Presložena skupštinska većina neće riješiti nijedan naš problem

„Bez mijenjanja naših misli , nećemo biti u stanju riješiti probleme koje smo istim tim mislima stvorili „Albert Einstein“.

Najnoviji događaji u preslaganju Unsko–sanske političke moći potvrdili su moju procjenu i očekivanje. Krajiški ogranak SDA uspješno je riješio zamršen zadatak u poruci „Ne zadržavaj ono što odlazi od tebe, inače neće doći ono što ide prema tebi“, uzajamnim ustupcima i  nagodbom je postigao ozdravljenje svoje zastupničke jezgre i uspostavio suradnje različitosti u zoni raskolne politike „mi ili oni“ i na političkoj pijaci, trgovini, kupovini i prodaji poslaničkih mandata osigurao kakvu takvu skupštinsku većinu i čvrstinu vlasti. Restrukturiranje skupštinske većine nije donijelo ništa novo na političkoj sceni, promijenila se forma odnosa snaga, a sadržaj i problemi ostali su isti, bez naznake i nade u rješenje istih u mandatnom periodu. Neistinita posvećenost vlasti iz visoke Krajine ograničenju korupcije i fiskalnom sređenju javnog budžeta – reformatio in capite et in membis (korjenite i duboke promjene) u javnoj potrošnji; održati pod kontrolom budžet, srediti stanje u javnim financijama, preoblikovati javni sektor i uspostaviti povoljne uvjete za prodor kapitala u realni sektor privrede, dakle dva osnovna sustavna podrućja – visoka politička korupcija i javni budžet, sve to je zabetonirano u statusu quo i praznom hodu sve do oktobarskih izbora 2018. godine.Iz dubokog zaborava, neodgovornosti i nerada vlast USK-a može probuditi i osvijestiti samo financijski armagedon koji se već nadvio nad skupu kantonalnu javnu potrošnju. Problem se ovdje ne mora objašnjavati okolišno, opisno, primjerima, dovoljno je nekoliko brojki. Kanton troši 230 miliona maraka godišnje, a iz poreskih prihoda i primitaka ne može se prikupiti više od 180 miliona maraka. Razlika se namiruje zaduživanjem kod komercijalnih banaka. Bez Zakona o dugu, zaduživanju i garancijama FBiH koji osigurava kakvu takvu kreditnu sposobnost i likvidnost, Kanton ne bi mogao pokriti manjkove na tekućem računu u budžetu. Bjelodano je da Vlada Huseina Rošića, kao i sve dosadašnje u ovom desetljeću pozajmljuje novac kako bi se na kreditnoj igli održao visoki standard državnog aparata i korpusa budžetskih korisnika. Temeljni problem je u tome što ledeno doba provođenja reformi ugrožava materijalni položaj onih društvenih skupina koji nemaju ništa osim svojih potreba, pa sukladno dobro uigranom igrokazu vlasti i korisnika javnog budžeta nakupio se društveni otpor ovom u osnovi koruptivnom zakonu. Ove socijalne grupe nisu u mogućnosti da stvaraju novu vrijednost jer je ograničena raspoloživa mogućnost zaposlenja na mjeru uzaludnog iščekivanja posla. Beznađe i život na roditeljskoj grbači tjera mlade ljude da bježe iz zemlje u bauštelu trbuhom za kruhom put bijela svijeta. Budžet tradicionalno ima ugrađen deficit. Manjak u kantonalnoj blagajni posljedica je sustavnog deficita koji je dozvolio izdatke više nego što se oprihoduje. Budžet svake države predstavlja presjek interesa i sliku vrijednosnog sustava jedne države. Kako se naši budžeti temelje na kreditu (owerdraft portfolio i dugoročni kredit) i okrenut javnoj potrošnji, nikako razvoju, cijela decenija je protekla u „karađozu“ vlasti, sindikata i budžetskih korisnika. Ovaj sraz razbudio je šansu za loš krajnji rezultat koji će uskoro doći na naplatu. Korisnici kantonalnog budžeta stalno viču i traže nezarađeno, a vlast izmišlja kreditiranje javne potrošnje da bi sakrila prazno mjesto gdje treba da budu reforme. Podrška provođenju reformskih zadataka kretala se u pogrešnom pravcu, ništa se nije mijenjalo nabolje osim što se zaduživalo kako bi se pokrila budžetska provalija iz kojeg je financirana politika, administracija i socijalni transferi. Rastom prihoda od indirektnih poreza raste i vanjski dug Federacije. Te su rastuće obaveze po osnovi financiranja vanjskog duga u skladu sa utvrđenim sustavom i načinom raspodjele „pojele“ znatan dio kolača koji se raspoređuje lokalnim zajednicama. Većina zaduženja Federacije; kantoni, općine i gradovi nemaju ama baš nikakve koristi, jer takvi krediti služe za otplatu vanjskog duga i pokrivanje tekuće budžetske potrošnje u FBiH.Kantonalna vlada već se suočava sa izrazito teškom situacijom u oblasti javnih financija i nema namjeru iskoračiti u male fiskalne reforme nužne za smanjenje tekućeg deficita i javnog duga, nije odlučna da istrajan rad pretvori u jako korijenje općih promjena. Kanton, kao uostalom i cijela zemlja vapi za pravim reformama koji će iz žabokrečine izvaditi posrnulo gospodarstvo. Više je nego nužno pretvorba ekonomskog modela koji podupire javno u odnosu na privatno, potrošnju u odnosu na proizvodnju, te uvoz u odnosu na izvoz. Makroplan je jasan, moramo štedjeti. Ali kada država štedi krajnje posljedice osjećaju građani. Šta se štednjom postiže? Makroplan je slijedeći: štednja na javnoj potrošnji (vidi prošli broj osvrta!) tj. umanjiti novčana davanja građanima, subvencije javnim preduzećima, smanjiti plate činovnicima posla ili otpustiti uhljebe, ali i smanjenje socijalnih davanja. Mantra o političkoj stabilnosti kao najvažnijem, prvom uvjetu uspješnog kantona obična je bajka, notorna laž koja se javnosti servira iz mnogih uglavnom skrivenih razloga. Opasna tragikomedija koju gledamo u cirkusu – Skupštini USK-a nije rezultat previše nejakog nego premalo dobrog vladanja. Premijer i zastupnici morali bi znati da čvrsta vlada i skupštinska većina nije isto što je i stabilna vlast. Samo se stručna, odgovorna i učinkovita vlast, čak i kad je puna propuha može smatrati politički pouzdanom. Kvalitetnoj vlasti treba četiri godine za pravac i četiri godine za stabilizaciju stanja. Bez osam godina stabilnosti, kompromisa  i svrsishodnosti nema ničega. A prije toga imali smo devet godina korupcije i prepuštanje države sudbini. Samo koliko će tada biti radno sposobnih ljudina ovim prostorima! Piše: Hasan ZULIĆ