Samo nebo je granica
Nakon pobjede Laburističke stranke i Fikreta Abdića na Općinskim izborima u Velikoj Kladuši pojačan je nadzor raznih političkih lobija (botovskih lokalnih medija, žute štampe Dnevni Avaz, Al Jazeera Balkans, čak do kvazidemokrate Jonathana Moore) nad mišljenjima i stavovima javnosti u namjeri da kladuško javno mnijenje i oporba zakrči izbornu volju građana i odbaci svaki pokušaj obnove općinskog gospodarstva. Kontrola osjećaja straha od osuđenog ratnog zločinca, a koji žive od mržnje i stalnog uvlačenja naroda u neizvjesnost i beznađe, moto je medijskih predatora, jer bez toga oni ne bi imali moćnu infrastrukturu iza sebe. Za ovakvo ponašanje elektronskih i pisanih medija, iza kojih stoji balijska politika ima samo jedno racionalno objašnjenje, a to je da prepoznatljivoj političkoj eliti zasigurno stalo držati Veliku Kladušu ekonomski oronulu i unazađenu, zavađenu i zavadom zaslijepljenu i zaglupljenu provincijsku čaršiju. Opsjednuti prošlošću prosto je zapanjujuće koliko su zavičajne perjanice političkih subjekata, baška SDA i A-SDA, trudili se postići što bolje rezultate na štetu budućeg razvoja općine, koliko su žrtvovali budućnost samo ne bi li uljepšali i ublažili svoje neuspjehe i promašaje. Sve godine od zaustavljanja rata, krajiški politički establishment nije našao razlog da izmijeni nabolje ratom uništeno općinsko gospodarstvo, DNZ zbog manjka političke moći, a SDA, A-SDA i SDP političku opredjeljenost da prigušeno stanje loše beskonačnosti potisne u nedođiju i promakne u budućnost interes desetina hiljada ljudi ovog kraja. Istina za volju, DNZ zanemarljiva i nemoćna politička energija je, s vremena na vrijeme, pokazala volju da se gospodarstvo pomakne s mrtve tačke. Ali nije bilo uvjeta za žrijeb u općinskoj vlasti; sve godine poraća kladuški političari bili su u zimskom snu i slijepo su posmatrali kako se ekonomski dinosaurus „Agrokomerc“ čereći kao životinjska koža, a Općina nazaduje.
Izgubljeno je mnogo godina, a iživljavanje mešetara svake vrste nije prestalo. Niko da probudi mrtvilo i malodušnost zamijeni nada u bolje sutra, do čovjeka kojem su željeli poništiti otiske koje je ostavio u zavičaju do 90-tih prošlog stoljeća. Tvorac „Agrokomerca“ i čovjek koji je želio sačuvati korporacijsko carstvo od ratne pustoši, sada u ulozi načelnika Općine u grace periodu objelodanio je novu/staru ideju oporavka i obnove gospodarstva u Velikoj Kladuši: program primarne proizvodnje: prehrambene industrije, građevinarstva, te ostale uslužne djelatnosti (poljoprivreda, šumarstvo i ribolov, vađenja rude i kamena, prerađivačke industrije, građevinarstva) a sve u cilju otvaranja novih radnih mjesta. Iako su ove djelatnosti u fazi organizovanja u JP „Komunalije“ mogu reći, bez predrasuda i malograđanske zajedljivosti da za nekoliko godina u općini Velika Kladuša vidim holding i u njemu mnoštvo kćeri preduzeća. Kada bi se tom scenariju pridružio set mikroprojekata Partnerske grupe „Unaprijedimo Kladušu zajedno“ samo nebo bilo bi granica svekolikog i posvemašnjeg razvoja grada. Velika Kladuša je danas prazan sjaj, čaršija puna očekivanja. Sve je skupa loše, ostaje samo uzdah za prohujalim vremenom i puno priča o prošlosti koja se ne može vratiti i tzv. industrijska baština moje generacije koja je uglavnom uništena. Jesu li poslijeratni kladuški načelnici i njihov „dream team“ suočeni s pošastima propalog gospodarstva imali mogućnost razgovijetiti bilo kakvu misao vodilju, viziju i cilj da ratom opustošena preduzeća dignu na stupanj prednosti i pokrene zamajac svekolikog razvoja? Odgovor je prost; da je općinsko političko stablo imalo političku volju za ekonomiju budućnost Velike Kladuše bila bi drugačija. „Agrokomerc“, okosnica gospodarstva u ekonomskom smislu je klinički mrtav bez nade u ozdravljenje i kao takav ne može biti nosilac unapređenja poslovnog miljea i svakog drugog razvoja općine.
U ovo Abdićevo korporacijsko carstvo nije ušao njegov poslovni i poduzetnički duh, taj prostor podjarmili su drugi koji izvorno ne pripadaju gospodarstvu visokog dometa. Oni koji su ga srušili sada odapinju strijele na sudbinu ideje nove korporacije, a oni koji idu drugim putem stvaraju projekte i kadrovsku jezgru moći sposobnu pokazati put kojim se želi ići, e da bi se prevladali otpori, učine kompromisi i zaustave negativni trendovi. Bez obzira koji i kakav stav neko imao o Babi u poznoj životnoj dobi njegovo business znanje, sposobnost i iskustvo nije ishlapilo, on je u sadašnjem kriznom vremenu potreban na poziciji načelnika Općine. Vrlo je važno ko je prvi čovjek Velike Kladuše kad se lomi biti ili ne biti na tržištu rada, roba i kapitala, jer u njemu i njegovom timu je poduzetnička moć. Oni preuzimaju odgovornost za rješavanje ključnih pitanja vezanih za osiguranje različitih izvora podrške za primjenu strateških važnih projekata.
Mišljenja sam da političko obiteljsko stablo Fikreta Abdića ima kapacitet, znanje, hrabrost i odlučnost da oživi zamrlu općinsku ekonomiju. No, trebaće puno znanja, truda, odricanja i sreće da se učvrste dostatni financijski osigurači za ojačanje svoje ekonomske regulacije – financijsku infrastrukturu iza sebe, financijsku podršku dijaspore, IP-a fondova i dakako vlastiti kapital (mislim da Babo ima pare), financijsku odgovornost da odmrzne zdrav duh kako bi se napravio prodor za ulaganje usmjereno stvaranju obilja radnih mjesta i podizanje životnog standarda građana. Hoću vjerovati da moj vršnjak Fikret Abdić – Babo želi natrag svoj život i hoće hodati bajkovitom čaršijom uzdignute glave. Autor: prof. Hasan ZULIĆ