O aktuelnoj sadašnjosti i perspektivnijoj budućnosti
Uvodne napomene: Prije tačno 10 godina, 12. marta 2007. godine, u printanom izdanju ReprezenT-a smo objavili prvi Tefter autora Rame Hirkića koji je tada živio u Arizoni, Sjedinjene Američke Sržave. Deset godina je poprilično dug vremenski period u kojem je do danas objavljeno 350 brojeva Teftera, što u printanom izdanju ReprezenT-a što na Portalu istog naziva. Autor Teftera danas živi u svom zavičaju – u Velikoj Kladuši. Hirkić je prije rata u Velikoj Kladuši obavljao niz značajnih funkcija i dužnosti u ovdašnjim privrednim kolektivima, no njegovo ime većina Kladuščana danas povezuje sa njegovim Tefterima i objavljenim knjigama u kojima iznosi svoje kritičke stavove i promišljanja, bez dlake na jeziku. Objavljene knjige iz naše nedavne prošlosti napisao je boraveći i radeći u Americi. Povratkom u zavičaj nastavio je raditi više nego ikada, na onom što je zapravo započeo u Americi, iz čega je proizašao već opće poznati Koncept „Unaprijedimo Kladušu zajedno“. Sve ono što Hirkić radi sa članovima Partnerske grupe pretočeno je do sada u sedam Biltena za društvena kretanja koje podržava u svakom pogledu. Trenutno, publicista i analitičar Ramo Hirkić radi na velikom projektu – publikaciji naziva „Kladuša na razmeđu dvaju stoljeća“ u kojem će jedno od poglavlja tretirati demografske gubitake tokom 1993/95. na području općine Velika Kladuša i Kladuščana na drugim područjima. Konačni rezultati (spiskovi) biće sastavni dio tog poglavlja. U nastavku objavljujemo Hirkićev prvi Tefter kojem se danas, deset godina kasnije, niti jedna riječ ne treba mijenjati, a što znači da je autor dobar procjenitelj sadašnjosti i vizionar budućnosti. Našem saradniku Rami Hirkiću želimo još puno Teftera koji su odlično prihvaćeni i omentarisani od strane naših čitatelja.
ReprezenT od broja 33. na ovom mjestu pod naslovom „Tefter“ počinje objavljivati priloge krajiškog Arizonca Rame Hirkića. Autor priloga će svojevrsnim presjekom arhiva, odnosno registra krajiške prošlosti pisati priloge o aktuelnoj sadašnjosti i perspektivnijoj budućnosti. Hirkić će komentarisati svođenje računa sa sobom, sa drugima, o nadanjima i zabludama, reviziji odluka, planova i shvaćanja i ponečeg zapisanog u knjigama. Nije nam la(h)ko, i nama u zavičaju i njima tamo u dijaspori. Među jednim i drugim nisu rijetki i oni kojima je najteže samim sobom, ženom, sa komšijama, vlastima koje su birale i onim koje nisu birali, a trebali su. Ako prilozi našeg čitaoca iniciraju razmišljanja i konkretne aktivnosti na spoznajama neophodnosti promjena mišljenja očekivati je da nam svima bude bolje i rahatnije. Čitaoce pozivamo da se pridruže i uključe u „Tefter“ kako misle da je najbolje za opći interes. Javite se i pišite Redakciji ili autoru „Teftera“, kako bi učestvovali u oblikovanju krajiške javnosti i njenog doprinosa efikasnijem funkcioniranju vlasti u interesu prosperitetnije budućnosti.
Lijepo je živjeti u gradu
Prije otprilike 20-tak godina lokalni organi Bihaća, Cazina, Kladuše, za ostale gradove ne znam, publikovali su svoje „monografije“ – najvrednije knjige svoje povijesti. Uz izvinjenje onim koji nisu zaboravili podsjetiću da je to Bihać učinio 1982., Cazin 1983., Kladuša 1987. i pozivam onog tko zna da dopuni za ostale gradove Kantona. Navedene knjige su mi veoma drage, često ih pregledam iako se naježim kad naiđem na stranice na kojima se nalazi tekst kojeg i najpismeniji stanovnik mjesta ne bi mogao dovesti u logičnu povezanost sa „gradom” na koji se odnosi. Sa takvim i sličnim besmislicama posebno se ističe kladuška „monografija”. U tekstovima pomenutih „enciklopedija” može se pročitati: „Bihać, grad mnogovjekovne istorije”, „Cazin-grad od davnina”, „područja grada” i tako dalje. Opće je poznato da se je i prije zapisa u navedenim „Tefterima” pričalo o gradskim džamijama, parkovima, knjižnicama, bolnicama, stadionima, kafanama… Tako su na primjer Kladuščani prije nešto manje od 40-tak godina „žrtvovali” najbolju lokaciju u „gradu” (čitaj: porušili gradsku čitaonicu) da bi se izgradila robna kuća. Nešto slično se dogodilo i u ostalim mjestima. Uvod sam naveo da bi čitaoce podsjetio na nedavno proklamovane odluke vlasti Bihaća, Kladuše, a slično će postupiti i drugi, ako već nisu, da se mjesta proglase gradovima. Ove vijesti su dobro primljene među doseljenicima na sjevernoameričkom kontinentu i nadati se da će dijaspora pomoći i konkretno učestvovati da rodna mjesta zbilja u dogledno vrijeme „postanu” privlačniji gradovi. Tako na primjer Bobo (Slobodan Gračanin o.a.) se u Chicago-u zahuktava već duže vremena da oformi „Udruženje“ koje bi, između ostalog, pomoglo da se postojeće ruglo u Kladuši „pretvori” u reprezentativan gradski stadion. Nešto mu poteško napreduje jer je problem pronaći dvocifren broj osnivača, a udruženje sa petoricom upisanih u registar kod Secretary of State se lako izrodi naopačke. Imaju „disidenti” nešto slično u komšiluku u skraćenici sa tri slova o čemu se i kladusaonline oglašavao. Jedan doseljenik iz Bihaća bez ikakvog udruženja je svom gradu pomogao više nego svi Cazinjani i Kladuščani zajedno svojim mjestima! Znači, i prije odluka o proklamaciji Bihać, Cazin, Ključ su se smatrali gradovima i stvarno su imali i imaju mnoge atribute grada. Slijedom toga znači da su i prethodne generacije i pojedinci mnogo učinili da Sanski Most, Bosanska Krupa, Bosanski Petrovac i stvarno postanu gradovi. Ponešto od toga može se pročitati u knjigama među kojima su „monografije-enciklopedije” nezaobilazne. Nije li sada vrijeme da ostvarenja u proteklih 20-tak godina koja su značajnije doprinijela da općinski centri Kantona poprime još snažnije i vidnije atribute grada nađu svoje zasluženo mjesto u „Tefteru”, da se registruju u izmijenjenim i dopunjenim izdanjima „monografija“, urbanističkih i drugih planova. Uputno je i preispitati mogućnost i model da se neke od postojećih robnih kuća, obzirom na lokaciju i da u savremenom smislu ne mogu biti centri modernog grada, preprojektuju u neke od javnih ustanova, npr. gradske knjižnice, kafane, ili čitaonice koje su nezaobilazni atribut i simbol svakog grada!
Duša čovjeka i duša grada
„Allah dž.š. je stvorio čovjeka i udahnuo mu dušu od Duha svoga i…”, piše u knjizi Dalekozor duha i zdravlja-Put do istine (str. 17.), primarijusa doktora medicine Ibrahima I. Dizdarevića. Knjiga je veoma poučna i trebali bi je pažljivo pročitati i vjernici i nevjernici. Nema razloga da se sa citiranim ne slože svi bogobojazni ljudi, a želim vjerovati da je većina stanovništva Kantona takva. U navedenoj knjizi na str. 93. autor postavlja pitanje (A šta je duša čovjeka?) i odgovara: „Duša je Božja stvar, čovjeku nije dano da zna-sem onoliko koliko mu je potrebno“. Malo kasnije na istoj stranici dodaje: „Duša je po islamu-fino tijelo koje se rasprostire po svim česticama tijela kao ružični sok po svim dijelovima ruže” (Ilmul-Kelam). Gradove Kantona sa Allahovom pomoći stvaraju generacije ljudi predvođeni svojim organima vlasti i udahnjuju im dušu! Pošteno je vjerovati da su svi činili sve najbolje da njihova mjesta postanu gradovi po njihovoj mjeri. U svojim zanosima nestajalo je objekata i institucija ili su iste zapuštene ispod svake mjere, gradske kafane-prva sastajališta građana sa svojim gostima. Ako želiš s nekim, a naročito prvi put, da se sastaneš npr. u Zagrebu onda je to Gradska kavana, u Sarajevu onda je to u većini slučajeva Kafana hotela „Evropa“. Proklamovane namjere da se općinska središta proglase gradovima su dobra prilika da se mještani aktivnije uključe. Nadati se da brojna udruženja, ali i pojedinci svojim javnim doprinosom daju konstruktivne doprinose da prezentiraju duše svojih „gradova”. Lijepo je živjeti u gradu sa razvijenim gradskim institucijama (gradske vlasti-javne institucije) u kojim većina njegovih žitelja nema izraženih egzistencijalnih problema, u kojem je ponuda kulturno-sportskih i drugih događaja svakodnevnica, u kojem… A šta je duša grada? O tome u „Tefteru“ br. 2! ramoh45.07@hotmail.com