„You may never know what Results come of yours Actions, But if you do nothing there will be no Resoluts/Nikada ne možete znati kakvi rezultati dolaze od vaših aktivnosti, ali ako ne činite ništa neće biti ni rezultata“, čuvena je misao Mahatma Gandhy Karamchand (1869-1948, žrtva ubojstva). Ne prođe hefta, a da se verbalno ne sukobljavam sa pripadnicima različitih slojeva kladuškog društva. Motivi, povodi, razlozi su brojni. Najbroniji su oni koji se odnose na percepcije i implementacije temeljnih vrijednosti (pravednost, jednakost,…), i-ili kladuški „identitet-mentalitet“ nametnut medijskom propagandom, a prihvaćen od poludoučene raje, kvazi intelektualaca, sumnjivih patriota, „građana“ opće prakse,… Originalne Čaršijane, mahom pripadnike moje generacije, jednostavno ušutkam njihovom ravnodušnošću prema rijeci Grabarskoj (hoće li ova rječica koja prolazi podnožljem Kladuše i poslije implementacije projekta stoljeća biti bistra, sjajna, za kupanje,…), nezainteresiranošću za promjene naziva škola (npr. zašto je centralna škola u Velikoj Kladuši „izgubila“ ime Ibrahima Mržljaka (1924-1944)), ljigavostima-pohlepama tokom privatizacija (tko je Saniteks, Grupex,… doveo do jadnog stanja, a radnike do prosijačkog štapa?), žalovanjima za prohujalim vremenima u kojima su ekstra profitirali mahom zahvaljujući „snalaženjima“, povijanjem vratova, sitnim potkradanjima,… Pripadnike mlađe i srednje genaracije kladuškog društva pokušavam strpljivo saslušati sa ambicijom da dokučim koji sistem vrijednosti preferiraju, znaju li šta, s kim i kako žele ostvariti, da li su svjesni obilnog materijalnog naslijeđa i duhovne pustoši koju produbljuju, zašto saučestvuju u moralnim posrnućima (npr. oficijalnim postupcima prema migrantima), zašto bježe od stvarnog vokabulara (umjesto migrantske krize, ne prepoznaju krizu morala, vlasti, licemjerstvo, nesposobnost institucija kojima upravljaju koruptivni funkcioneri,…). Zašto pišu knjigu „Fenomen i proklestvo krajiškog mentaliteta“ (Bihać 2009.), a poslije ponizno traže prijem u kabinet „ratnog zločinca“ kojeg uzmimaju za prijmer nevaljaštine? Koji su motivi direktorima kladuških škola (npr. Gimnazije) da nastoje među učenike povodom raznih manifestacija dovoditi osobe-funkcionere sumnjivih moralnih i ljudskih kvaliteta?
Apeli, buntovi, epilozi,…
Svakom povijesnom događaju na kladuškom tlu prethodili su apeli, obavještenja, upozorenja kako nepravde i nejednakosti zagorčavaju i onako skromne i oskudne sadržaje života nebrojeno pripadnika različitih slojeva kladuškog društva. Nije li prije eskalacije Cazinske bune 1950. (šestog maja) bilo negodovanja i gunđanja seljaka na nepravede i nejednakosti razreza otkupa? Jeste, itekako! Neki od dušebrižnih autora knjiga o Cazinskoj buni 1950. (npr. Istina o Cazinskoj buni 1950., Cazin 2010.) namjerne nepravde i nejednakosti adresira sistemu vladavine (totalitarizmu „komunista“) što je samo donekle tačno. Najveće zasluge za drastične nepravedne razreze otkupa poljoprivrednih proizvoda 1950-tih na krajiškom tlu pripadaju domicilnim narodnim izabranicima (odbornicima, imamima, udbinim špijunima,…). Epilog Cazinske buna 1950. zainteresovani mogu pročitati u novijem izdanju knjige „Cazinska buna 1950. od istine ka pravdi“, Cazin, 2013.). Ključna pitanja za Kladuščane oko Cazinske bune 1950. mogu biti, npr.: kome trebaju šuplja naglabanja o ovom povijesnom događaju ako ista ne prate konkretne aktivnosti (npr. Skup u hotelu Konak 06.05.2018. u organizaciji „Kladuša je naša“), i-ili zašto se Kladuški senat nije uključio oko aktivnosti (2007-2013) koje su prethodile potpisu Rezolucije o osudi masovnog kršenja ljudskih prava civilnog društvai zločina…, 2013., i-ili zašto se povodom godišnjica o Cazinskoj buni 1950. na radiju Velike Kladuše u okviru već postojeće stavke „dogodilo se na današnji dan“ ne čuje ništa, i-ili zašto fakultetski prof. Esad Čović smatra da je dignitet Krajišnika, posebno Kladuščana „ozbiljno uzdrman“, i-ili…
Par godina (1985/6) prije Afere 87., posebno nakon čuvenog referenduma o infrastrukturi (konac 1984.) službeno Sarajevo bilo je „zasuto“ anonimnim pismima iz Velike Kladuše. Većina tih pisama vraćano je u Veliku Kladušu preko Općinskog komiteta Saveza komunista sa zadatkom da se „stvari provjere“ na terenu! Znate li šta su tadašnji funkcioneri Komiteta provjeravali? Najmanje razloge, znači nepravde, nejednakosti! Oni su se upirali na zadnje noge da pomoću svojih doušnika koji hvala bogu u čarobnoj Čaršiji nikada nije falilo, ni danas, pronađu-prokljuve tko su autori pisama koji kvare rahatluk pseudoelitama u politici, Agrokomercu, …Epiloge, znamo. Mlađi i srednjodobni Kladuščani kojima još nedostaje informacija-saznanja mogu, pored ostalog, moliti Avdu Avdića da im pripremi još koji film, ali da prikaže i puna skladišta u augustu 1995. po mogućnosti onaj detalj kada Atif Dudaković sa svojom pljačkaškom svitom dolazi, vidi, naređuje, nestaje,…! Koliko se današnjih krajiških tajkuna onovčarilo robama skladišta kladuških preduzeća, a bogami i kuća?
Brojni su Kladuščani koji se još dobro sjećaju euforije 15.09. na kladuškim barama, pred izbore novembra 1990., javašluka Ejuba Alagića (1957) u funkciji prvog demokratski izabranog predsjednika Skupštine općine Velika Kladuša, njegovog Izvršnog odbora kojim je kormilario Mirsad Veladžić (1956). Opiranja oko predaje lokalne vlasti poslije izbora u proljeće 1997.,… Propitajte se za biografije prvih demokratski izabranih narodnih poslanika novembra 1990. (Ejub Alagić, Asim Ćemalović, Nurija Miljković,…), lokalnih odbornika-članova Skupštine,…! Razlaz Alije (1925-2003) sa 879.266 i Fikreta (1939) sa 1.045.539 glasova tokom 1991/93. i kasnija događanja zainteresirani mogu pročitati u nebrojenim knjigama publikovanim na Westu i Orjentu. Svakako neka ne promaknu pročitati „The War in Bosnia and Herzegovina“ (London/New York, 1999.).
Vapaji, potkivači,…
Kladuška recentna povijest (prve dvije decenije 21. stoljeća) prepuna je zgusnutih događaja, prepuna svakave čeljadi-pseudo elita, tajkuna ispod svake balege, preduzetnika svih boja i kolora, profesora, imama, advokata, sudija, savjetnika, pravobranilaca… Summ-summarus mogao bi natrpati solidan autobus na čelu sa Huseinom Delićem (1950), aktuelnim savjetnikom načelnika za sve i svašta: može povreda ljudskih prava kao npr. maja 2018. oko situacije sa migrantima, može žmirkanje na kriminal, mogu savjeti korupcije oko legalizacije bespravne gradnje, može doprinos u reviziji privatizacije, može tumačenje duplih zemljišnih izvadaka, može štucanja oko prostornih planova, može…. Fušerska „analiza“ tužakanja, sudovanja, presuda,… svedena na hiljadu stanovnika, Kladuščana, bi između ostalog, pokazala da je Velika Kladuša kao općina decenijama diskriminirana od službenog Sarajeva, da su Kladuščani u velikom broju vlasnici sudskih presuda koje se ne izvršavaju, da su najkriminalnije privatizacije (npr. Kladušnica) provedena na kladuškom tlu, da su Kladuščani pretrpili najveće pljačke, nepravde, nejednakosti,… nebrojenim nečasnim radnjma za koje su dobrana zaslužni i sami Kladuščani u imenima narodnih izbaranika (vijećnika, članova savjeta mjesnih zajednica, članova džematskih odbora, članova školskih odbora, nadzornih odbora, poslanika, načelnika,…). Imena se mogu pročitati u Biltenima za društvena kretanja (deveto izdanje, juni 2019.).
Svjedoci smo da je Velika Kladuša tokom maja/juna 2019. ponovo u svjetskim mainstreim medijima zbog skandala, kolokvijalnog naziva „potkivač“! Najveće zasluge u pozitivnom smislu pripadaju Nerminu Aleševiću, Avdi Avdiću,… Radi se o osobama mlađe starosne dobi koje ne poznajem u tolikoj mjeri da bi mogao nešto ambicioznije napisati. U svakom slučaju očajnički vapaji jednog mladog društveno odgovornog preduzetnika da pokuša na društveno prihvatljiv način dokazati kako BiH-om vlada pravosudna mafija u imenima nosilaca mandata jeste poduhvat kojem se možemo diviti, (lokalnim riječnikom kazano: treba imati onu stvar, muda…) kojeg treba podržati, koji predstavlja „nukleus“ novih odnosa u zapuštenoj Čaršiji i njenom doprinosu jačanju BiH! Aferim pušem vam u krila!
Velika Kladuša, povodom 25. godišnjice raspuštanja logora Drmeljevo