Prisjetimo se boravka u dolini ponosa, radosti i tuge
Nekako polovnom ljeta 1997. godine u kolokvijalnom pogledu stekli su se minimalni formalno realni uvijeti da se svi oni koji su se nalazili u izbjegličkim centrima (Kupljensko, Gašinci, Obunjan,…) i drugim smještajima širom dunjaluka mogu potpuno slobodno po svojoj volji odlučiti o daljnem mjestu boravka. Od nekoliko opcija moguće su: povratak u mjesto prijašenjeg boravka, ostanak u mjestu privremenog boravka, preseljenje u treće zemlje. Svaka izbjeglica iz Zapadne Bosne mogao je potpuno autohtono odlučiti šta mu je najbolje za činiti. Najveći broj onih koji su se tada nalazili u tom statusu znaju u kakvim okolnostima su živjeli i čemu su sve bili izloženi. Ovaj broj Teftera ima ambicija da zainteresovane podsjeti na ta olovna vremena. Sjećanja su izblijedila, ali nisu slova u knjigama kao što su „Egzodus naroda Zapadne Bosne“ II dio, „U potrazi za istinom“ i druge publikacije koje su zabilježile ovaj komad vremena, te snimci koje su na licu mjesta uradili Šerif Delić, Esad Šabanagić i drugi, nezaboravne recentne povijesti Krajišnika ma gdje bili i šta radili. Da bi se realnije podsjetili nije zgoreg imatu u vidu nekoliko pasusa-izvoda iz predgovora knjige koja je nastajala na licu mjesta „Egzodus……“. II dio u čijem Predgovoru autorica (Rasima Schimek) piše: „Došao je crn i strašan, kao zlo golo, onaj kojeg nitko nije htio prizivati, niti za njega znati, nego gurati ga iz svijesti kao Sotonu. A osvanu ipak i potami sve želje i nadanja, moradoše krenuti opet pod majčinim srcem, praćeni onim najbrojnijim sredstvima, a u sviju iste crne misli, kuda sada i zašto, zašto“? i-ili zadnja rečenica Pedgovora: „Za čim tuga iz Krajine, dijete? U baštini malo šta osta, prijatelja, ponajviše u obliku želja, ne prate te ni otac ni majka, ponajmanje srce poglavara“. Napomene radi, Pregovor knjizi napisan je januara 1997., Uvod knjige augusta 1998, a knjiga je publikovana iste godine. Lektorisanje je obavio Sejfo Mustafić (sa stalnom adresom u Velikoj Kladuši), autorstvo naslovne strane ima Šefik Kantarević-Pikaso (sa stalnom adresom u Chicagu), a kompjutorsku obradu obavio je Rasim Hirkić (sa stalnom adresom u Canadi). U Kupljenskom na prostoru manjem od 10-tak kvadratnih kilometara tokom augusta 1995. do početka jula 1996. boravilo je oko 30-tak hiljada izbjeglica čije brojčano stanje se stalno smanjivalo. U tom vremenu na tom prostoru dešavalo se mnoštvo događaja različite relevancije, ovisno iz koje vizure-perspektive se promatra. Događaji koji su navedeni u ovom izboru su bez sumnje imali određene relevancije za većinu izbjeglica kojima u tom vremenu i prostoru formalno pravno taj status nije bio priznat.
Izvod iz hronologije Egzodusa II, dio po sopstvenom izboru
07/08.1995. više desetina hiljada naroda Zapadne Bosne napustili su svoja ognjišta plašeći se osveta neprijateljski raspoloženih pripadnika 5. Korpusa ARBiH koji su vojnički osvojili kompletno podučje Cazinske krajine, javili su mediji pod kontrolom UN-a sektor Sjever. Među izbjeglim stanovništvom bili su i pripadnici Narodne odbrane većinom u uniformama i sa naoružanjem! Istog dana u popodnevnim satima na raskrsnici ispred Vojnića (raskrsnica Vojnić-Krnjak) iz redova Hrvatske vojske ispaljen je metak na blindirano vozilo kojeg je vozio Refko Rizvić. Pored vozača sjedio je Fikret Abdić. Na zadnjem sjedištu sjedili su iza vozača Fikret Kudić – Mornar, Ervina Abdić i Ramo Hirkić, potpisnik priloga. 08/08.1995. prvi zvanični susret sa hrvatskim i beha vlastima u zagrebačkom hotelu Palas. Ispred vlasti Republike Hrvatske prisutni su: dr. Ivić Pašalić, savjetnik predsjednika Franje Tuđmana, ministar Bosiljko Mišetić, potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske. Ispred beha vlasti prisutni su: Krešimir Zubak, predsjednik bošnjačko-hrvatske Federacije, Hasan Muratović, ministar u Vladi BiH, Kasim Trnka, ambasador BiH sa sjedištem u Zagrebu. Ispred izbjeglica prisutni su: Fikret Abdić, Irfan Saračević i Ramo Hirkić. Sastanak je rezultirao potpisom Sporazuma u kasnim večernjim satima za kojeg smo svi znali da je nesprovodiv. 10/08.1995. u kasnim večernjim satima u posjetu dolaze predstavnici „DUD“ Ljubljana, Smajo Kudić, Velaga Tabaković, a poslije i Ismet Gutlić. 12/08.1995. u Kamp Kupljensko prvi put ulazi konvoj UNHCR-a (dvije cistrene i pet kamiona). Kruh se prvi počeo dostavljati prije tri dana i bio je, bez sumnje, najbolja „stvar“ tokom cijelog boravka od 360 dana na ovoj lokaciji. 20.08.1995. Kamp Kupljensko prvi put su posjetile TV ekipe u pratnji gospođe Bonino – vodeći eurohumanitarac, Adalbert Rebić, predsjednik Ureda za izbjeglice Republike Hrvatske. Na srednjšnjem dnevniku HTV prvi put se pojavio prilog o izbjeglicama u Kupljenskom, augusta 1995. 23/08.1995. u organizaciji Glavnog odbora izbjeglica izvršen je prvi (ne)formalni popis po kvartovima, kako slijedi: Kvart I (zadužena osoba Enver Ćatić) 1.920 izbjeglica, Kvart II (zadužena osoba Zuhdija Delanović) 2.772, Kvart III (zadužena osoba Mujo Šabić) 4.400, Kvart IV (Damir Keserović) 2.300, Kvart V (Fikret Kajtezović) 1.741, Kvart VI (Rifat Dolić) 870, Kvart VII (Adil Muhamedagić) 805, Kvart VIII (Muharem Bešlagić) 2.716, Kvart IX (Fikret Kendić) 2.250 i Kvart X (Asim Bašagić-Zenga) 1.950, ukupno 21.724 osobe. 26/08.1995. zabilježene prve brojnije posjete dijasopre Kampu. Oko 13:00 sati izbrojena 34 auta na cesti ispred ulazne rampe iz smjera Vojnić. 30/08.1995. održan prvi sastanak koordinacije u organizaciji UNHCR-a u njihovom šatoru na „Unpa zoni“ kako je kolokvijalno nazivan Kvart X. Sastankom je presjedavao Wyiffe K. Songowa, a prisustvovalo 40-tak osoba među kojima dr. Lang, Bošković, Hajdarević, Zulić, Maykl,.. 15/09.1995. dugotrajna nastojanja Ferhada ef. Mujkića da pomoću UNHCR-a obezbjedi minimalne uslove za vjerski život izbjeglica rezultirale su današnjom džuma namazom kojoj se odazvalo 100-njak odraslih osoba. 21/09.1995. Samir-Ćoro „Sanjanin“ usmrtio je Šukriju Pajazetovića i njegovu supruga u njihovom skloništu u ranim jutarnjim satima, navodno radi 10.000 DM. 24/10.1995. prvi put u Izvještaju UN-ovog izaslanika za ljudska prava navedeno da Vlada Republike Hrvatske krši ljudska prava u Kupljenskom. 31/10.1995. u Vojniću obavljen prijem kod povjerenika Vlade Republike Hrvatske, gospodina Čubre. Prijemu je prisustvovao Božidar Šicel, Ibrahim Đedović, Čaušević, Ramo Hirkić,… 03/11.1995. zabilježen masovniji povratak izbjeglica u mjesta bivšeg prebivališta. U pratnji UNHCR-a vozio je autobus (Samoborček žute boje) i 26 zaprega. 28/11.1995. prvo izravno obraćanje Fikreta Abdića izbjeglicama. Obraćanje je snimljeno na diktafon i poslije reproducirano u vremenu od 30-tak minuta. 05/12.1995. u pratnji hrvatske policije kroz Kamp je u popodnevnim satima prošao konvoj vozila u kojima su bili pripadnici policije Republike Turske koji su bili stacionirani u Velikoj Kladuši. 07/12.1995. u Kampu provedena prva anketiranja izbjeglica. Anketiranje su izvršili delegati MSF „Ljekari bez granica“. Anketa je (ne)namjerno prilagođena vremenskim (ne)prilikama (vrlo hladno sa susnježicom). Anketi se odazvale 8.094 osobe, a vođa anketnog tima bio je Jams. 18/01.1996. u organizaciji Zajedničkog stožera međunaronih policijskih snaga sa sjedištem u Dispanzeru u naselju Polje (vođa Marijan Perica) Kamp je posjetila visoka delegacija USK-a (Adem Borić, predsjednik Skupštine, Mehmed Mahić, direktor Uprave za izbjegla i raseljena lica,…). 01/02.1996. u Kampu zabilježena najveća racija koju je hrvatska policija provela sa 400 specijalaca koji su pohvatali 70-tak osoba i odvezli u smjeru Vojnića. 02/02.1996. Kamp Kupljensko posjetila je Elisabeth Rehn u organizaciji UNHCR-a (šefica Aleksandra Moreli). 10/02.1996. na redovnom sastanku Glavnog odbora posije redovitog referisanja neto protekle sedmice pristupilo se ozbiljnijem isčitavanju Sporazuma o izborima kao sastavnog dokumenta Općeg mirovnog sporazuma o BiH. Poslije završetka „brifinga“ slijedilo je pisanje nekoliko pisama na relevantne adrese. Ovdje iz posebnih razloga napominjem pismo Đulagi Alibegić na slovenačkoj aktualnoj adresi. 15/02.1996. u Kampu je prostrujala (ne)zvanična informacija iz povjerljivih izvora (bliskiji razgovor sa Moreli) o preselenju na još (ne)određenu lokaciju. 18/02.1996. već duže vremena pritajena međusobna (ne)razumjevanja između izbjeglica o viziji rješenja aktuelne krize „esplodirala“ je na redovnom sastanku Glavnog odbora povodom usaglašavanja teksta Pisma ambasadoru Robertu Frowicku, šefu OSCE-a glavnom „hadžiji“ za najavljene jesenje izbore 1996. Manja skupina izbjeglica (Nurija Skenderović, Miran Koštić, Rašid Sadiković, Signet Karajković,..) je veoma otvoreno već duže vremena „propagirala“ odlazak u treće zemlje i time „nervirala“ većinu koja je zagovarala povratak na mjesta prijašnjeg boravka. 20/02.1996. u Kampu je svečano proslavljen Ramazanski Bajram. Caritas je uručio solidnu humanitarnu čestitku. Centralna manifestacija održana je na raskrsnici kod „mosta ljubavi“. Istog dana uputili smo Pismo Harisu Silajdžiću. 12/03.1996. skupina izbjeglica koji preferiraju preseljenja obratila se Pismom američkom ambasadoru u Zagrebu u kojem traže da ih se zaštiti od političkih neistomišljenika u kampu Kupljensko. 18/03.1996. Ibrahim Đedović je održao 60-minutno informisanje sa dvodnevnog boravka kod Šefa. Informisanju je prisustvovalo 30-tak „probranih“ izbjeglica.
02/04.1996. izbjeglicama u Kupljenskom oficijelno saopštena odluka nadležnih o preseljenju odnosno zatvranju kampa Kupljensko. Odluku na sastanku koordinacije saopćili su Piere Jambor, šef misije UNHCR-a u Republici Hrvatskoj i Damir Zorić, ministar za izbjeglice u Vladi Republike Hrvatske. Brojne izbjeglice saopćenje sa sastanka zapamtile su po riječima „uzmi ili ostavi“. Kasnije su slijedili popisi za rastanak i pojačane prisilne deportacije. 11/05.1996. u kampu Kupljensko boravila je delegacija Fikreta Abdića u sastavu: Alija Beširević Beg, Irfan Saračević i Zlatko Jušić. Održali su sastanak sa 30-tak izbjeglica i obavili brojene razgovore tokom šetnje po kampu. 31/05.1996. u kampu je završila školska godina. Od 60-tak prosvjetnih radnika u Kampu na izvođenjima nastave učestvovalo je 13. Direktorica škole „Dječije selo“ bila je Bajrama Pehlić. Popisi učenika i nastavnika publikovani su u knjizi „Prilozi historiji Zapadne Bosne“, 1999. 01/08.1996. zadnje izbjeglice (oko 150-tak) napustile su kamp Kupljensko! Zadnja stranica knjige (572 stranice bez priloga) Egzodus II završava strofama pjesme Izeta Dizdarevića: „Kolone bijednih idu u bespuća/Vuku se noga za nogu/gaze kamenje, trnje i pruća/da li golgotu izdržati mogu“. Svaki navedeni događaj ima svoj dosije – opis nastao istog dana i zbog toga mu se vjerodostojnost ne može dovoditi u pitanje. Isto tako, svaki od navedenih događaja ima još mentalno zdrave učesnike po cijelom dunajluku. Većina od navedenih događaja može biti popraćen i slikama koje mnogo više kažu i vide.
Epopeja Kupljensko i kako je ovjekovječiti
O kampu i-ili logoru Kupljensko postoji solidna arhiva (pisani tekstovi, pjesme, slike…), postoje živi svjedoci, postoje bezbrojne ljubavi, postoje začeta i rođena djeca, postoje ljubavi, tuge, boli, radost, uspomene,… Postoji sve, ali ne postoji volja da se Kupljensko ovjekovječi filmom, spomen obilježjem, da postane kultura sjećanja, da… Pouzdano se procjenjuje da je još u životu 20-tak hiljada Krajišnika kojima se epopeja Kupljensko duboko i neizbrisivo urezala u srca, duše, pamćenja….! Da li je moguće da se ne može profilirati šačica od 10-tak bivših izbjeglica i njihove djece sa kojima se toliko hvalimo koja bi osmislila „smislen“ projekat „kulture sjećanja“? Nažalost, proteklih 21 godina dokazuje da je to moguće. Kultura sjećanja kao jedno od civilizacijskih dostignuća prvih decenija 21. stoljeća najvjerodostojnije svjedoči tko smo mi koji smo proboravili jednu kamatnu godinu u dolini ponosa, ljubavi, tuge, boli, radosti, dostojanstva,… Kao da se žurimo zaboraviti ono što se zaboraviti ne može! Slijedi nastavak Gašinci, Obunjan,..! Pag, 15.07.2017. ramoh45.07@hotmail.com