Glavne značajke mandata aktuelne lokalne vlasti Velike Kladuše u protekle nepune tri godine, preciznije njenog načelnika, jesu veoma bombastične najave dinamičnijeg društveno ekonomskog razvoja. Da se podsjetimo, na lokalnim izborima oktobra 2016. godine Fikret Abdić (1939) sa 9.028 glasova (48%) izabran je za načelnika. Devetog novembra iste godine preuzeo je dužnost i svojski prionio na posao. Naslijedio je solidno konsolidovan budžet od 12,767 mil. KM (prenijeta gotovina 1,162 mil. KM), 3.929 zaposlenih,… tako da se odmah mogao fokusirati na strateška pitanja društveno ekonomskog razvoja. U rekordnom vremenu napisan je Izvještaj o utvrđenom stanju u Organu uprave općine Velika Kladuša na dan 09.11.2016. na 218 stranica (format A4). Ovaj dokument ocjenjen kao sveobuhvatni „snimak“ stanja nije pratio Akcioni plan ostvarenja tako da je i ukupan domet više nego skroman. Među važnijim stavkama istican je „Registar javne imovine“ kao veoma bitna polazna osnova za utvrđivanje „minulog rada“ građana na izgradnji infrastrukture (niskonaponskih vodova, puteva, vodovodne mreže,…) i očekivanog „obeštećenja“ korisnika raznim povlasticama. Dok je Komisija za primopredaju (Ismet Hušidić, Aladin Ćerimović, Sulejman Silić, Senad Okanović, Haris Medić, Elvedin Miljković, Elmin Murtić,…) pripremala Izvještaj Abdić je obavio seriju razgovora sa članovima savjeta mjesnih zajednica, preduzetnicima, predstavnicima civilnih udruženja,… Poslije sasvim solidnih pripremnih aktivnosti zainteresovana javnost je očekivala reviziju ili sasvim novu Strategiju razvoja. Da se podsjetimo, Općinsko vijeće je šestog januara 2014. godine proglasilo Strategiju razvoja općine 2014-2023. Aktuelna Strategija razvoja u formalnom smislu nije pretrpjela nikakve izmjene-dopune niti je javnosti i Općinskom senatu podenešena bilo kakva informacija o njenom „statusu“. Umjesto sistematskog i upornog rada na postizanju općeg koncenzusa oko Strategije razvoja i njene operacionalizacije krenulo se „prečicom“, pokušajima nametanja diletantizma, voluntarizma, birokratske oholosti,… Početkom septembra 2018. bilo je pokušaja da se dvogodišnji mandat aktuelne vlasti „problematizira“ sa ciljem afirmacije pozitivnih dostignuća i fokusiranja na uočene deformacije, deficite,…!
Blamaže, posrnuća,…
Vremešni načelnik Velike Kladuše unatoč veoma primjetnim deficitima (zamagljena vizija, upitne statutarnosti i transparentnosti, poremećaja u budžetu, žmirenje na sitni kriminal i korpuciju, ignorisanje Općinskog vijeća, diskriminacije medija,…) uporno nastavlja sa implementacijama zanimljivih poduhvata u sferi gospodarstva sa fokusom na dinimaziranje razvoja Čaršije (pre)pune paradoksa svakakvih vrsta. Započeo je sa blamažom sa javnom kuhinjom početkom 2017. godine. Šta bi sa „mnogobrojnim gladnim ljudima“ o kojima je Elvira Abdić-Jelenović „grmila“ sa govornice Kladuškog senata? Blamaža oko dovršetka objekta Centra za kulturu „Zuhdija Žalić“ traje od 2009. godine. Isto toliko ili malko više traje blamaža oko projekta stoljeća (Kanalizacija i pročišćavanje otpadnih voda). Tek je na XXVII redovnoj sjednici Općinskog vijeća (29.04.2019.) podnešena cjelovitija Informacija o projektu stoljeća. Ova informacija najvjerodostojnije svjedoči o jadu i čemeru kladuških pseudoelita-nosioca mandata zadnjih 12-tak godina. Tužno je da nitko nepita zadnjih 12-tak godina: hoće li Grabarska postati sjajna i bistra nakon implementacije navedenog projekta? Mene osobno u ovoj priči prvenstveno interesuje tko je napisao i odborio „projektni zadatak“?
Spisak Abdićevih blamaža (javna kuhinja, savjetnici, revizija privatizacije, bahatost oko raspolaganja budžeta dezorjentiranom Udruženju nezaposlenih dioničara, upravljanje sa migranstkom situacijom, projekt tržnice-organizovanog nereda, izmjene i dopune strateških dokumenata, javne garaže, pogranična saradnja,…) je dugačak i nemam ambicija njihovih elaboracija. Možda, najmarkantniji primjer može biti izgradnja stambene zgrade sa 20-tak stambenih jedinica (ugovor potpisan u jesen 2017.) za raseljene osobe. Radi se o projektu države za više općina od kojih je većina uselila svoje sugrađane. Abdićeva administracija nije još ni „kramp“ zabola!
(Re)industrijalizacija Velike Kladuše
Povijest industrije (latinski industria: marljivost, radinost,…) počela je davne 1784. godine kada je škotski inženjer John Watt primjenio parni stroj za pogon. Ovaj epohalni izum promjenio je iz temelja razvoj pamučarske industrije u Engleskoj i ubrzao razvoj industrije u susjednim državama (Francuskoj 1815., Njemačke 1848.,…). Na području današnje BiH prvi mehanizirani načini manufakture evidentirani su polovinom XIX stoljeća (1861-1869) u vaktu vladavine Topal Osman-paše. Razvoj industrije BiH bilježio je ubrzano napredovanje (znatno skromnije u odnosu na susjede) tako da je pred Prvi svjetski rat 51.730 (podaci Kemala Hrelje) radnika bilo zaposleno na proizvodnji raznih proizvoda i usluga. Industrijalizacija (povećenja udjela industrije u GDP) pojedinih država odvijala se različitom dinamikom. Prema podacima Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i Svjetske banke (World Bank) početkom 21. stoljeća učešće industrije u svjetskom GDP iznosi oko 30%. Isti izvori navode da je prva Kina sa 45%, Rusija sa 36%, Njemačka sa 28%, Japan sa 27%, SAD sa 19%,…
Ideja o začecima industrije u Velikoj Kladuši još nije dovoljno rasvijetljena. Prema dosadašnjim saznanjima to se moglo desiti 1955/56. sa imenima u osobama Asim Sarajlija (1928-2015), Muhamed Talakić (1930-1999), Zuhdija Žalić (1922-1970), Hemo Grahović (1927- ),… Kako, kada i čime se počelo zainteresovani mogu pročitati u prvoj „monografiji“ Velika Kladuaša kroz stoljeća (Rijeka, 1987.). Prvi tkalački (kao rabljeni nabavljeni iz Zagreba) strojevi instalirani u bivšoj školskoj zgradi koja je bila locirana na mjestu današnjeg hotela Konak (otvoren 31.12.1973). Još su u životu dvije-tri osobe koje su prve plate zaradile u ovom pogonu. Ove strojeve je ubrzo zamjenio „šnajderaj“ kojim je prvobitno direktorovao Ismet Rizvić, Džanan Golubović, Slavko Drobac,… U suštini radilo se o pogonima koji su imali više odlike radiona. Prva fabrika-industrija u punom smislu jeste „Saniteks“ sa zvaničnim početkom rada 14.09.1963.
Elem, industrijalizacija Velike Kladuše je napredovala primjernom dinamikom tako da smo po zadnjem popisu (mart 1991) ostavštine jednopartijskog sistema dosegli do 10.866 zaposlenih radnika od čega u privredi 9.657 odnosno u industriji 5.970. Radilo se o industrijama sekundarnog sektora (prehrambena, tekstilna, kemijskoprerađivačka, industrija građevinskih materijala, metalna industrija,…). Za nepunih 30-tak godina Velika Kladuša se elektrificirala, industrijalizirala, ostvarila potpunu obuhvaćenost populacije sa osmogodišnjim obrazovanjem, stavila pod kontrolu endemske boleštine, trajno riješila sigurne izvore pitke vode iz dubinskih bunara za nekoliko narednih generacija,…
Okončanja ratnih okolnosti 1995. godine industrija Velike Kladuše dočekala je u relativno dobrom kondicionom stanju-sačuvana. Nesnalaženja pseudo elita koje su preuzele odgovornost za postratni razvoj (imena potražite u Biltenima za društvena kretanja) rezultirao je deindustrijalizacijom. Lopovsko pljačkaška privatizacija u „Grupeksu“, „Kladušnici“, donekle u „Saniteksu“, mala privatizacija u „Agrokomercu“ (1999-2002.) provedene su na čudne načine pa je samo doprinijela daljnoj devastaciji industrije. Koncem 2018. Cazin je dostigao prijeratni broj zaposlenih (oko 7.200 radnika), a Velika Kladuša jedva se približila polovini (oko 5.000 radnika)! Bajram Šerif Mubarak Olsun! Vel. Kladuša, 31.05.2019. godine. ramoh45.07@hotmail.com