RAT JE MIR, SLOBODA JE ROPSTVO, NEZNANJE JE MOĆ (Orwel)
Evo ponovo javne demonstracije nemoralnosti, lopovluka i ništavila vlasti tako i naivnosti, neodgovornosti i nezrelosti naroda, što već više od 20 godina čini stvarnost ove zemlje sramotnom, tužnom i nestvarnom. Kad se najveća opasnost nadvila nad cijelim svijetom i kad je prijetio opći pomor čovječanstva, vlasti u BiH objavile su pompezno rat nevidljivom „patogeom neprijatelju“ proglašavajući „stanje opće katastrofe“ uzimajući nove ovlasti za uvođenje nove nemoralnosti, neodgovornosti i novog savezništva u kriminalu. U tom „stanju opće katastrofe“ ostvarena je nova nemoralna i perfidna koalicija vlasti prevazilazeći sve naconalne, stranačke, lokalne, ortačke i rođačke razlike i netrpeljivosti. Po prvi put otvoreno je stvorena koherentna „državna struktura nemorala“ koja je impregnirana odsustvom bilo kakve brige za život i zdravlje ljudi, bez povlačenja razlike na vjeru i naciju.
I umjesto da su ljude blagovremeno podučavali da sa manje strasti i laži iskazuju nacionalnu, partijsku i ortačku pripadnost, da se međusobno više iskreno poštuju, uvažavaju i da drže pristojnu distancu od vlasti sa potrebnom dozom dobronamjerne kritike i lične zdravstvene i moralne higijene, što je osnovna dužnost i potreba svake vlasti, bosansko-hercegovački vlastelini krenuli su u novi do sada najbeskrupulozniji, najnemoralniji i najperfidniji pljačkaški pohod. U zoni smrti i straha uspješno je stvoreno jedinstvo u poslušnosti nepismenog i siromašnog puka koji se je našao u smrtnom zagrljaju „nepoznatog, nevidljivog i nemilosrdnog ubice“ i nacionalnih, partijskih i rođačkih kriminalnih i nemoralnih gangova. I da nije bilo ljudske hrabrosti i morala pojedinih novinara, kriminalna bezkrupuloznost i nemoralna bezočnost (narodne) vlasti ostale bi prikrivene, kako je i bilo planirano.
Strategija proizvodnje straha od epidemije „coronovirusa“ pod čijom krinkom je trebala da bude izvedena ova pljačka naroda, nije uspjela zbog prevelike gramzivosti, halapljivosti i bezkrupuloznosti vlastelina i odvažne hrabrosti nezavisnih novinara, koji su ovu kriminalnu prevaru otkrili umjesto onih koji su po svom poslu bili dužni da to učine (policija, tužilaštvo, sud). I gle čuda. Sad kad je njihov nemoral i kriminal ogoljeno otkriven, umjesto da se efektno pripreme za odbranu pred sudom časti pred narodom, i da bar pokušaju da pronađu objašnjenje za svu svoju nemoralnost, gramzivost i bezočnost, oni pristupaju utjerivanju straha u narod po starom oprobanom „nacionalnom receptu“. Odgovornost za „pandemsku pljačku“ uspješno se transferiše u političku retoriku po pitanju ko nacionalno dominira tužilaštvom, sudom ili CIK-om sa čime se krivična i moralna odgovornost za kriminalne afere „Respiratori“, „Pokretna bolnica“ „Aluminij“, efektno transferiše u pitanje nacionalne poniženosti i zapostavljenosti jednih, i nacionalne superiornosti i dominacije drugih, što vodi u novu ratnu psihozu i histeriju.
Počinje ponovno oživljavanje ratne histerije koja nikad nije ni utihnula. Kako nema više prostora za nova lažna obećanja o razvoju, blagostanju, zapošljavanju, pa čak ni o dobijanju novih kredita i povlastica od vanjskih prijatelja, i braće po vjeri i naciji, ostaje samo licemjerna histerija stradanja „sopstvene nacije“ da bi se zataškao nemoral i kriminal vlastelina. Stvoren je mentalitet političkih partija i vođa, kojima odgovara model stalnog ratnog stanja, u kojem nema odlučujuće pobjede. Postoji samo trajna ratna psihoza i histerija koja obezbjeđuje mogućnost novih pljačkaških pohoda vlastelina. Ta dogovorena nemogućnost dobijanja ili gubljenja rata koji stalno traje bez pobjednika čini vlastelu svemogućom i neodgovornom, a trajni rat im obezbjeđuje trajni opstanak na vlasti koji i ne služi ničem drugom do duhovnog i moralnog razaranja naroda.
Nema pobune protiv tog dogovorenog trajnog ratnog stanja. Nema pobune protiv nacionalnih vođa koji guraju sopstvene narode u stalnu, permanentnu borbu između očaja i siromaštva, između poslušnosti i neznanja. Nema ko da su buni. Narod se nikad ne buni sam od sebe, niti se buni samo zato što je ponižen. Prepušten sam sebi i on traje iz generacije u generaciju, iz stoljeća u stoljeće, radeći, množeći se i umirući, bez ikakvog impulasa da se pobuni i bez svijesti da bi svijet mogao biti drugačiji i ljepši od ovog što je danas.
Oni mladi i manje mladi, bez posla i bez prava na nadu da će im biti bolje, dok još prolaze kroz kratak procvat sopstvenih želja i nadanja, pokušavaju pobjeći iz limba u koji ih je uvela histerija dogovorenog trajnog rata. Težak život bez radosti i nade, uz razuzdane i euforične svirke u jeftinim kafićima, gledanje niskobudžetski i porno filmova, fudbal, pivo, i iznad svega, kocka, danas ispunjavaju duhovni horizont mladih generacija koje su ostale u limbu između želje za odlaskom i nemogućnosti odlaska. Držati ih pod kontrolom nije teško. Nove generacije koje su rođene i koje žive u psihozi trajnog rata postale su ne samo bezopasne za vladavinu nacionalističkih partija i njihovih vođa, već su postale i njihov glavni oslonac u stvaranju društva koje je nesposobno proizvesti refleks sopstvenih unutarnjih promjena.
Maginalizirane od strane ratnih profitera, ratnih i poratnih tajkuna, financijskih mešetara, lažnih učitelja i profesora, podmitljivih ljekara, advokata, sudaca i korumpirane političke elite, poslijeratne generacije, bez adekvatnog obrazovanja i moralnih načela, izbačene su iz procesa proizvodnje i odlučivanja, što je učinilo cijelo društvo statičnim i nesposobnim da proizvede nove unutarnje impulse sopstvenog preobražaja. Od njih se samo traži euforično iskazivanje primitivnog nacionalizma i patriotizma i prihvatanje bezpogovorne lojalnosti nacionalnim vođama kad ih treba zaštititi od odgovornosti ili neke druge nelagode. Čak i kad bi i postali ozbiljno nezadovoljni, njihovo nezadovoljstvo ne vodi ničemu, jer ih, nemajući adekvatno obrazovanje što im oduzima viziju budućnosti i opću predstavu o konceptu sopstvenog življenja, mogu lako usmjeriti samo na periferne i nebitne stvari koje nisu i ne mogu mijenjati njihov život niti okruženje u kojem žive.
Ne postojanje svijesti o „dogovorenom trajnom ratnom stanju“ izrasta u čin pokoravanja, poniznosti i samodiscipliniranja naroda, što izrasta u trajni sistem moći i vladanja vlastelina, što borbu za slobodu pojedinca svodi u ravan nestvarne glorifikacije nacije i nacionalnih vođa, odakle i proističe i najveća egzistencionalna opasnost za narod. (*)