko da ih oglasi. Konkretno, u procedurama razmatranja kod nadležnih institucija (banke,…) i organa (kreditnih odbori,…) iz Velike Kladuše bili su investicioni programi: „Krečana“, Rekonstrukcija plastera i traka, Program flisa, Acopharm, Institut, Turistički kompleks Stari grad, „Praona-servis“ Trnovi, Termalne vode-bazen u Maloj Kladuši,Obrtna sredstva, zahtjevi za konverzije,… Opća situacija u Državi nije bila ružičasta (opća nelikvidnost-besparica, dvocifrena inflacija, financijska nedisciplina, mešetarenja sa mjenicama,..). Svemoćni Savez komunista sa svojim Programom dugoročne ekonomske stabilizacije svake godine bilježi sve lošije stanje-ubrzana pogoršanja,… Svemoćni Fikret Abdić (1939) vršlja po Kladuši kako mu se čini najbolje. Svake godine mijenja se predsjednik općine, predsjednik partije, politički komesar partije, sekretari SIZ-ova,… Ubrzano se priprema Program infrastrukture koji će koncem 1984. biti usvojen referndumom u organizaciji Smiljana Jurića i predan na operacionalizaciju Fikretu Čelebiću kao predsjedniku Izvršnog odbora. Naredne dvije godine (1985/86) Velika Kladuše je bila u velikom investicionom bumu, na pomolu su bila velika remek djela. U okviru navedenog Programa infrastrukture dovršeni su istražni radovi dubinskih voda, izvršene predviđene bušotine (još uvijek dvije su van eksplotacije (Barake i Šiljkovača). Ovim poduhvatom u navedenom vremenu Velika Kladuša je ostvarila najvrednije civilizacijsko dostignuće-dovoljne količine sigurne pitke vode iz dubinskih izvora! Među prvi pet top Kladuščana koji su neizmjerno zaslužni za navedeni poduhvat bilježi se i naš nezaboravni „Čelebija“!

Početkom juna 1984. godine svemoćno Predsjedništvo Saveza komunista BiH razmatralo je Informaciju o stanju i problemima u „Agrokomercu“ Velika Kladuša i usvojilo zaključke-smjernice, obavezujuće instrukcije i ponašanja za sviju. Shodno tim smjernicama Izvršno vijeće Skupštine SRBiH je 19. jula 1984. godine donijelo zaključak o usporavanju investiranja i neophodnosti brži efektuiranja već uloženih sredstava. Praktično „dešifrovanje“ navedenog zaključka nalagalo je izradu Programa konsolidacije poslovanja „Agrokomerca“ iz Velike Kladuše. Naravno, to se nije dogodilo! Zaključak je privremeno zaboravljen, „zamrznut“ sve do polovine 1986. Fikret Abdić je ubrzao svoja remek (ne)djela-štancanje šupljih mjenica.

Razrezivanja iznosa predviđenih navedenim Programom infrastrukture po pravnim i fizičkim osobama (OOUR-ima, fukcionerima, rukovodiocima,..), razne privilegije-mitologija (ogulinski krediti, gradnje vikendica,…) rezultirala su javnim ispoljavanjima klica podjela koje su dugo tinjale u kladuškom društvu. Osnov-razlog polarizacije bio je stav prema društveno ekonomskom razvoju, opcija razvoja po svaku cijenu ili dinamika razvoja prema realnim mogućnostima. Prevagu je postigla prva opcija koju je predvodio Fikret Abdić. Drugu opciju zagovarao je rahmetili Muhamed Talakić (1930-1999), direktor „Saniteksa“ koji će polovinom 1986. doživjeti sramotan epilog. Rehmetli Fikret Čelebić se našao u timu Muhameda Talakića, pripadnik opcije umjerenijeg razvoja i zbog toga ostao bez funkcije i posla. Kratko vrijeme bio je komercijalni predstavnik Tvornice „Lola Ribar“ (Mrzlo Polje kod Karlovca), poslovnog konkurenta „Saniteksa“. Naravno, za ovo namještenje zaslužan je Muhamed Talakić.

Širi kontekst 1984.

Duhovnost shvaćena u širem smislu (shvatanja u užem smislu vezuju se uz religiju) je stanje svijesti društva u cjelini i njegovih članova (ljudi-građana, čitaj: Kladuščana) u kojoj se razvija-oblikuje vlastiti duh, posvećenost-vjerovanje u nešto, nekog, modernije percipirano vjerovanje u temeljne vrijednosti (pravednost, jednakost,..). U navedenom vaktu (dakle 1984.) u Velikoj Kladuši egzistirale su dvije ličnosti, osobe na značajnim društvenim položajima (Fikret i Muhamed). Dva reprezentativna pojedinca, pripadnika istog društvenog sistema (jednopartijski totalitarizam-demokratski centralizam), ali različitog režima vladavine. Elem, da se ne bavimo dijelovima teorije pravde već da na konkretnom primjeru podstaknemo percepciju kladuške pravednosti (svaka stvar na svom mjestu shodno kontekstu vremena i prostora).

Nepravde općenito i ekonomske nejednakosti mimo rezultata rada, vlastite sposobnosti su osnovni razlozi nevolja u širim razmjerima. Da li i koliko aktuelna vlast 35 godina poslije 1984. kojom formalno diriguje Fikret Abdić (1939) generira nepravdi i nejednakosti na lokalnom nivou-kladuškom društvu i njegovoj strukturi?

Koliko doista srednje i mlađe generacije Kladuščana uče iz svoje recentne  povijesti najbolje svjedoče vrijedne manifestacije (Kladuško ljeto,…), ali veoma neambicioznog sadržaja, nikakve inventivnosti. Možda bi svojevrsni History fest bar putem slika iz recentne ekonomske povijesti mogao malo problematizirati značaj ubrzanije industrijalizacije bez koje nema prosperitetne budućnosti!

Šiljkovača, 28.06.2019. ramoh45.07@hotmail.com