ReprezenTova „Priča iz života (demokratskog)

Kod nas je standardna pojava da djecu poslije osnovne škole, koju naša djeca nekako završe, online ili svaki drugi radni dan u klupama, i dalje školujemo. I onda tako školovane šaljemo širom zemaljske kugle. I prije nego zavše školu, kao npr. u Velikoj Kladuši iz koje su četiri puna odjeljenja (90 učenika) završnih razreda srednjih škola otišla nakon prvog polugodišta. E to mi se apsolutno ne dopada, u tome vidim greške roditelja koji iz neznanja upropašćuju svoju djecu. Tjeraju ih da uče i da idu u školu, oni ih ustvari tjeraju da gube vrijeme i pravi su im (ne)prijatelji.

Zakonom je lijepo propisano da je samo osnovna škola obavezna, a sve dalje je stvar lične slobode. Kao što postoje cirkusi, bioskopi, sportska društva, tako postoje i srednje škole, više škole i fakulteti. Ali niko nas ne tjera da idemo u cirkus, niti nas ko tjera da se upisujemo u te više škole. Postoji toliko pametnijih i ozbiljnijih poslova kojima možemo da se bavimo, koji će nam kasnije u životu koristiti. Od škole baš nikakve koristi nemamo. Prosto se naježim kad čujem da je neko diplomirao. Odmah mi je jasno da smo dobili još jedan problem više.

Svi oni koji su poslije završene osnovne škole digli ruke od knjiga, postali su pravi ljudi. Na vrijeme su otišli u Njemačku, Austriju, Švicarsku, i ostale zemlje Evrope i Svijeta da rade, na vrijeme su se oženili, stekli porodicu. A šta se dešava sa njihovim vršnjacima koji su ostali da se školuju? Dešava se da ovi prvi dođu preko ljeta na odmor, u mercedesima, audijima i ostalim o-ho-ho vozilima sa djecom, i da se sretnu sa svojim drugovima koji još kradu Bogu dane, još idu u školu. Ništa smješnije nego vidjeti matorog klipana kako ide u školu. I dok su ovi prvi već uveliko zaboravili naš jezik i kao od šale govore strane jezike, dotle ovi drugi govore samo maternjim jezikom, a mučni roditelji im plaćaju kurseve za strane jezike da bi naučili koju stranu riječ. Niti imaju žene, niti imaju djecu, žive kao samci, hrane se u studentskim menzama (ako ih ima), obični su lufteri. Oni tek kad završe školu i studije, znači poslije deset ili petnaest godina, pakuju svoje kofere i tek tad odlaze u Njemačku, Francusku i ostale zemlje Evrope i Svijeta, da rade. Zašto su izgubili tih deset ili petnaest godina? Zar to mora da se dešava, zar moraju toliko da kasne?

Posebna priča je ponašanje tih sa diplomama. Počnu da dosađuju svima sa tim običnim komadom papira, drsko traže da im neko drugi, da im cijelo društvo, općina, kanton riješi probleme koje su sami stvorili. Kao da ih je neko tjerao da idu u školu!  Školu treba shvatiti kao hobi, a u životu je potrebno baviti se ozbiljnijim poslovima. Ako u slobodnom vremenu nemamo ništa drugo da radimo, ako nas ne interesuje nogomet, numizmatika, filatelija, košarka, odbojka i ostali sportovi, onda moramo da idemo u školu. Ukoliko je, konačno, tako ne shvatimo, onda predlažem da pređemo na efikasnije mjere, da škole i fakultete ukinemo i tako bar spasimo buduće generacije. Esad ŠABANAGIĆ