Prof. dr. Nedžad Bašić
„Pesimisti su obično u pravu, a optimisti obično u krivu, ali sve velike promjene postigli su optimisti.“ (Thomas Friedman)
U bosanskohercegovačkoj pozorišnoj predstavi pod otvorenim nebom koja traje bez prekida skoro 30 godina izbrisani su svi vidici i horizonti na kojima bi se mogla vidjeti vesela, srećna i nasmijana pozorišna publika. Buka i galama postaje nesnosna. Niko nikog niti čuje niti vidi. Dirigent više ne razaznaje glumce od pozorišne publike, niti pozorišna publika razaznaje glumce od dirigenta. Sve je pomješano i sve se nalazi u jednoj velikoj buci predstave u kojoj se više ne zna kad i zašto publika aplaudira, kad publika ćuti i kad publika ustaje i napušta teatar u znak protesta zbog lošeg scenarija i loše predstave.
U tim pozorišnim predstavama i Bisera, i Milorad, i Željka, i Bakir, i Bojana, i Dragan, i Vinko…, svi su u istom strojevom koraku. Svi brane zločin (kriminal) svojih i mole se za svoje žrtve, dok osuđuju zločine (kriminal) i prešutkuju žrtve drugih, stavljajući time jednakost između zločina i žrtve, što dovodi pozorišnu publiku do urnebesnog ludila, u kojem je svako spreman kidisati na svakog. U tom općem ludilu kada pozorišna publika (narod) postaje i zločinac i žrtva, tad više niko ne pita ni za dirigente (političke lidere) ni za glumce (političke stranke). Oni nisu ni krivci ni žrtve. Žrtva i krivac je sada pozorišna publika (narod), koja sa lakoćom preuzima teret krivnje sa pokornošću, bez osjećanja ikakve odgovornosti i stida, a sve to samo radi zaštite neodgovornosti i rahtluka njihovih dirigenata i glumaca. I tako evo već skoro trideset godina traje ta lakoća kohabitacije između lojalnosti pozorišne publike i ludila dirigenata i glumaca, u ovoj bosankohercegovačkoj pozorišnoj predstavi pod otvorenim nebom. I niko da razazna zašto pozorišna publika ne izađe iz tog teatra radi svog dostojanstva, ako ni zbog čega drugog.
Ima li neke logike zašto pozorišna publika tako revnosno odlazi na pozorišne predstave na kojima se režiraju zločini u ime nje same. Kako razaznati tu logika u kojoj se nalazi moguće objašnjenje mazohizma ove pozorišne publike?
Psiholozi tvrde da je čovjeka najlakše ubijediti da njegov zločin nije zločin, i da je onaj koji prepozna njegov zločin kao njegovu odgovornost največa opasnost za njega. Time se se postižu dva cilja. Čovjek se oslobađa straha od kazne za počinjeni zločin, koji sada više nije zločin, a nameće mu se strah od onog koji bi ga mogao optužiti i nametnuti mu kaznu za počinjeni zločin. A tada je potrebno to samo ponavljati dovoljno dugo dok sami glumci i sama pozorišna publike ne povjeruju u to. A kad oni povjeruju u to otvoren je put ka kolektivnoj hipnozi i svim poželjenim oblicima manipulacija i kontrole.
Napustiti teatar nacionalne hipnoze, koji povezuje misli, jezik, vjeru i obrasce ponašanja publike, znači ostati nezaštićen od kazne za zločin „svojih“ koje si napustio. Postati izdajnik najveće je „prokletstvo“ koje ne ostaje nekažnjeno. I ne samo to. Ostati u teatru nacionalne hipnoze znači prihvatanje kolektivne buke da „zločin“ koji je počinjen od „naših“ nije „zločin“ i da odgovornosti za to nema. I tad je sve čisto i jasno. Nema potrebe ni za kajanjem ni stidom. Nema ni straha od kazne za počinjeni zločin „naših“. Nema ni izopćenja iz glumišta. Ostaje samo jedno. Mržnja i odvratnost prema onima koji bi potencijalno mogli da podsjete ili zatraže odgovornost za počinjeni zločin „naših“…
Sofistcirani digitalni mediji, algoritmi i društvene mreže pomoći će vještim manipulatorima (dirigentima i glumcima) da brzo i efektno dovedu pozorišnu publiku u stanje frakcinacije, neizvjesnosti i konfuzije, u kojem se mijenjaju sistemi vjerovanja, morala i ponašanja. I tu nastaje psihološka mutacija kod pozorišne publike. Prisustvo straha za počinjeni zločin i straha od izopćenjea iz grupe postaje glavna poluga izbora: ostati u teatru „nacionalne hipnoze“. Ostankom u teatru „nacionalne hipnoze“ stiže se do „uzvišenog i korisnog zločina“ koji postaje kolektivnim identitetom „pozorišne publike“ što stubokom mijenja odnos između dirigenta, glumaca i gledališta, što izrasta u inspiraciju šutnje i pokornosti.
Ta šutnja i pokornost daje potpunu kontrolu dirigentu nad glumcima i nad pozorišnom publikom, bez obzira na to koliko su oni svjesni u kakvom se stanju hipnoze, bunila i manipulacija nalaze i koliko su blizu provalije.
I tako psiho-lingvističko-plemensko programiranja kontrole pozorišne publike sa ciljem postizanja ličnog interesa nacionalnih dirigenata i raznih glumačkih udruženja postaje jedan od temeljnih instrumenata razaranja bosanskohercegovačkog političkog prostora. (*)