BIHAĆ – „Ne dajmo se zarobiti brigama i stvarima ovoga svijeta. Čovjeku treba dom, ali mu još više treba Bog. Treba čovjeku novčanik, ali mu treba i molitvenik. Treba nam svima kruha i ruha, ali nam još više treba Duha istine, pravde, ljubavi i poštenja. Tada će to biti Božji svijet, svijet u koji je Bog došao i toplo se udomio. Tek tada će na svijetu biti vječni Božić“. Poruka je ovo fra Marija Plavčića, župnoga vikara u bihaćkoj Župi Sv. Ante Padovanskoga, upućena vjernicima na prvoj misi u župnoj crkvi.
Tea upalila svijeću
Djevojčica Tea Jurić upalila je prvu od četiri adventske svijeće koja simbolizira početak Došašća – adventa, duhovne priprave za blagdan Božića. -Predbožićno vrijeme, vrijeme priprave za dolazak Gospodina Isusa Krista, nazivamo došašće ili advent po latinskoj riječi adventus, što znači dolazak. Kod Rimljana je termin adventus označavao godišnji silazak božanstva u hram, odnosno u profanom značenju, prvo službeno pojavljivanje imperatora pred narodom. Kršćani terminom adventus označavaju Kristov prvi dolazak među ljude, tj. njegov „dolazak u tijelu“. Došašće – advent jest dio liturgijske godine koji se sastoji od četiri nedjelje, osim za milansku nadbiskupiju gdje došašće obuhvaća šest nedjelja, koje neposredno prethode blagdanu Božića, kaže župni vikar fra Marijo Plavčić. Naglašava kako vrijeme od četiri nedjelje ima svoje simboličko značenje kao spomen četiriju tisućljeća, koje je po Bibliji, prošlo od stvaranja svijeta do dolaska Isusa Krista, otuda simbolička radnja pravljenja adventskog vijenca. Ova priprava za dolazak Isusa Krista javlja se u IV stoljeću na Istoku, a od VII stoljeća ustaljena je i na Zapadu. Prvom nedjeljom došašća ujedno započinje i nova liturgijska godina. – Liturgija došašća nas poziva na budnost i na hod u susret s Iščekivanim, s „onim koji se rađa“, prema Suncu što dolazi s istoka – Isusu Kristu, koji je temeljna orijentacija svekolikog kršćanskog života. Liturgijske molitve potiču vjernike da „trče“ Kristu u susret, izraženo „glagolima pokreta“: ići, trčati, žuriti, trčati u susret, prispjeti, ubrzati. Kristov dolazak, adventus, ne ostavlja kršćane pasivnim, nego ih poziva na dinamizam, da se požure njemu u susret. Došašće ima dvostruko značenje: to je vrijeme priprave za Božić s jedne strane i iščekivanje Gospodinova dolaska na svršetku svijeta s druge strane.
Radost iščekivanja
Vrijeme došašća je vrijeme radosnog iščekivanja. Ovo iščekivanje je iščekivanje s vjerom, takvo čekanje jest jače od čekanja s nadom, jer kršćani znaju i uvjereni su u Kristov dolazak. Običajne aktivnosti Crkve u vrijeme došašća i pučke adventske pjesme kršćane pozivaju na ozbiljnost i težinu bdijenja. -U došašću ne slavimo samo iščekivanje nego događanje dolaska koji traje bez prestanka. Svetkovina Kristova utjelovljenja nije kraj iščekivanju, nego vrhunac Kristova dolaženja u našu stvarnost. Glede početka došašća vrijedi načelo, prva nedjelja došašća pada na dan 1. prosinca ili njemu najbližeg, tj. između 27. studenog i 3. prosinca. Dva su razdoblja došašća, vrijeme od prve nedjelje do 17. prosinca koje je usmjereno na ponovni Kristov dolazak na koncu svijeta, i vrijeme od 17. do 24. prosinca – vrijeme neposredne priprave za Božić, za ono što slijedi, a to je objava i utjelovljenje Boga. Mise zornice izvorno su nastale kao zavjetne mise na čast Majke Božje u subote došašća. Mi živimo u konkretnom vremenu i prostoru pa stoga ovo vrijeme trebamo promatrati u tom kontekstu. Svjedoci smo suvremenog društva koje je na neki način „prigrabilo“ ovo liturgijsko vrijeme dajući mu novo značenje i sadržaje koji se ne mogu ni pod koju cijenu pripisati duhu kršćanskog iščekivanja Kristova dolaska. Društveni život ima svoje „obrede“, koji su hvale vrijedni, ali nikako se ne smije dogoditi da kršćanski obredi nalaze svoj izričaj u društvenim obredima. Svjedoci smo da se to iz godine u godinu sve više događa.
Oholost i narcisoidnost
Tako imamo paljenje „adventskih“ svijeća pod „predsedanjem“ svećenika odjevenih u liturgijsko ruho, ukrašavanje trgova i ulica i prije samog početka došašća, ili ono odricanje od kojekakvih ljudskih navezanosti, kao što su cigarete, alkohol i različite druge stvari, pa čak i one bez kojih možemo, a koje će dobro doći u razgovoru o odricanju i činjenju pokore, koje opet mogu biti predmet naše oholosti i narcisoidnosti. Kršćanima koji žive u današnjem svijetu nedostaje duha nestrpljivosti, nestrpljivosti za blizinu Gospodinova dolaska. Vrijeme došašća ne smije proći u pripremanju darova za Božić, u kupovanju sve onog blještavila koje nam se nudi i prije samog došašća. Vrijeme došašća jest i treba biti aktualizacija otajstva Kristova utjelovljenja i najava otajstva njegovog ponovnog dolaska. Kršćanin živeći u svijetu treba biti svjestan te stvarnosti u svom vlastitom životu, jer uistinu „Gospodin dolazi, poručuje na kraju fra Marijo Plavčić, župni vikar u Bihaću. Samir TULIĆ