Dvije pune decenije  i jedna godina prohujalo je od boravka izbjeglica Zapadne Bosne u ovom bajkovitom slavnonskom naselju. Na poticaj jednog broja iseljenika zamoljen sam da iz svoje „sehare“ malo podsjetim na taj vakat! Nedjelja (02.03.1997.) petstotinapedesetitreći dan u Drugom Egzodusu sublimirao sam kao pet dana u Gašincima. Pretežno prohladne noći i jutra sa sunačanim i promjenljivo oblačnim danima mnogi su odbrojavali zadnje dane izbjegličke agonije u Izbjegličkom kampu koji je sve više poprimao karakteristike logora. Vrijeme curi i neda se zaustaviti, a život se odvija po svojim zakonitostima kako mora. Malo je izbjeglica u Kampu, osim onih koji su došli da ovdje umru, da nisu nečim zorli preokupirani ili se nečemu nadaju. Jedni pohađaju kurseve stranih jezika, uglavnom engleskog kako bi bili spremniji za odlazak preko „lokve“, drugi se pripremaju za odlazak u Zagreb, treći su na objavljenim spiskovima za preseljenja, četvrti očekuju odlazak na zaposlenje u „Agrokomerc-Rijeka“, peti odlaze i vraćaju se iz Zapadne Bosne, šesti se raspituju za bolji „fuš“ negdje u okolini Gašinaca, sedmi su preokupirani sa kupovinama u susjednoj Mađarskoj, osmi očekuju posjete iz dijaspore, deveti se pripremaju za stalni povratak na razrušena i opljačkana ognjišta, deseti se domišljaju kako doći do izbjegličkog kartona, jedanaesti… Nije mali broj  ni onih koji su zabrinuti najavljenom revizijom izbjegličkih kartona. Najmlađi su najbezbrižniji, igranja i zabave ne fali, a mnogi su i obradovani odlascima u Orahovicu i boravkom u „Školi prirode“! Prošli mjesec kurs engleskog za preseljenje u Ameriku pohađali su: Rusmir Nuhanović, Zlatka, Rusmira, Sanela Softić. Nafka Purić, Hajrudin, Hasib Rekić, Delitesa, Rubija Šabić, Dževad,  Monika Hirkić, Almir Softić, Šefika Ramić, Rifet, Izet Samardžić, Jasna, Safet Mujakić, Šerif Šakanović, Rasim Pajazetović, Sanela, Ramiz Šakinović, Senada Šabić, Mujo, Milan Kupres, Fata, Mirsada Mašinović, Aida, Lovrenka Kupres, Latifa Šakinović, Rifet Tabaković, Hašim,… Vođa kursa bio je Branko Svemir. Trenutno pod vodstvom Gorana Koragoceva kurs su pohađali: Muhamed Galijašević, Hanka, Osman, Mirzet Esmerović, Meliha, Senad Kajtezović, Muhmed, Zlatko, Mina Kasumović, Suljo, Hasiba, Braco Grahović, Hasib, Fikret Galijašević, Munib Dolić, Elvira, Kasim Hadžić, Mirsad Kajtezović, Arifa, Juso Ikanović, Zlatka, Hasiba Husić, Bajro, Sebila, Sead Ferhatović, Izet Dizdarević, Mirsada, Zuhdija, Senada, Edin Hrnčić, Esma Kasumović…Po čemu pamtiti prvi mart 1997. u Gašincima

Prvi mart 1997. u Gašincima svako će pamtiti na svoj način. Ne bi ga trebali zaboraviti teški  bolesnici, njih osamnaest, kojima su Mujo Delić i Derviš Šabić (obojica iz Münchena)  podijelili po 180 DM. Oni su došli ispred dijela dijaspore koja se nalazi u Bavarskoj. Dok smo sjedili u kućici-skloništu kod Rifeta Dolića, Mujo priča da su poslali Alagi Hozanoviću 1.000 DM. Radi se o teškom bolesniku na kojem treba izvesti tri operacije za koje u Zagrebu cijene 50.000 DM. Za jedan pregled plaća se 600 DM. Saznao sam i za težak položaj Asime Rizvić iz Klupa koja sa troje djece ima problema sa rodbinom poginulog supruga. Isti dan talijanska fondacija, donator škole, ugodno je iznenadila prosvjetne radnike. Oni su donijeli dugo očekivane zarade-naknade, dvije DM po održanom satu ili 130 DM mjesečno. Mirvet Beganović mi kaže da se može „nabirikati“ 1.300 DM/mjesečno? U mom skloništu posjetio me Ismet Ćatić iz Rujnice kod Tržačkih Raštela. Raspituje se za knjige? Pitam ga: kakva vam je orijentacija? Bez okolišanja i oklijevanja odgovara: -Imam se gdje i našto vratiti, ali ne smijem iz sigurnosnih razloga. Otac mi poručio ako se vratim da će ponovo u selu biti rat. Samo iz Rujnice poginula su 33 ljudska bića, a iz Gate oko 200. Stojim u redu čekanja za izdavanje dozvola i slušam preko razglasa pozivanje izbjeglica: Zlata Fejzić, Mehmed Jašić, Ramiz Miskić, Husein Murić, Senad Felić, Jasmin Dizdarević, Mumin Pehlić i suprug od Rukije Osmankić. Treba da se jave u Crveni križ! Primjećujem da je naselje snabdjeveno još jednom telefonskom govornicom i velikim bijelim šatorom, donacija Crvenog križa Holandije. U kampu ima više „zabavljača“ na cesti koji to čine za jednu cigaretu. Među takvima je i B. Pejo, iz sela Gradca sa područja Dervente. Njegova omiljena pjesma glasi: -160 tisuća rasplakanih ljudi na sprovodu bilo/pa su tebe sahranili Posavino sunce milo. Tada su te rodna grudo, naša draga mati/u Deytonu odlučili Srbima prodati. Da Franjo nisi dao Posavinu, zvali bi te posavinčki tata/dali bi ti život svoj, predsjedniče moj. (Slijedi nastavak)

Zainteresovani se mogu javiti putem Radakcije Reprezenta za eventualna pitanja, dodatna objašnjenja, martovske želje 1997. u Gašincima? Snijegom umivena Čaršija, 20. marta 2018. ramoh45.07@hotmail.com