Ko su zajmodavci naših financijskih neravnoteža
(Uvod u Osvrt „Zašto i za šta se zadužujemo“)
Globalizacija financijskog tržišta kapitala jedna je od centralnih obilježja nove ekonomske scene na prijelazu u treći milenijum. U globalnom ekonomskom sistemu kao da djeluje zakon spojenih sudova. Na jednoj strani dolazi do silnog uvećanja moći nadnacionalnih financijsko–političkih institucija. Oličene u Međunarodnom monetarnom fondu (MMF) predstavljaju organ globalne ekonomske vladavine uslovljavanja zajmova i pomoći, potpuno ekonomskom i izrazito političkom kontrolom suvereniteta država. Na drugom polu, događa se dramatično opadanje ekonomske moći tranzicijskih zemalja, u koje spada i BiH, a koji formulom strukturiranog prilagođavanja potpuno ovise o zahtjevima nadnacionalnog kapitala njegovih aktera i institucija. Odgovornost vlada država zavisnih o stranom kapitalu prema stranim kreditorima daleko nadmašuje odgovornost prema vlastitim građanima. One postaju agenti internacionalnih financijera koji od njih zahtijevaju slobodu kretanja transnacionalnog kapitala, podizanje poreza, povećanje nezaposlenosti i demontiranje socijalne države, drastično kresanje socijalnih prava i smanjenje svih troškova. Naša zemlja uspostavila je razvijenu financijsku saradnju sa MMF kad su presahli izvori energije donatorskog novca, u uslovima kada sredstva slabašnog gospodarstva nisu se mogla koristiti u dovoljnoj mjeri za podršku vladinim ekonomskim programima.
Povlačenje tranši kredita od MMF trebalo je osigurati veću financijsku podršku vladi u ispunjenju dogovorenih ciljeva sa ovom institucijom i doprinosa stabilizaciji gospodarstva. Novac koji naša država dobija od svjetskih financijskih organizacija je investicijski kredit za ulaganje i modernizaciju javnog sektora. Washingtonska strategija prema BiH na putu je kao i prema Grčkoj – exend and pretend – produži rok otplate i glumi da vjeruješ kako će dug biti vraćen. Radi se o tome da financijski oligarsi ne žele da se ti dugovi vrate ikad. Pravi cilj pozajmljivanja novca nije vraćanje duga uz kamate već nastavak zaduživanja u beskraj, koji dužnika dovodi u stanje neprekidne ovisnosti i podređenosti. Dug je instrument kontrole i regulacije dužnika i kao takav stremi sopstvenom širenju i umrežavanju. MMF ne brine za to da građanima naše zemlje bude bolje, nego da BiH vraća dugove zajmodavcima. Svako ufanje da će nam ta financijska aždaha pomoći puka je naiva, upravo zato što se zajmodavac ne petlja u izvedbu tj. unutrašnji način funkcioniranja sistema. Diktat MMM, Svjetske banke za obnovu i razvoj i EU iz novembra prošle godine je da se deficit smanji i dugovi vraćaju, a odluka na čemu će se štedjeti, a na čemu će se i dalje rasipati unutrašnja je stvar države, entiteta, kantona i lokalnih zajednica. Vanjski dug BiH trenutno doseže 11,69 milijardi, odnosno 40% BDP, što našu zemlju svrstava u srednje zadužene zemlje. Mastrichtski kriterij gornju granicu veličine vanjskog duga pomjera na 60% BDP. Vanjski dug je naglo porastao 2010. za 2,4 milijarde maraka koliko je država brzopleto pozajmila od MMF. U taj stand by aranžman uključio se i USK zajmom od 13,5 miliona maraka. Rok vraćanja ovog kredita je tri godine, počev od 2016. godine. Ove godine nema fiskalnog dostignuća, ne jačaju se javne financije, jer je izostala financijska podrška MMF. Nakon što su MMF, Svjetska banka za obnovu i razvoj i EU odbili dati tranše ugovorenog kredita zbog izostanka reformskih aktivnosti, entitetske vlade BiH počele su se masovno zaduživati kod komercijalnih banaka. Dubioza u budžetu uspješno se prevladava domaćim zaduživanjem. Deficit FBiH u 2014. bio je 684 miliona maraka. Taj deficit pokriva se zaduživanjem preko trezorskih zapisa i zaduživanjem preko emisije obaveznica radi prikupljanja novca za financijske izdatke. Kako su svjetske financijske organizacije odlučile zamrznuti aranžaman sa BiH do ispunjenja svih mjera iz Reformske agende ukupno zaduženje preko trezorskih zapisa i obaveznica mogao bi iznositi oko jedne milijarde maraka do kraja godine. U 2016. od 2,4 milijardi planiranih prihoda, čak 1,1 milijarda je predviđena za otplatu raznih dugova i kamata. Tako projektovan budžet, izlaz iz dužničke gabule vlast će vjerovatno potražiti u prodaji državnih preduzeća u kojima država ima manjinska prava i tako zarađen novac ponovo će potrošiti na začepljenje golemih i dubokih fiskalnih rupa. Kupovina entitetskih obaveznica i rizičnih zapisa od domaćih banaka, te plasmani entitetskim i svim drugim korisnicima budžeta nisu u funkciji reformskih ciljeva i restrukturiranja državne službe i javne uprave na svim nivoima organiziranosti države. Ogroman novac koji su vlade entiteta i kantona pozajmile od MMF nije utrošen u skladu s reformskim sporazumom. Kako se nije naučila lekcija iz 2010., američka administracija tražiće ambiciozniji plan od Reformske agende s ciljevima koje treba izvesti do kampanje za naredne izbore. Zašto i za šta se zadužujemo? O tome slijedeći put! Hasan Zulić, zulic.hasan@bih.net.ba