U vremenu od 20. septembra do 18. oktobra 2018. Javno preduzeće „Radio Velika Kladuša“ emitiralo je video serijal aktuelnog načelnika Općine Fikreta Abdića (1939) povodom približivanja dvogodišnjice preuzimanja mandata koja se navršila 09. 11. 2018. Ovim serijalom Fikret Abdić je svojim drobljenjem i tumaranjem (ne)svjesno „pokucao na vrata“ kladuške recentne prošlosti u kojoj se pojavljuje kao „simptom“ dobra i zla, totalitarizma i pluralizma, kreator budućnosti u 21. stoljeću, vaktu globalizacije i digitalizacije, sa veoma opasnim primjesama toksičnosti. Serijal je u dijelu kladuške (ne)laičke javnosti pobudio različita „interesovanja“ sa veoma zagonetnim primjesama, strastima i nelagodama, nade i strahovanja,… Poneki prepoznaju nastojanja operacionalizacije naslova Abdićeva knjige publikovane 2016. Kladuščani, ma gdje bili i šta radili, koji drže do sebe, svojih predaka, svog zavičaja, ljudskosti općenito ne bi trebali apstinirati u društvenom životu bajkovite Čaršije, preciznije kreaciji ambijenta koji treba rezultirati stagnacijom višedecenijskog nazadovanja-zaostaljanja u odnosu na beha prosjek! Nekoliko narednih Teftera ima ambicija doprinijeti realnijim sagledavanjima i vredovanjima realno pozitivnih ideja u okviru Koncepta „Unaprijedimo Kladušu zajedno“. U Epilogu (ne)dovršene priče „Agrokomerc“, Abdićevog petog djeteta, koja se u određenim vremenima-godinama (1984., 1990., 1995.,…) račva u više pravaca sa brojnim (pot)pitanjima od kojih još poneka vape za argumentovanim odgovorima. Koristeći metodologiju „cross cutting“ (hronološko ukazivanje na markantne okolnosti, evente, osobe, kontekste,…) prezentovaće se zainteresovanim Kladuščanima i njihovim prijateljima nepristrasniji pogledi, ocjene, stavovi,… o aktuelnoj društveno-političkoj situaciji prožetoj sa nekim osvrtima iz Abdićevog serijala imajući na umu kontekst vremena, vjekovne zaostalosti, nesporazume sa centralnim vlastima,… Naravno, zainteresovani su pozvani na učešće?! U potragama sa „poveznicama“ za prezentovani tekst odabrao sam: -Na prostorima Cazinske krajine kao pograničnom dijelu BiH kroz različita vremenska razdoblja svekoliki život bio je težak, a mnogobrojni ratovi, rušenja i stradanja bili su česte pojave. Sve je to Krajišnike ohrabrivalo i učvršćivalo da su uporno ustrajavali u ljudskom ponosu, gostoprimstvu i gordosti u svim životnim situacijama i izazovima sa puno nade u bolje sutra, piše akademik Enver Ljubović u neto publikovanoj knjizi „Historijski i kulturološki identitet Cazinske krajine“ (Cazin 2018., str. 2.). Beha profesor Rešid Hafizović u svojoj knjizi „Islam u kulturnom identitetu Europe“ (Sarajevo, 2018.) piše: -Promjena motrenja matrice prošlosti, sadašnjosti i budućnosti jeste veliki izazov razumjevanja ljudske civilizacije, društvenih dešavanja, razvoja društvenih odnosa sa uočavanjem upečatljivih parametara, kulturnih sedimenata,…Prvi desetogodišnji vremenski period obuhvata prvu deceniju po okončanju Drugog svjetskog rata (1945/55) koji je protekao u  intenzivnim svakodnevnim nastojanjima konsolidacije novog društveno-političkog sistema donošenjem i operacionalizacijom širokog arsenala poduhvata i praktičnih mjera. Navedeni period krcat je brojnim strateškim događajima kao što su obračuni sa „zelencima“, nacionalizacije imovine, postratna izgradnja, izbori, neobuhvaćenost prvim postratnim petogodičnjim planom, agrarna reforma, Infrombiro 1948., Cazinska buna 1950., začetak samoupravljanja, kongresi, osnivanje zadrugarstva-zadružni domovi, opismenjivanje, zdravstveno prosvjećivanje, reforma školstva (ukidanje niže gimnazije i počeci osmogodišnjeg školovanja.., veterinarska zaštita, komunalne usluge, pilana, lokomobil, Dom kulture, Čitaonica,prvi zajednički dočeci i proslave novih godina, prvi balovi, plesovi, predstave, igranke, kulturni događaji, manifestacije i veličanja godišnjica, izgradnje spomenika, sportska takmičenja-sletovi, reforme teritorijalnog ustrojstva (ukidanje općine Vrnograč,..), prve poratne migracije… Neki od spomenutih događaja (npr. Inforbiro 1948., dr. Mraović vs M. Talakić) će se ponovo aktuelizirati 1975/76. Broj stanovnika, 21- 25 hiljada Kladuščana živjelo je sa brojnim naslijeđem zaostalosti, primitivizma,… u izraženom siromaštvu, oskudicama, neimaštinama, teškom životu,…Poljoprivreda, rudarstvo, građevinarstvo, zanatstvo, sitna trgovina,… su osnovne djelatnosti. Stopa zaposlenosti niska, ispod 3% (630-1250 zaposlenih). Jednopartijski dirigovani planski sistem sa skromnim personaliziranim režimima vladavine lokalnih autoriteta u imenima sekretara „politbiroa“, predsjednika sreza, narodnog odbora općine, komandira policije,  poreznika,… profilirali su kadrovsku politiku i kadrove veoma skromnih vizija. Opća situacija „planski pogubna“! Imena i detalje zaintersovani mogu pronaći u popisu nezaobilazne bibliografije (Bilteni za društvena kretanja 2014-18), a ponešto je zabilježeno u nekim od 385 brojeva kolumne Tefter.

Kladuška usmjerenja i pojava Fikreta Abdića

U drugoj deceniji (1955-1965) na kladuškom tlu osjetilo se vidno poboljšanje kvaliteta življenja, porast društvenog standarda, komfora stanovanja, ublažene prijetnje gladi,… Većina ruralnog stanovništva je teško preživljavalo-mnogo se radilo, a prinosi skromni-nedovoljni za objektivne potrebe. Strateška obilježja ovog razdoblja prepoznatljiva su u planskim počecima elektrifikacije (izgradnja visokonaponskog dalekovoda Kostela – Cazin-Kladuša 1956,…), izgradnja novih školskih objekata (npr. sadašnja Prva Osnovna škola), prvi koraci u industraijalizaciji (12 tkalačkih strojeva u zgradi bivše niže gimnazije 1957., porušena 1971/2. za potrebe lokacije hotela „Konak“, pa poslije „Konfekcijatekstil“,…), prve eksproprijacije zemljišta, počeci izgradnje prvih industrijskih objekata (1959/61. glavna proizvodna zgrada tvornice „Saniteks“ i stambene zgrade…), prve primjene agrotehničkih mjera (izmjena pasminskog sastava stoke, vještačka oplođivanja stoke, vještačka gnojiva, nova sjemena, prvi traktori 1958., eksperimentisanja sa voćnjacima,…), prvi počeci moderne stanogradnje (stambena zgrada pored sadašnjog objekta pošte 1957.), prvi stipendisti općine poslati na redova školovanja, objedinjavanje trgovine u preduzeće „Trgokrajina“, počeci srednjoškolskog obrazovanja, prvi finalni industrijski proizvodi za šire tržište (mljeveni barit, bijeljena gaza i proizvodi od gaze, zavoji, odjevni konfekcijski proizvodi-laka konfekcija,…), pojačane migracije u bliže zapadno okruženje, izgradnja vjerskih objekata, prve pjeskane-kamenolomi, vodovod i rezervoar za vodu na Hukića brdu, ulična rasvjeta, prve trafostanice u prigradskim naseljima, prvi autobus, kamion, auta, prvi televizori,… Posebno je za naglasiti prve dolaske mladih školovanih Kladuščana (učitelja, nastavnika, profesora, inžinjera, tehničara, trgovaca, pravnika, geometara, medicinara, policajaca, konobara, šofera, raznih zanatlija,…

U drugoj polovini ove decenije Fikret Abdić, poljoprivredni tehničar počinje svoju karijeru u Zemljoradničkoj zadruzi Mala Kladuša (1960), uskoro prelazi u Narodni odbor općine na poslove referenta za poljoprivredu i šumarstvo u Općini (mnogi ga se sjećaju da je sa šiblerom na terenu mjerio klade, trupce,…), 1963. prelazi na poslove poljoprivrednog tehničara u Zemljoradničku zadrugu Velika Kladuša (nadmorska visina sjedišta Općine 142 m) i ubrzo biva raspoređen za zamjenika upravnika, upravnik-direktor, pa omladinski rukovodilac, prvi stanovnik romantične garsonjere (sadašnja knjižara),…

Kao prilog očajnoj situaciji krajem 1965. može poslužiti detalj kojeg se precizno sjeća Hakija Pajazetović (1944), vlasnik restorana „Hamm“. Decembra 1965. bio je raspisan oglas za prijem dva radnika u „Saniteksu“. Na oglas se prijavilo 150 kandidata. Dvojica primljenih bili su Hakija i Jura Štefanec (1944). Prve radne dane u industriji počeli su na čišćenju strojnih dijelova da bi uskoro avanzirali za  (pod)majstore.

Fikret Abdić, sin je Hašima i majke Zlate, djevojački Bekanović, rođen je 29. septembra 1939. godine u Donjoj Vidovskoj, ispod Obrova (osipanje zemlje) najveće kote oko 290 m/v, cca satipol hoda od Velike Kladuše. Rođen je u solidnoj dvokatnici na dvije strane, pravokutnog oblika (bez tvrde ploče) pokrivena crvenim crijepom, s južne strane uz kuću naslonjena štala sa prostranim dvorištem (sjenik-šajer, kuruzana, ograda od drveni letvi, prilično vlažno radi nizine,..) lociranoj između blatnjavog puta i potoka Vidovina-Đurin potok (kota oko 150 m/v) oko 300 m od seoske džamije prema Johovici. Vodom su se snabdjevali iz obližnjeg Ledenca (točak sa betonskim koritom) nizvodno prema istoku, hoda desetak minuta preko brvice. Sa istočne strane-prema džamiji oko pet minuta hoda prvi komšija je bio Juso Šabić, sa sinovima Huseinom, Hašimom, Šerifom i Osmanom. Sa južne strane, preko potoka Vidovina su obronci Obrova iz kojeg se porodica Abdić „drvarila” tokom ljeta. Na zapadnoj strani oko 10 minuta udaljenosti bila je kuća Sulje Ahmetaševića sa sinovima Zuhdijom (Fikretov vršnjak)  i Nurijom. Na brdu (oko 270 m/v) prema Begluku, Nepekama,… sa blago strmim usponima oko 20-tak minuta bile su kuće braće Cindrić Vince i Ilje, koji su nekako u isto vrijeme preselili u okolinu Bjelovara (selo Ivanjska) kad i porodica Abdić u Zagrad kod Velike Kladuše. Potječe iz ugledne, napredne, činovničke mnogočlane porodice (otac bio državni činovnik, majka domaćica, višečlana familija: četiri muška Muhamed, Fikret, Zahid i Hasan i šest ženskih članova: Emina, Rasima, Vahida, Fatma, Fikreta, Jasna). Did je bio ugledni imam/hodža, pa je Fikretov otac bio poznat i po nazivu: Hašim hodžin, odnosno Fikret Hašima hodžinog iz Donje Vidovske. Na popisu kuća ovog naselja iz 1920-tih nema Abdića! Odlomak iz rukopisa Prilozi biografiji Fikreta Abdića. Slijedi nastavak: Odrastanje, školovanje, napredovanja,…Usponi prema neslućenim dometima i prve pojave u široj javnosti putem medija

Dvadesetak godina po okončanju Drugog svjetskog rata (1965-tih) ondašnje vlasti eks Države poduzimaju prve opsežnije društveno-ekonomske mjere u javnosti poznatije kao mjere privredne reforme koje će posebno „pogoditi“ izrazito nerazvijena područja, znači i Veliku Kladušu. Pedesetak godina kasnije pojedini povjesničari ovaj vakat (1965.) uzimaju kao početno vrijeme „krize“ koja će 1990-tih rasturiti Državu! Centralističko plansko planiranje doživjelo je svoj vrhunac, a preduzeća se „guraju“ na tržišta. Zakon ponude i potražnje će usporiti dinamiku industrijske proizvodnje u „Saniteksu“ i otežavati plasman barita u prvobitnom stanju, praktično u iskopanoj jalovini. Prvobitni koncept poslovanja „Saniteksa“ (proizvodnja sirove gaze i ostalih lakih tkanina-kaliko platna,…) je forsirano prilagođavan tržištu (izgradnja bjelionice, a pitke vode je nedostajalo i stanovništvu), razvoj komercijalne službe, diverzifikacija proizvodnog programa (kutije prve pomoći  za automobile, medicinski flasteri, tehnička pozamenterija,…).

Fikret Abdić na poziciji upravnika-direktora Zemljoradničke zadruge Velika Kladuša forsirano sagledava stanje, upoznaje se sa Hakijom Pozdercem (1919-1994). Opis ovog upoznavanja zabilježen u knjizi „Balkan Bluz“, Sarajevo, 2000., (str. 25/26) uspješno mobilizira društveno-političke snage Općine,… Njegovim upornostima koncem 1967. (decembar) u Velikoj Kladuši u sali Doma kulture organizira se veličanstveno Prvi Velikokladuši sabor na temu društvenog razvoja općine (sa fokusom na poljoprivredu). Ovaj strateški događajnt vrlo je skromno, stidljivo opisan u prvoj monografiji „Velika Kladuša kroz stoljeća“, 1986. (str. 382). Abdić se u Epizodi 7. (18.10.2018.) malo osvrće na pomenuti događaj objašnjavajući ulogu Zuhdije Žalića (1922-1970). Nema sumnje da su preporuke-zaključci Opšteg sabora (na kojem sam učestvovao, sjedio u trećem redu lijevo sa rehmetli Muhamedom Talakićem (1930-1999) i Asimom Dizdarevićem (1945-1994)) prvi strateški dokument društveno-ekonomskog razvoja magične Čaršije u kontekstu njenog pejsaža i ratoborne prošlosti. Zainteresovani Kladuščani koji su pročitali bar desetak posto kolumne Tefter, znači 40-tak brojeva, mogli su zapaziti da sam u više navrata napominjao navedeni Sabor, podsticao razmišljanja o neophodnosti organizovanja Drugog Velikokladuškog sabora na temu društveno ekonomskog razvoja, naravno shodno kontekstu vremena i prostora. Ostaje dvojba, zašto Fikret Abdić nije već odvano, a posebno od 2012. više poradio da se nešto slično dogodi u ovoj dezorjentiranoj Čaršiji, sa ciljem pokušaja postizanja općeg koncenzusa o Strategiji razvoja koja kao formalni dokument postoji od 2007., u stvarnosti mrtva slova na papiru.

Tadašnja društveno politička i privredna elita Velike Kladuše 1965/70. (Stevo, Hemo, Mile, Smail, Mirko, Rade, Hasan, Muhamed, Đuro, Hajrudin, Nurija, Dino, Zlatko, Ale, Mehmed, Izet, Miodrag, Sulejman, Lazo, Mile, Mustafa, Ismet, Slavko, Ibro,…) pojačana sa Fikretom Abdićem 1965., Alagom Miljkovićem (1937-2011) Kladuščanima izvana (Asim, Zuhdija, Nebojša, Kasim,…) i drugim „priču“ društveno-ekonomskog razvoja „zakotrljava“ nezapamćenom dinamikom, a trajniji tragovi-pečati su prepoznatljivi u: komunalnim poboljšanjima, vodosnabdjevanju, spajanje asfaltnim putem sa Bihaćem (1968), integracijom „Trgokrajine“ sa Zemljoradničkom zadrugom i organizovanje „Agromerktantijije“ 1968/69. koja se 1972. „transformira“ u „Agrokomerc“, projekt medicinskih flastera (1969/70), mlinovi-separacije u „Bosnabaritu“, proizvodnja građevinskih materijala (betonska galanterija,…), intenziviranje stambene izgradnje (dvije stambene zgrade u ulici Nurije Pozderca, Redžića ograde,…),… U ovom periodu 1966/70. Veliku Kladušu će napustiti nekoliko izrazito sposobnih i potrebnih kadrova (Hajrudin Ćerimagić, Dino Kusturica, Samil Jušić, Mehmed Šabić,…).

Čime i kako se „zakapitalilo“ 1966/70.

U prve dvijeipol decenije po okončanju Drugog svjetskog rata sve je bilo u „rukama“ centralnih planskih organa, pa i formiranje investicionih sredstava u fondove koji se pamte kao OIF (Općinski investicioni fond), SIF (Sreski investicioni fond), RIF/Republički investicioni fond), u javnosti su „figurirala“ kao državni kapital. Navedeni fondovi u nekim slučajevima obuhvatala su i procjenjenje vrijednosti nekih stavki tehničke pomoći (npr. razne opreme,…) koje je bivša Država dobivala poslije „obračuna“ sa Inforbirom 1948. Sredstva ovih fondova su se prikazivala u pasivnom podbilansu onih subjekata koji su ih koristili. Kasnijom „transformacijom“ ovih sredstava (otpis ako se ulože u privredno izrazito nerazvijena područja) 1973/75. Velika Kladuša će ostati „kratkih rukava“! Usmjeravanje investicionih sredstava iz navedenih fondova, između ostalog, bilo je često „uslovljavano“ i korištenjem vlastitih resursa, potencijala u svim pojavnim oblicima. Šta je Velika Kladuša u tom vaktu, 1966/70., realno imala za tržište? Od prirodnih resursa imala je „mesa u živom“ (stočni fond, uključivo i bliže okruženje-sajmani dani,…), klade orahova i kestenova drveta, nešto poljoprivrednih proizvoda (grah,…), kestena, oraha,… Od proizvoda rudarstva i industrije imala je barit, gazu, zavoje, kutije prve pomoći, uvozne flastere,…, ali i ono najbitnije „kritička promišljanja i jasnu viziju“! Poslije integracije „Trgokrajine“ i Zemljoradničke zadruge u skladišne prostore (nasuprot sadašnje zgrade Elekrtodistribucije) 1969/70. instalira se „linija sitnog pakovanja“, pa pržionica kafe, pa….

U ovom periodu zagrebački „Večernji list“ uz posredovanje Zuhdije Žalića počinje publikovanje prvih feljtona o Kladuši, napreduju plantaže u Maljevcu, „Saniteks“ počinje „probojom“ na tržišta Eevropske zajednice učestvuje na sajmovima, dispenzira se u Kragujevac, prva poslovna putovanja u inostranstvo (1967. u bivšu ČSSR), obilaze se poljoprivredni kombinati, poslovni svijet počinje češće posjećivati Čaršiju, prve TV reklame, intenzivnije sportsko kulturne manifestacije sa okruženjem,… Slijedi nastavak?!

Velika Kladuša 15.11.2018. ramoh45.07@hotmail.com