Kladuški petogodišnji povijesni jubileji (3) tokom 2017.
Ono šta i kako se dešavalo na kladuškom tlu 2012. godine sasvim pouzdano još ne može biti predmet relevantnije analize-zaključivanja. Zato ću ovaj broj Teftera fokusirati na sažetak-sintezu onog što se dešavalo, a što neće moći biti zaobiđeno pri ozbiljnijim promatranjima ovog vremenskog perioda. Presjek kladuškog tad-danas i sutra pokazuje, između ostalog, kako kladuška budućnost nije „očišćena“ od kontaminirane prošlosti (64%), kako mitologija sporo, ali sigurno blijedi-nestaje (48% birača, 2016.), ali i upinjanje na zadnje noge da se stari mit nadomjesti novim, naravno sa veoma malim šansama, kako se na poticanju polarizacija može još prosperirati, kako se pohlepaštvo perfidno koristi, kako su „orginialni“ Čaršijani lakomni na sinekure, kako… Radi blizine vremena, kladuška petogodišnja slika iz vakta 2012-2017. može biti suviše subjektivna, ali postoje jaki razlozi preuzimanja i tog rizika, rizika subjektivnosti. Ambicija ovog broja Teftera jeste da zainteresovanim Kladuščanima ponudi povezujuće niti između onog što smo nedavno proživjeli, npr. zadnjih 50-tak godina, i onog šta se desilo 2012., a što poneki Kladuščani nazivaju „moralna kaljuža“, dva smo svijeta različita,… Strateški dokumenti koji su se pojavili 2012. i kasnije u (Strategija razvoja 2013-2014, Nacrt i zmjena i dopuna Prostornog plana 2001-2020, Osnove programa i politike rada općinskog načelnika kako onaj iz juna 2013. tako i ovaj iz marta 2017., Budžet za 2017, nastanak novih političkih stranaka,…), vjerodostojno svjedoče o poslijeratnom kontinuitetu kladuških zabluda, kao npr. da se na zaboravu može izgrađivati prosperitetno građansko društvo sa modernim percepcijama temeljnih vrijednosti (pravednosti, jednakosti,…), i-ili kako se bježanje iz jedne stranke u druge odnosno osnivanjem novih stranaka (Demokratska fronta, Stranka za bolju budućnost, Laburisti) može formulisati konzistentna vizija Kladuše, i-ili kako kadrovske promjene ne moraju rezultirati bitnijim poboljšanjima percepcija temeljnih vrijednosti, i-ili kako… Aktuelne kladuške (kvazi)elite u imenima nekih lidera političkih stranaka, civilnih udruženja, mjesnih zajednica, džematskih odbora umjesto dijaloga nastavljaju proizvoditi iluzije o sopstvenim „referencama“, o nerealnim ambicijama, o svakojakim budalaštinama tipa „kladuškog jedinstva“, pokretanja Kladuše tačkama, graktanjima po kafićima i parkovima, hvalisanjem sa inopenzijama, kukanjima,…, van koncenzusa o tome šta je autentični kladuški interes i stvaranja povoljnijeg ambijenta pluralističkog natjecanja usmjerenog prema tom interesu-viziji Kladuše kao pravednijeg, naprednijeg, civilzovanijeg građanskog društva. Gdje nema inovacija i kada se izbjegavaju kritička promišljanja općenito, nema selameta!
Šta ostaje zabilježeno, sviđalo se kome ili ne
Među nebrojeno publikovanih knjiga čije petogodišnjice pojavljivanja zasigurno neće biti obilježene u veseloj Čaršiji, a koje bez sumnje doprinose realnijem sagledavanju njene recentne povijesti su i: „U gradu pakla“ (Bihać 2012.) koja od 112 stranica (format 17×24 cm) 100-njak stranica su kopije tekstova koje je Safet Hrnjica (1958) publikovao u splitskoj „Slobodnoj Dalmaciji“ u ratnom periodu 12.10.1994-26.09.1995. I onda, a danas sasvim razvidno, radilo se većinom o tipično ratnohuškaškom pisanju po volji ratnih komadanata. Druga, mnogo korisnija knjiga ima duboko smislen naziv „Nesvjesno do zla“ (Cazin 2012.) koju je napisao Muharem-Hara Hušidić (1968), Kladuščanin srednjih zrelih godina. Naravno, promocija ove knjige u vreloj Čaršiji nije obavljena iz meni nepoznatih razloga. Izostanak promocije ove vrijedne i za Kladuščane poučne knjige samo potvrđuje kako dva civilna udruženja (Preporod i Liber) u bajkovitoj Čaršiji imaju čudne selektivne kriterije kada je u pitanju odnos prema pisanoj riječi. O organima Centra za kulturu u imenima Agana Miljkovića i Zlatka Dizdarevića, njihovoj kulturnoj ponudi, interesima za promocije knjiga, je suvišno trošiti riječi! Hvala, bogu-dva pohlepaša manje (smjenjeni odlukom OV), a o novim „kulturnjacima“ ćemo se uskoro moći uvjeriti! Radi se o knjizi čiji literarni domet nije nešto posebno (po meni sasvim shvatljivo obzirom na proživljenu biografiju autora), ali zato jesu dirljiva sjećanja i proživljena ratna zbilja na kladuškom tlu, posebno njenom istočnom dijelu. Tri godine kasnije publikovao je Muharem još jednu knjigu, „Kota smrti“ (Cazin 2015.) koja opisuje istinite ratne događaje u kojima je autor sudjelovao, a koji su pozobali više desetina ljudskih života. Iako autor ne navodi ime kote-čuke na čijim padavinama su nestajali ljudski životi, mjesta-rejoni pogibije smrtno stradalih pripadnika, Armije BiH, pripadnika Narodne odbrane, pripadnika savezničkih formacija jasno upućuju o kojem se uzvišenju radi. Naravno, neću ovdje „otkriti tajnu“ samo ću napomenuti da je na malo širem istom rejonu 12. decembra 1994. godine smrtno stradao i jedan pripadnik Bangladeškog bataljona koji je u sastavu UN vojnih snaga u to vrijeme bio stacioniran u bazi Polje kod Velike Kladuše.
Mršavi bilansi petogodišnjica
Marta 2012. sa dugogodišnje (više od decenije) zatvorske robije vratio se Fikret Abdić (1939). Sloboda kao sine quo non je „fenomen“ oko kojeg se „vrti“ cjelokupna ljudska povijest bez obzira na rasu i geografsko porijeklo. Izlazak iz pulskog zatvora brojni Kladuščani u organizaciji DNZ su dostojanstveno obilježili, ne samo u predivnom istarskom gradiću već i tokom cijele putanje do Opatije-Maljevca. Treba podsjetiti da je Abdić još u zidinama pulskog zatvora osmislio i promovisao „Preuzimanje Agrokomerca“. Ovaj projekat je imao solidnu medijsku potporu, posebno u sedmičnjaku „ReprezenT“ koji je preživljavao egzistencijalnu krizu. Priča oko ovog projekta je osnovnim razlogom što isti nije podržan od jednog broja dojučerašnjih bližih saradnika i sljedbenika Fikreta Abdića (Zlatko Jušić, Ramo Hirkić,…). Osnovni razlozi jesu nepostojanje „institucionalnih okvira“ i nerealnost bitnih preduvijeta. Jednostavno, način na koji je to osmišljeno i prezentovano jeste povijesna jalovina za ništa. Drugi „sudar unutar kladuške ljevice“ desio se ljeta (juli/august) 2012. otprilike 27 godina poslije prvog raskola (ljeto 1985.) kada su učvršćeni „temelji“ kladuških polarizacija koje njeni utemeljitelji (Abdić i svi mi koji smo tome kumovali bez obzira na statuse, uvjerenja,…) neće i-ili ne znaju „institucionalizirati“ modernim percepcijama temeljnih vrijednosti u skladu sa evropskim stečevinama. Lakše je i unosnije podsticati polarizacije – dodatno zatrovavati (pre)toksično kladuško tlo i ono što po njemu gamiže. Oktobra 2012. održani su lokalni izbori. Svaki izbori su prvorazredni događaj svugdje u modernom svijetu bez obzira na nivo izbora i organe koji se neposredno biraju sa lista na kojima je više kandidata. Petomjesečni period (april-septembar) 2012. obilježen je brojnim razgovorima-sastancima-dogovorima u kojima je (ne)formalno učestovalo više desetina Kladuščana, ma gdje bili i šta radili, sa različitim statusima, starosnim dobima, ekonomsko-financijskim podlogama, „ideološkim opredjeljenjima“, stranačkim pripadnostima, građana i podanika „na vagone“. U tom vremenu i kasnije tokom 2013. godine nebrojeno Kladuščana srednje i mlađe životne dobi koji su ranije za Abdića samo načuli iz narodnih predanja i ponešto iz publikovanih knjiga imali su prilike i šanse da ga neposredno upoznaju-dožive u realnom životu, po konkretnim pitanjima. Naravno, poneki su to „školovanje“ i masno „platili“! Sum- summarus: starijih, srednjih i mlađih naivaca nije nedostajalo! Bilo je i onih koji su se takmičili u vremenu od poziva do dolaska u Maljevac. Rekorder je viđeniji Čaršijan sa 15 minuta, ako je povjerovati kuloarskim nagađanjima. Rezultate izbora 2012. smo arhivirali: na listama za OV bilo je 183 kandidata, i za načelnika šest kandidata; vodeća DNZ stranka dobila je 12.672 glasa ili 59,65% (12.672/21.256) i njen kandidat za načelnika, Adamil Mulalić (1965.), 5.589 ili 27%; Abdićev kandidat za načelnika, pripravnik Edin Behrić (1988.), dobio je 13.112 ili 63,68%.
Kako je i zašto izostao kladuški „New Deal“ 2012?
Zbog sumnji u realnost brojnosti biračkog tijela Velike Kladuše nisu realna zaključivanja o plebiscitarnom odazivu na lokalne izbore 2012. Međutim, odaziv na glasanje 20.596 Kladuščana (realna procjena da se radi oko dvije trećine izbornog potencijala) i 13.112 glasova za pripravnika za funkciju načelnika Velike Kladuše nedvojbeno potvrđuje da je respektabilan broj birača očekivao novu „paradigmu“ Kladuše, modernije percepcije temeljnih vrijednosti, novu kulturu dijaloga, poboljšanu javnu mentalnu i ekološku higijenu, bitno inoviram opći ambijent, novi nju dil/preporod po uzoru na evropske stečevine. Neutaživa pohlepa po svaku cijenu za novcem, materijalnim dobicima, dominacijom, vladanjem,… je dodatno 2012. i kasnije osiromašila Kladušu. Broj zaslužnih za njeno nazadovanje se povećava, a pojedinci eksponencijalno poboljšavaju svoje negativne priloge. Naravno, u porastu je i broj podanika-blećaka svih vrsta i boja, nažalost iz srednje- zrelije dobi i onih sa 65 i više godina. Višegodišnja kontinuirana pismena podsjećanja Kladuščana putem kolumne Tefter oko nazadovanja Kladuše (gospodarstveni pokazatelji, socioekonomski pokazatelji, kršenja ljudskih prava, uživanja građanskih sloboda, kriminal, korpucija, droga,….) su ignorisana od (kvazi)elita čija imena možete pročitati u Biltenu za društvena kretanja br. 5 (Decembar 2015.). O svemu navedenom najbolje svjedoči GDP p/c (za trećinu manji od beha prosjeka 6.688 KM za BiH 2012.) i 3.886 zaposlenih (2012.) ili svega 15,40% od raspoloživog radnog kontigenta (25.169) prema popisu iz 2013. godine. Koncem 2012. smo sumirali „Internet dijaloge“ zainteresovanih Kladuščana ma gdje bili i šta radili. Rezultat je pojava Koncepta Unaprijedimo Kladušu zajedno koji je preteško štivo za kladuške (kvazi)elite i senatore. O tome svjedoče reemitovanja sjednica OV od 18. maja 2017.
Obećavajući signali
Danas, na koncu proljeća 2017. u širim razmjerima, većina naprednije ljudske populacije je sasvim uvjerena kako Brexit nije mudra odluka Engleza, da izbor Trampa za predsjednika Amerike donosi sve više glavobolje svima i raduje otpor budalaštinama, da će rastuća nejednakost unutar država prouzrokovati dodatne belaje, da otpori prema useljavanjima ugrožavaju temeljne vrijednosti EU, da je neusvajanje akciza u beha parlamentu dobra stvar, da istinska pobuna radnika u Prijedoru nije šala, da zadnja sjednica OV (18. maja 2017.) pokazuje sve bolje operativno vođenje, serioznije pripreme, zrelije nastupe vijećnika i, nadasve, dosta dobrih zaključaka. Zapažene nastupe imali su posebno dvoje vijećnika, poznaju dobro situaciju i znalački barataju sa činjenicama. Brojnost profesora u OV (šest) se nedovoljno prepoznaje, primjećuje se ravnodušnost, intelektualna lijenost, žudnje za jeftinim populizmom,… Četiri liječnika samo djelimično na prihvatljive načine promovišu profesiju (analize-nalazi, pa dijagnoza-terapija, rezultati,..). Nisu imuni na dodvoravanja-uvlačenja tamo gdje im najmanje treba! Odgovori na vijećnička pitanja su uglavnom neuvjerljivi, a počesto i šarlatanski! Raduje me nastupi pripadajuće profesije (inžinjerske) iz dva razloga, vijećnica Abdić-Jelenović sve dopadljivije i uvjerljivije manifestira „kreativnu destrukciju“ i pokušava dokazati političku iskrenost i korektnost, a šef Službe Silić pokazuje sve manje „dlaka na jeziku“. Neću propustiti javne čestitke ako se brojni zaključci uspješno implementiraju! Svi skupa, narodni izbaranici svih nivoa (poslanici, vijećnici, članovi savjeta mjesne zajednica, članovi organa Islamske zajednice Velike Kladuše) i građani-podanici u svom sveukupnom djelovanju trebaju: (1) djelotvornije poboljšavati opći ambijent sa ciljem formulisanja modernije vizije Kladuše kao prosperitetne lokalne zajednice u kojoj će svaki subjekat (fizičko i pravno lice) znati svoju ulogu u svakom momentu i na svakom mjestu u kontinuiranoj mobilizaciji da se radi za sebe i opće dobro, (2) gospodarstveni rast, (zaposlenost, fizički obim proizvodnje, povećanje izvoza,…) bez istovremenih kontinuiranoih inovacija, novih vještina, odgovornijeg upravljanja i rukovođenja, nije garancija samoodrživog stabilnog prosperiteta većine. Diletalizma i volunatarizma smo imali i previše u vaktu „zlatnog doba“ (1975/87)! Valjda smo trebali nešto naučiti? Svima pušem u krila! Slunj, povodom Dana mladosti 2017. ramoh45.07@hotmail.com