Strukturne reforme su alternativa u zaduženju akciza
„Ko želi nešto veliko taj se mora znati odricati. Ko, naprotiv želi sve, taj ne želi i ne postiže ništa“ – Hegel. Jeste li se upitali ikada zašto MMF i Svjetska banka za obnovu i razvoj zemljama u tranziciji odobravaju goleme kredite? Razlog je sasvim dokučiv, međunarodna financijska politika prema zaduženim zemljama kao što je BiH je exend and pretend – produlji rok otplate i glumi da vjeruješ kako će dug biti vraćen u cijelosti. Ako je tako, a bezbeli jeste, zašto se onda ne odustane od zamisli produženja otplate duga? Radi se o tome da financijski oligarhi ne žele da se ti dugovi vrate ikada. Pravi cilj pozajmljivanja novca nije vraćanje duga uz niske kamate već nastavak zaduživanja u beskraj koji dužnika dovodi u stanje nastavljanja ovisnosti i podjarmljenosti. Dug je sredstvo nadzora i uređivanja dužnika i kao takav stremi vlastitom širenju i umnožavanju. Od recesije 2008. godine do danas nismo golema kreditna sredstva potrošili u investicije i zapošljavanje u realnoj ekonomiji čime bi stvorili osnovu da se vraća kredit i da se opetovano zadužujemo.
Budući da smo kredite koristili za otplatu vanjskog duga i financiranje rupa od općinskih do državnog budžeta, došli smo u poziciju da vraćamo ono što smo se zadužili, a da od toga nismo napravili novu vrijednost. Ekonomska logika je, ako se nije uložilo gdje treba u stvaranje nove vrijednosti neće se imati od čega vraćati i ponovo se zaduživati. Kada je prva tranša kredita dobivena od MMF postala operativna u septembru prošle godine bilo je jasno da se oba entiteta u našoj zemlji zadužuju za tekuću budžetsku potrošnju i vraćanje prispjelih kreditnih obaveza. Uvjet ovog kreditnog odnosa za odobrenje pozajmice bio je da se novac mora uložiti u strukturne i gospodarske reforme. Da će te uvjete ispuniti, Pismom namjere su se obavezeli Republika Srpska i Federacija BiH. Međutim, ćim je novac sjeo na bankovni račun, obavezujući dogovor je gurnut ustranu. Zaduženje za pokrivanje fiskalnih neravnoteža u sferi tekućih rashoda je jedino što može učiniti naša vlast. Jasnije rečeno, mi iskorištavamo raspoložive mogućnosti povoljnih uvjeta kreditnog financiranja MMF, Svjetske banke za obnovu i razvoj za smanjenje otplate vanjskog duga. U nedostatku povlačenja sredstava iz međunarodne riznice novca pribjegavamo rizičnim i skupim komercijalnim zajmovima, trezorskim zapisima i obveznicama za financiranje nezajažljive potrošnje u javnim budžetima, umjesto u svrhe koje bi usporile fiskalnu neravnotežu smanjenjem prekomjerne javne potrošnje. Iako se najavljivalo, MMF neće prekinuti prošireni kreditni aranžman sa BiH zato što vlasti nisu ispunile prethodne mjere u novembru prošle godine koje su nužne za isplatu drugog obroka kredita u iznosu od 155 miliona maraka. Za drugu tranšu kredita, prema uvjetima MMF, osim usvajanja Zakona o akcizama i Zakona o osiguranju depozita na državnom nivou, valja u Federaciji BiH usvojiti amandmane na Zakon o bankama, te ostvariti napredak na objavljivanju dubinske analize za BH „Telekom“ i HT „Eronet“. Izvršni odbor MMF je u septembru prošle godine odobrio trogodišnji prošireni aranžman i preuzeo trogodišnju obavezu u pogledu nagodbe sa našom zemljom prema okvirima ovog programa. Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH usvojio je 10. maja negativno mišljenje Komisije za financije i budžet koja nije prihvatila, između ostalog, principe Prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o akcizama u BiH čime je oboren ovaj set zakona vezanih za usvajanje dodatnih trošarina za gorivo. Usvajanje dodatnih akciza za gorivo jedini je izvor iz kojeg se nove, veće tranše kredita potrebne da BiH mogu vraćati. Ono što se skuplja do sada od trošarina za gorivo gotovo u cijelosti ide na vraćanje već izdatih kredita. Dodatno povećanje akciza za 15 feninga po litri goriva potrebno je da bi više novca moglo biti pozajmljeno i ubrzala gradnja Koridora 5C, kaže Iljan Braun, direktor EBRD-a. Postoji li alternativa uvođenju dodatnih akciza? Odgovor se nalazi u strukturnim i fiskalnim reformama. O tome sam govorio mnogo na ovom Portalu i neću ponavljati. Također, neću se u ovom uradku upustiti u analizu ovih relacija. Da je usvojen dodatni namet na potrošnju iz njega bi bila osigurana sredstva za otplatu postojećeg vanjskog duga, a država bi se dodatno zadužila. Reći su jednu opću financijsku stvar. U FBiH godišnje se potroši najmanje 25 milijardi maraka. Ako bi se smanjila javna potrošnja za 5% uštede bi iznosile jednu milijardu i 250 miliona maraka na godišnjoj razini. Drugo, pravednijim ubiranjem poreza dodatno bi se prikupilo više novca nego od dodatnih nameta na potrošnju goriva (na Zapadu je prisutna deviza: samo dvije stvari moraju: umrijeti i platiti porez). Ima li Vlada Fadila Novalića političku volju da se bar malo odrekne novčanog podupiranja pohlepne javne potrošnje? Mislim da nema petlje, radije će se sa međunarodnim financijskim institucijama i organizacijama voziti u istim kolima makar ih, sa svih strana, šibale oluje bijesa. Šta ti misliš, dragi čitaoče mojih kolumni? Piše: Hasan Zulić