Velika Kladuša kao magična Varošica i sve modernija Čaršija kakvu smo oduvijek voljeli, ma kakva je-naša je, iz koje se odlazi i koju se (na)vraćamo, u kojoj se sve više boravi, a sve manji broj živi, koju su u pisanu povijest uveli (nad)biskupi Gorički (1280-?) davne 1343 godine. Svake godine postaje sve inspirativnija za brojne znatiželjnike sa svih strana. Nekad svojom, a nekad voljom drugih često dospijeva u fokus šire javnosti. Tako je, npr. aprila 2019. godine, u čarobnoj Čaršiji više dana proboravio urednik portala Žurnal, (pre)ambiciozni Avdo Avdić, propitkivajući brojne Kladuščane o svemu i svačemu. U jednom povećem društvu, između ostalog, kaže: -Pripremam vijest iz Kladuše sa kojom će početi kraj korupcije u BiH. Njegov TV snimatelj dodaje: -Požuri, brate, to čekam 23 godine! Sumnjam da su Avdu i njegove saradnike u višednevnu posjetu bajkovitoj Velikoj Kladuši doveli samo migranti? Nakupiće oni „štofa“ za svakojaku haljinku! O migrantima imao je i šta čuti na pokušaju održavanja Vanredne sjednice Općinskog vijeća 18.04.2019. na temu migranata. Nakon troipol satne rasprave dnevni red nije usvojen voljom vijećnika Laburističke stranke koja odavno nema većinu. Inače, rasprava je bila veoma korektna, na nivou. Dobro vođena sa očitim nedostatkom iskustva kada su u pitanju „moljci“ koji se šalju iz Centrale (čitaj: Rade Kovač, navodno ispred nečeg što se na platnom spisku vodi kao Granična policija BiH) da Kladuščane podučavaju kako bi oni trebali migrante „liferovati“ preko granice u zemlje EU, po mogućnosti u Italiju, jer kako rekoh Rade, 99% migranata žele baš u europsku „čizmu“.

Par redovitih čitalaca Teftera se javilo sa preporukom da im „Kladuški vremeplov“ pokušam učiniti malo zanimljivijim tako što bi, bar neke događaje malo opisao. Naravno, pokušaću nešto pripomenuti. Onoliko koliko „trpi“ kolumnistički opseg i pristup. Među „kladuške devetke“ svakako treba ubrojiti i pojavu Šarinićeve (Hrvoje Šarinić 1935-2017.) knjige „Svi moji tajni  pregovori…“ (Globus-Zagreb 1999.) koja na 141. str. opisuje susret sa kladuškim Babom. Da podsjetim, radi se o knjizi predstojnika Tuđmanovog Ureda koji se „tajno“ dogovarao 1993-1995. sa predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem (1941-2006.) o „svemu i svačemu“, pa i o Turskoj Hrvatskoj (čitaj: Cazinskoj krajini). Na pomenutoj stranici autor piše: „Kako sam prihvatio sastanak, Babo, kako zovu Fikreta Abdića, stigao je 24. kolovoza 1994. u Zagreb. Sreli smo se u 15:30. Prilično je loše izgledao, bio je napaćen i razočaran, ali ne i izgubljen. Pitao sam se na trenutke otkud mu tolika volja, snaga, nada i samopouzdanje. No, među svim tim dojmovima koje je na mene ostavio ipak je prevladao bijes. Abdić i Pohara, za koga sam čuo da mu je desna ruka, iznijeli su nekoliko vrlo zanimljivih činjenica. Pričali su da je izbor mogućnosti u sukobima sa Armijom BiH bio vrlo uzak. Ili masakr ili povlačenje. Odlučili su se, kažu, na povlačenje kako bi zaštitili živote i jednog dana opet se vratili…“. Datum koje autor navodi (24.08.1994.) je sporan. Prema jednoj drugoj knjizi (Egzodus naroda Zapadne Bosne, Ljubljana/Kopar 1995.) navedenog dana tačno u 13 sati prema dogovoru dan ranije Fikret Abdić je bio u Starom selu na Baniji među izbjeglicama. O navedenoj posjeti mogli bi svjedočiti: Husein Balić, Husein Hadžić, Zumert Brkić,… Navedenu posjetu pratio je i prokrijumčareni noviar RAI UNO, TV ekipa iz Banja Luke,… Prema hronologiji Prvog egzodusa Fikret Abdić je u Zagrebu odletio helikopterom (pilot se zvao pukovnik Sadaler) iz Topuskog u 14:15 tek 29.08.1994. godine.

Valja zainteresovane podsjetiti da su mediji početkom 1999. godine  Fikreta Abdića i Veliku Kladušu ponovo vratili u žižu interesovanja. Povod je bila „Suglasnost Haaga za postupak protiv Fikreta Abdića“. Naime, sudski predmet kojeg su beha vlasti proslijedili Međunardonom sudu u Haag se vratio sa naznakom da ima osnova za kazneni progon Abdića, ali na domaćim sudovima. U isto vrijeme Ured Visokog predstavnika sa ispostavom u Bihaću upoznao je javnost o desktruktivnom djelovanju Mirsada Velađžića i kadrova koje je on u funkciji guvernera USK-a imenovao oko provođenja Dejtonskog sporazuma, peciznije opstrukcija oko povratka izbjeglica.

Među brojnim događajima iz 1994. godine sa jubilejima u kladuškim „devetkama“ vrlo stidljivo se spomunje „set propisa“ o amnestiji (Uredba sa zakonskom snagom o amnestiji (09.08.1994.), Izmjenama Uredbe (26.08.1994), Zakon o amnestiji (25.12.1994.),…). Radilo se u suštini o bacanju prašine u oči pripadnicima Autonomne Pokrajine zapadna Bosna. Nije realno očekivati, a bilo bi sasvim OK, da neko od profesora „Tvornice diploma“ u Bihaću delegira nekom od studenata Pravnog fakulteta da malo istraži „domet i rezultate“ primjene navedenih pravnih akata. Koliko se nevinih ljudi pouzdalo u „amnestiju“ pa dobilo „prebijena leđa“?!

Aprilski jubileji

U sehari svog Teftera imam više desetina aprilskih događaja od kojih su samo neki jubilarni, kao npr. osnivanje prvog lokalnog preduzeća „Čistač“ (14.04.1954.) mučko ubistvo Huske Huseina Miljkovića (27.04.1944.), odbijenica Vrhovnog suda RH na Žalbu Fikreta Abdića (21.04.2004.), prerana smrt kladuškog pjesnika Muhameda Abdića (30.04.2004.), izborna Skupština ogranka političke stranke „Radom za boljitak“ (30.04.2004.) sa predsjednikom Husnijom Ćatićem, desetog aprila 2004. mjesečnjak „Cross Atlantic“ u vlasništvu i autorstvu Đulage Alibegića publikovao je jedanesti-završni dio serijala „Svi predsjednikovi ljudi“, zapažen intervju Ibrahima dr. Kajtezovića u funkciji predsjednika Medžlisa IZ Velike Kladuše (13.04.2009.), podjele 1.550 sadnica nove sorte oraha (april 2009.) koja je povećala plantažni uzgoj, ali i produbila nepravde, prezentacija municipalnih obaveznica (13.04.2009.) sa kojima načelnik Adamil Mulalić nije ni pokušao zaustaviti nazadovanje Kladuše, prvi mladi Kladuščanin, Edis Kekić, sa američkom stipendijom (20.04.2009.), licemjerni sastanak Strateškog tima „Agrokomerca“ u Sarajevu sa premijerom FBiH Nedžadom Brankovićem (20.04.2009.), bezuspješna peticija kladuških gimnazijalaca predvođenih profesorom Asimom Karajićem (27.04.2009) po zahtjevu „Hoćemo filmove u kinima“, otvoren pogon „M.A.C. Metal“ sa 20 zaposlenih (27.04.2009.) vlasnika Hase Kirića,…

Aprila 2019. godine navršava se četvrt stoljeća od publikovanja „Bijele knjige“ (Službeni list BiH-APZB, broj 3) povodom spremnosti organa AP Zapadna Bosna za usklađivanje odnosa sa organima FBiH. Radi se o važnom dokumentu koji se redovito prešućuje, ignorira. Odgovor na „Bijelu knjigu“ Mirsada Velađžića u funkciji „ministra“ bez portfelja u Vladi BiH sa sjedištem u Bihaću i družine  glasio je: „samo bezuvjetna predaja, vojni poraz,..“! Rezultat: broj smrtnostradalih sa trocifernog broja prešao u četverocifreni. Trenutno imam u popisu 738 imena pripadnika vojnih formacija Armije BiH i 639 imena pripadnika Narodne odbrane koji su smrtno stradali u Bratoratu 1993/95. Od oko po 20-tak osumnjičenih za nečasne radnje na obje strane pripadnici APZB se odavno procesuirani (dva-tri slučaja u završnim fazama), a iz redova 5. Korpusa samo pet-šest (neračunajući ovih 13-tak kojima su nedavno počela suđenja). Nije samo problem što je vrhuška na čelu sa Mirsadom Velađžićem odbila „Bijelu knjigu“ kao „odmetnički dokument“!

Tužnije da to isto čine autori „istinistih knjiga o Autonomiji u imenima Smaila Kličića, Kasima Mujagića, Izudina Saračevića, Izeta Perviza, Safeta Zulića,…Ponili su se kao u samoposluzi!

U svojoj knjizi „Bijelo na crno“ (Zagreb, 2018.) poznati hrvatski povijesničar Hrvoje Klasić na jednom mjestu piše: „Najgore je neuvažavanje konteksta nekog događaja ili odluke iz prošlosti i nastojanje da se sve objasni iz današnje političko-ideološke perspektive. Treba jednostavno kazati kako je bilo“. Argumentove spoznaje o događajima iz 1994. godine se uporno ignorišu i time upozoravaju na štetočinske uloge onih koji prešućuju, ignorišu, omalovažavaju,… ma o kome se radilo!

Pored „Bijele knjige“ iz aprila 1994. među nezaboravne događaje koji se ignorišu spadaju svakako i pokušaji pokretanja proizvodnje, prometa i usluga (vidi: akt broj 156 „Akcija 18. april 1994. godine, Sl. list FBiH-APZB br. 4). Navedeni pokušaji eksperimentalno su počeli svečanim okupljanjem nekoliko hiljada građana 18.04.1994. u kompleksu Polje sa ciljem da se poboljša logistika i malo otupie oštrice ratovanja. Kad sam o navedenom događaju polemisao sa Avdom Avdićem aprila 2019. on pita: „Kome ste prodavali“? Nije li u ratnim uvjetima bilo dovoljno da podmirujemo dio vlastitih potreba i gotovim proizvodima platimo sirovine i energiju, glasio je odgovor!

Lekcije iz prošlosti za budućnost

Krajišku recentnu prošlost mnogi prakticiraju kao odlazak u samoposlugu gdje uzimao šta nam se sviđa. Gotovo identično se ponašaju i oni koji rado (do)pričaju o recentnoj prošlosti neovisno o temi (elektrifikacija, industrijalizacija, snalaženja u „komunizmu“, Bratorat 1993/95, boravci u logorima, poslijeratne traume, privatizacijske pljačke,…). Opća karakteristika „dijagnoze-bolest prošlosti“ jeste odsustvo iskrenog dijaloga, međusobnog uvažavanja, tolerancije, slabo baratanje sa vjerodostojnim dokumentima,… Posebno je čudno veličanje moći sprege politike i kriminala koja, nažalost, još dominira.

Među vrijednim zaostavštinama jednopartijskog sistema na kladuškom tlu jeste svakako i industrijalizacija. O vjerodostojnosti dostignutog nivo industrijalizacije najopćenitije svjedoče činjenice, kao npr. od 9.657 zaposlenih u privredi Velike Kladuše (podatak iz popisa marta 1991.) oko 60% radilo je u industriji i-ili savremeno domaćinstvo tog vakta moglo je trećinu savremenih potreba u prehrani, higijeni,… podmiriti proizvodima iz kladuških pogona.

Četvrt stoljeća kasnije od ukupno 5.051 zaposlenih (podaci Porezne uprave FBiH sa 31.12.2018.) svega 1.373 radi u proizvodnji i preradi raznih proizvoda, a u rijetkim domaćinstvima možemo vidjeti neke od kladuških proizvoda (Tops, mazu,..). Bez (re)industrijalizacije nema prosperitetne budućnosti!

April 2019. ostaje u ekonomskoj povijesti Velike Kladuše značajan, između ostalog, po Ponudi za preuzimanje društva „Saniteks“ d. d. Velika Kladuša (Oslobođenje 16.04.2019.). Aktuelni vlasnici 34,3888% drže 159.002 dionice i nude dioničarima  otkup po cijeni 9,15 KM/dionici što je svega 25,68% od nominalne cijene. Ponuda vrijedi do 15.05.2019. ramoh45.07@hotmail.com 

Velika Kladuša, 23.04.2019. Povodom Međunarodnog dana knjige