Kladuša, četvrt stoljeća prije
Sve nevolje društveno-političke zbilje, pogoršanja standarda života, približavanja neimaštini i prosijačkom štapu sa kojima su Kladuščani ispratili 1991. godinu prenešene su u 1992. godinu sa svom žestinom i nepredvidivošću. Raspad zajedničke države bio je nezaustiv. Dvije zapadne susjedne republike (Slovenija i Hrvatska) su postale države Deklaracijama o samostalnosti koje su na svojim novoizabranim organima (prvi višestranački demokratski izbori u Hrvatskoj održani su 27.04.1990.) dogovorno proglasile istog dana, 25.06.1991. Komplicirano stanje u BiH međunarodna zajednica je upućivala na referndum koji je održan 29. februara i 01. marta 1992. Definitivan razlaz u Skupštini SR BiH februara 1992. godine bio je nagovještaj zla koje se potajno pripremlo od davnina, a očigledno od 1987. godine. Januar 1992. na kladuškom tlu upamćen je po umjerenoj hladnoći, usporavanjima privrednih tokova, stezanjem obruča blokade, pražnjenjima kućnih budžeta. Koncem januara (29.01.) formiran je Inicijativni odbor od 15-tak Kladuščana sa ciljem pokretanja procedura za organizovanje Kluba intekektualaca, prvog udruženja građana poslije višestranačkih izbora novembra 1990. Kladuščani su predeverali prvu zimu, a da se nisu grijali drvima iz Petrove gore i Gredara. Nastradale su lokalne šume koje će par narednih godina doživjeti nezapamćenu devastaciju. Na referedndum o nezavisnosti BiH Kladuščani su se odazvali u velikom procentu (oko 90%), a izjašanjavanje „za“ bilo je 99%. Ova činjenica biće ignorisana redom od većine analitičara, publicista, autora nebrojenih publikacija pri njihovom brzopletom zaključivanju o (kvazi)patriotizmu Kladuščana. Kratkotrajna radost i raspoloženje povodom nezavisnosti BiH brzo će isčeznuti pred teškoćama oko egzistencijalnih svakodnevnih pitanja koja su neumitno pritiskali većinu Kladuščana. Tokom marta i aprila 1992. godine nekoliko desetina Kladuščana srpske nacionalnosti napušta Kladušu i povlači se u Bosansku Bojnu, Maljevac i druga okolna mjesta, (Ratni dnevnik (ne)poznatog autora sa područja Bosanske Bojne). Dvadesetog aprila 1992. u Bosanskoj Krupi u prisustvu Fikreta Abdića i Špire Ninkovića (komadanta Bihaćkog garnizona) održan je sastanak na temu političko-bezbjednosne situacije. Nije bilo zvaničnog Saopćenja, a razvoj događaja narednih nekoliko dana pobuđuje sumnje u iskrenost i korektnost učesnika sastanka. Narednog dana uslijedila su oružana dejstva u kojima su učestvovali i nepripremljeni pripadnici vojne formacije iz Velike Kladuše. Koncem aprila 1992. (26.04.92.) na stadionu „Ilovac“ kod Karlovca održan je susret Fikreta Abdića sa nekoliko stotina stanovnika Cazinske krajine na privremenom radu u inostranstvu. O ovom susretu postoje kontraverzna stanovišta koja treba imati na umu oko rekonstrukcije narednih zbivanja. Sutradan (27. aprila 1992.) će Abdić u Bihaću imati zgusnut protokol, ali će primiti predstavnike svojih sugrađana (Žarko Petrović, Mile Srijemac, Slavko Anušić, izvor: već navedeni ratni dnevnik) koji su se iz Kladuše „povukli“ na područje Bosanske Bojne.
Reindustrijalizacija Kladuše
Ramazanski bajram 1992. godine se datumski približio Prvom maju tako da su brojni Kladuščani sa boravkom van Kladuše došli u posjetu zavičaju i ostali blokirani zbog rušenja mosta na Savi u Bosanskom Šamcu, jedinom i najbližem prolaznom punktu prema Zapadu. Zbog opšte situacije, komunikacionih poteškoća, nesigurnosti u funkcionisanju platnog prometa, pomanjkanjima sirovina i repromaterijala privreda Općine je u najvećem dijelu prestala sa radom za prvomajske praznike 1992. godine. Brojna postrojenja i pojedinačne mašine kako su tada zaustavljene nisu više ni proradile, opljačkane, rasprodane su ili završile kao staro željezo. Nismo ni slutili da su Prvomajski praznici 1992. uvod u reindustrijalizaciju Kladuše! Poslije prestanka rada većine proizvodno prodajnih objekata na području općine kulminirale su neviđene provale, pljačke, rasturanja i prisvajanja imovine. U brojnim privatnim zabilješkama mogu se pročitati podaci o pljačkama pogona Agrokomerca na području Bosanske Bojne, smrtnim stradavanjima u pljačkama, zalihama oružanih sredstava u napuštenim kućama i stanovima po Kladuši,… Prvo je nastradala imovina pravnih lica čija su sjedišta bila van Kladuše, a potom se krenulo redom! Brojne provale u maloprodajne objekte Agrokomerca bile su čiste insinuacije, dogovorna pljačka. Lokalna vlast je oklijevala u provedbi propisa koji su nalagali popis robnih fondova i njihovo stavljanje pod pojačani nadzor. Opšta hajdučija uz blagonaklonost vlasti!
Drugi maj 1992. je datum oko kojeg će još dugo trajati polemike, da li se radilo o pokušaju državnog udara od strane Fikreta Abdića (1939) ili nečem drugom. Sarajevski bubnjari se upiru na stražnje noge u pokušajima dokazivanja opake namjere „sirotana“ (pogrdan termin kojeg su novinarčići počeli pridodavati Abdiću) iz Donje Vidovske. Polovinom maja 1992. kladuškom čaršijom dominiraju prepričavanja o događanjima u Bihaću (detonacije na areodromu Željava, napuštanja vojnih formacija bivše vojske, pljačkama iz robnih rezervi kerozina i drugih roba, cijenama pijačnih potrepština, prvi vazdušni letovi, formiranje Hrvatskog vijeća odbrane, paljevinama tvornica,…). Na osnovu Odluke o formiranju jedinica Teritorijalne odbrane koju je Predsjedništvo BiH donijelo 27.05.1992. godine na području općine formiraju se četiri odreda: Velika Kladuša, komadant Sulejman Behrić (1944), Velika Kladuša-grad, komadant Bajro Pajazetović (1943), Vrnograč, komadant Hasan Dukić i Mala Kladuša, komadant Hasan Memić (1945-2014). Početkom juna 1992. u Bihaću je održana sjednica Predsjedništva Okruga Bihać na kojoj se razmatra problematika nadležnosti Okružnog štaba odbrane. Ova tematika biće u žiži interesovanja i pretresanja narodnih izabranika i vojnih rukovodilaca sve do jeseni, do formiranja Petog korpusa (21.10.1992.). 
Roštiljada za pamćenja
Česti prekidi u snabdijevanjima sa električnom energijom i telefonskim vezama su razlog da hroničari nisu zabilježili precizan datum, ali je nedvojbeno sigurno da je Kladuša polovinom juna 1992. godine potpuno isključena sa dalekovoda i ptt kablova. Nastao je dodatni mrak i tišina. Telefonske veze sa Bihaćem i Cazinom su još funkcionirale, a struja u mreži se ponekad kratkotrajno pojavljivala i brzo nestajala zbog malog kapaciteta hidrocentrale u Kostelama na Uni. Najbolniji poremećaji nastali su u biološkoj proizvodnji Agrokomerca (farme koka, purana, zečeva,..) i kapacitetima za hlađenje. Ljetne vrućine su dodatno ubrzavale kolaps. Zalihe mesa iz hladnjača su rasparčane budzašto, roštilji su dimili na sve strane, šenlučenje oživljeno, prividan rahatluk,… Kokoši, purani, zečevi su dijeljeni stanovništvu i masovno puštani u prirodu da se snalaze kako znaju i umiju. Bili su to veoma tužni i žalosni prizori kada se iz kamiona životinje prepuštaju prirodi na koju nisu navikle. Malo gdje se u kraćem vremenu i na manjem prostoru potrošilo više mesa. Vrućine su nalagale naglu potrošnju! Rodna godina s voćem, posebno šljive, su dodatno uveseljavale ambijent. U kladuškim ljetnim šenlučenjima 1992. godine participiralo je više stotina građana Bihaća (12. juna 1992. u Kladuši je evidentirano 1.189 izbjeglica iz Bihaća) i okolnih mjesta. Koncem proljeća (16.06.1992) zabilježen je i prvi polet aviona „Utva-75“ sa „aerodroma“ Dolovi u Maloj Kladuši prema Zagrebu. Sve je kratko trajalo tako da smo već u augustu osjećali pravu glad! 
Događaji koji se pamte
Od nebrojenih sitnijih i krupnijih događaja u drugoj polovini 1992. godine koje su brojni hroničari zabilježili „povijesnu relevanciju“-trajne pečate obezbjedili su: Dolazak Fikreta Abdića u funkciji člana Predsjedništva BiH i Glavne komande na područje Cazinske krajine (02. septembar 1992); Dolazak prvog kontigenta mirovnih snaga UN na lokaciju Polje (Francuski bataljon, polovinom oktobra 1992); Formiranje Petog korpusa oružanih snaga BiH (21.10.1992) u Bihaću i Odluka skupštine Velike Kladuše o uvođenju njemačke marke kao platežnog sredstva; Zborovanja dioničara Agrokomeca tokom novembra 1992.; Prvi humanitarni, putnički, transportni konvoji sa Republikom Hrvatskom; Prvi dolazak Lorda Ovena u funkciji kopredsjednika Konferencije za ex Yugoslaviju (17.12.1992) u Veliku Kladušu,… Povijesničari su podijeljeni kada su u pitanju percepcije vremenske distance za objektivniju prosudbu događaja i ključnih ličnosti. Sve donedavno većina je smatrala da 50 godina predstavlja sasvim dovoljnu vremensku distancu, ali su se pojavila različita tumačenja vezana za početak, trajanja, završetak radnji, i-ili tek onda kada ključne osobe odu Marxu na „ispovijed“! Globalizacija, preciznije razvoj komunikacija i olakšanja pristupa izvorima (arhivima,..), korištenje interneta, digitalizacija publikacija, dokumenata,.. je u mnogome revitaliziralo vremensku ddistancu od 50 godina. Četvrt stoljeća od 1992. godine je prohujalo na kladuškom tlu! Brojni još nose različite traume, ožiljke, posebno oni koji oplakuju smrtno stradale 1992. i kasnije. Kladuščani koji 2017. navršavaju punoljetnost imaju prilike pročitati nedovršeni kladuški vremeplov! U Javnom pozivu Kluba intelektualaca Velike Kladuše od 31.03.1992., između ostalog, piše: „Osnovna prava i slobode građana ugrožavaju državni organi i političke stranke….“! Koliko je danas drukčije? Od nebrojeno užaznih pokazatelja sa kojima sam se „hrvao“ ovog ljeta među najporaznije ubrajam 7% obuhvaćenosti kladuških mališana predškolskim obrazovanjem! Quo vadis Kladušo? Velika Kladuša, 25.07.2017. ramoh45.07@hotmail.com