Piše: H. Muratović

Nametanjem izmjena Izbornog zakona BiH, koji se odnosi samo na Federaciju BiH, Visoki predstavnik K. Šmit direktno je potvrdio tezu Vikotora Orbana da je opasno da u jednoj evropskoj državi (BiH) većinu  čine Bošnjaci-muslimani. Budući da ova teza ima svoju genezu od Garašana i njegovog Načrtanja, Miloševića i Tuđmana, do današnjih „europejaca“ Milanovića i Janše, te bukača Vulina, onda je i razumljivo da ju Bošnjaci ne bi smjeli prihvatiti po bilo koju cijenu. Jer, u ovoj Odluci radi se o silovanju logike, pristojnosti i morala, s obzirom da se njome pogoduje jednoj strani (HDZ-u), a na štetu Bošnjaka, na neobjašnjiv način. Kakva je logika da na primjer u kantonu Sarajevo, gdje živi  94% Bošnjaka, koji daju samo četiri poslanika u Dom naroda Federacije BiH, a Srba 3,1%, a daju ravno pet poslanika u isti Dom (naroda). Ili, u HNK, Bošnjaci daju jednog poslanika, iako ih ima 42,2%, a Hrvati pet poslanika, iako ih je 53%, dok Srbi daju dva poslanika, iako ih je svega 2,9%. U Srednjobosanskom kantonu Bošnjaci u ukupnoj populaciji učestvuju sa 58%, a daju svega dva poslanika, a Hrvati, kojih je  38%, daju četiri poslanika?! Ovo je drastičan primjer drskog silovanja logike i potvrda nepostojanja morala, jer nas (Bošnjake) segregira se kao domoroce u Americi prije više od 200 godina. Dokle i za čiji interes, gospodine Šmitu?! Direktno pitanje za K. Šmita: kada ste već bezobrazno inaugurirali ovakav paritetni sistem u Federaciji, zašto isto niste učinili i u entitetu RS? Odgovor je jasan: niti ste smjeli, niti htjeli, iako je ovaj entitet nastao na genocidnoj politici. Zašto i dokle će Vijeće naroda u ovom entitetu služiti samo kao forma kojom ga zvanična politika u Banja Luci ismijava jer nema baš nikakvu vrijednost, niti upotrebnu vrijednost?!

Ovaj Zakon nametnut je silom. Stoga na njega treba odgovoriti takođe silom, ali izraženom preko demokratskih okupljanja i neprihvatanjem certifikata od strane Bošnjaka. Konstatacija da bi se time ušlo u anarhiju, direktno pitam: da li uopšte postoji veća anarhija po jedan narod (Bošnjake) koji čini apsolutnu većinu, a koji se svodi na trećerazrednu kategoriju, gdje moj glas vrijedi pet do deset puta manje od glasa čovjeka iz druga dva naroda! Ovim Zakonom ne samo da je obesmišljena volja većine, već je Bošnjacima direktno upućena poruka: vi jeste brojčana većina, ali za vas ne vrijede evropski i demokratski standardi slobodnih ljudi!? To što se podilazi politikama koje državu BiH drže okovanu već 27 godina, to vas (Bošnjake) ne pitamo, već radimo po segregacijskim principima.

Iako je baš svima jasna namjera OHR-a, nije prihvatljiva šutnja slobodnih intelektualaca i akademskih zajednica, ali ni pojedinaca koji se predstavljaju kao veliki zaštitnici države BiH. Prvi (prve) besramno šuti(e), a drugi prećutno podržavaju Odluku K. Šmita. Naime, četvrti put glasovima Bošnjaka izabrani član Predsjedništva BiH, Željko Komšić, saglasan je da glas njegovog savjetnika i člana CIK-a, Željka Bakalara, presudi da se primjeni sramna Odluka o popuni Doma naroda na nedopustivu štetu Bošnjaka! Da stvar bude još neobjašnjivija (i drskija), Komšić je prije toga uputio apelaciju Ustavnom sudu BiH, kojom traži privremenu mjeru kojom bi se do konačne ocjene Suda odgodilo formiranje Doma naroda Federacije. Nakon ovoga, jasno je da Komšić igra dvostruku igru. Usto, na inauguraciju članova Predsjedništva BiH on bi pozvao i ambasadore Hrvatske i Srbije, a nema ništa protiv da inauguraciji prisustvuje i Dragan Čović: Pitaje: kome se i zbog čega Ž. Komšić uvlači pod kožu?

Politika M. Dodika često puta je drska, ali i učinkovita. Izgleda da je jedino on shvatio da u tzv. „civiliziranoj“ Evropi vrijedi biti bezgranično drzak. Analogno tome, Bošnjaci više ne bi smjeli popuštati. Prvo, finansijski, jer preko Uprave za indirektno oporezivanje BiH (UIO BiH) Bošnjaci od bankrota spašavaju RS, budući da ovaj entitet sa jedinstvenog računa UIO godišnje (od 2018. godine, pa naovamo) povlači  840 miliona do milijardu KM više nego što mu po kriterijima pripada), javna preduzeća sa prefiksom „hrvatski“ po osnovu dividende u budžet Federacije uplaćuju godišnje svega 2,68%, a povlače sredstva kao i oni sa prefiksom „bosanski,“ koji u ovaj budžet uplaćuju 97.32%. Ovakvu nerazumnu „politiku“ Dodiku i Čoviću omogućili su im njihovi koalicioni partneri SDA i DF. Drugo, dosadašnja zv. „probosanska“ politika SNSD-u i HDZ-u u Dom naroda BiH isporučila je i četvrtog delegata, tako da su oni s lakoćom mogli blokirati (i blokirali su) sve bitne odluke. Naknadno kukanje zbog toga služilo im je kao smokvin list i pravdanje svoje jadne politike! Treće, izbor ministarstva na nivou BiH i Federacije, ne smije biti kao i do sada, odnosno da se olako prepuštaju Ministarstva finansija, Ministarstvo za vanjske trgovine i ekonomskih odnosa i Ministarstvo pravde. Četvrto, inzistiranje da se iz Ustavnog suda izbace inostrane sudije za Bošnjake biće prihvaćeno onda kada se zbor sudija bude vršio u srazmjeri broja stanovnika u Državi, a ne po paritetu, kao i do sada. Jer, u BiH u primjeni je paritet u svim slučajevima kada on ide isključivo na štetu Bošnjaka. Tu se mora biti odlučan i jasno reći i Međunarodnoj zajednici da više nema izmicanja i popuštanja na našu štetu. Peto, sa zapaljivih simbola, zasnovanim na emocijama i strastima, preko kojih se obračunavamo oko prošlosti, mora se preći na elemente racionalnosti, odnosno na lako utvrdive kriterije čistih računa i odnosa. Šesto, Bošnjaci moraju konačno shvatiti da je politika svih politika, kadrovska politika, i da igraju sa zaista najboljim igračima na svim mjestima, bez obzira da li neko ima zelenu, crvenu, žutu ili da je bez boje dresa (da ne pripada nijednoj stranci). Sve dok to ne shvatimo (i prihvatimo), nemamo šanse za kvalitetne promjene u Državi, za čije komadanje su spremne zagrebačke i beogradske makaze. Sedmo, za novu politiku potrebni su novi ljudi, ali ne isključivo iz stranačke politike tora. Osmo, budući da je bošnjačko rukovodstvo bez vizije i strategije, jer ju kreira jednostranačko (jednokrevetno) društvo, neophodno je da se osnove strategije ponude narodu na razmatranje, a ne samo u stranačkim platformama, koje su skrojene za usku grupu interesno povezanih ljudi, nedoraslih zadatku. Usto, „kreatori“ dosadašnje politike izgubili su šanse jer nikada nisu propustili prliku da propuste priliku i pokažu da je hrabrost ime sadašnje mudrosti, a ne obrnuto. Deveto, ne treba poštivati njihovu pristrasnost (OHR-a), već svoju neposlušnost. Deseto, najviše rizikuje onaj koji neće da rizikuje (De Gol). I na kraju, za većinski narod u jednoj državi ne postoji veći rizik od rizika mirnog prihvatanja da ga se segregira, a da on i njegova intelektualna elita šuti bilo zbog interesa ili kukavičluka. (*)