Život moramo razumjevati unazad ali ga moramo živjeti unaprijed, tako da život nikad ne možemo uistinu razaznati na vrijeme.“ (Kierkegaard)
Teško je razumjeti a još je teže živjeti život u zemlji u kojoj predsjednik države ne priznaje tu istu državu, ne priznaje Ustav ni zakone te zemlje, koju kleveta i blati a da sa istom upravlja. Teško je razumjeti i živjeti život tamo gdje se najteži zločini protiv čovječnosti proglašavaju nacionalnim herojstvom, gdje se logori smrti proglašavaju nacionalnim svetilištima, a ratni zločinci herojima nacije. Sumorno je živjeti i teško je razumjeti život tamo gdje komandanti logora smrti, ratni profiteri i lupeži postaju državnici, sudci, tužioci, profesori univerziteta. Teško je živjeti i još teže razumjeti život tamo gdje sudci ne poštuje zakone po kojima sude, gdje ljekari ne poštuju ljekarsku etiku i ne mare za bol svojih pacijenata, gdje učitelji ne mare za sopstveni moral ni za dostojanstvo svojih učenika. Međutim, najteže je od svega toga razumjeti i živjeti tamo gdje je takav život a da nema nikakve pobune da bi se takav život uistinu mogao bar razaznati na vrijeme.
Živimo u vrijeme zastrašujuće nepravde, siromaštva, straha, bezperspektivnosti i očaja, i to bez i jednog pokreta pobune ili bar ljutnje prema onima koji su nas doveli tu gdje smo. I ne samo da nema znaka pobune protiv sve gorčine sa kojom živimo život, već iz dana u dan ekstaza poslušnosti i odanosti prema onima koji nas vode u beznađe sve je moćnija i vidljivija. Ovo je zastrašujuće vrijeme u kojem smo došli do krajnje tačke sa koje se više ne možemo sami vratiti na početnu tačku sa koje smo pošli. Došli smo u stanje kolektivne mentalne poremećenosti kada više nismo u stanju razaznati zloćudno od normalnog, nemoralno od moralnog, zločesto od dobrog, laž od istine. Sve što se dešava oko nas što je zloćudno to je i normalno za nas. Priznajemo da je zloćudno i nepošteno kada se sa korupcijom, krađom i prevarama dolazi do nezasluženog bogatstva, do društvene moći, do položaja i privilegija, ali držimo da je to normalno i korisno i ne bunimo se protiv toga. Sada svi zajedno, i pojedinci, i političke stranke i nacije i religije, funkcionišemo na nivou pojedinca na principu te „zloćudne normalnosti“.
Svi počinjemo vjerovati da su loše stvari dobre za nas i svi podležemo tom poremećaju i postajemo mentalno zavisni od lošeg i destruktivnog. Postajemo svi nasilni, anksiozni i podložni lažnim uvjerenjima. To je stanje u kome nastaje „gubitak uvida“ u sopstvenu prošlost, sadašnjost i budućnost. To je stanje u kojem se lako stvara „normalnost zločina“, gdje se sve što je pogrešno, destruktivno, patološko i nenormalno, detektira kao normalno i korisno za nas. Uništavanje demokracije, divljanje korupcija, eksplozija nepotizma, sprečavanje vladavine zakona, gubitak zajedničkog osjećaja o stvarnosti u kojoj se nalazimo, simptomi su opasne bolesti u čijoj se inkubaciji svi nalazimo, od pojedinca, nacije, vjere do države. Više ne razlikujemo stvarno od nestvarnog. Iluzije i halucinacije postaju naša stvarnost. Gubimo vlastiti osjećaj za stvarnost i podržavamo zablude i cijelo društvo postaje jedna mentalno bolesna osoba koja više ne osjeća zločin kao nešto zloćudno i loše.
Stvara se opasan oblik suzavisnosti u kojoj psihološki neuredan pojedinac, koji se popeo do najviše stepenice društvene moći, pretvara društvo u karantin u kojem bacil „nacionalne kuge” stvara veliki strah od slobode i pobune, što stvara sklonost kod pojedinca da krivi i demonizira druge zbog sopstvenog nestajanja u zoni pokoravanja.
Moć psihološki bolesnog pojedinca na vrhu piramide lokalne ili više vlasti (svijedno je), u tako psihološki neurednoj zajednici, izrasta u najveću opasnost ne samo za lokalnog čovjeka već i za cijelo čovječanstvo, bez obzira koliko ta zajednica bila mala i činila nam se nemoćnom i marginaliziranom da pokrene zlo iz početka – stvara se strogo kontrolirana mentalno neuredna zajednicu u kojoj svi moraju lagati i sebe i druge, u kojoj se moraju iskriviti sve istine i stvarnosti, u kojoj se moraju zagovarati „teorije zavjere” i vjerovati u njih.
Da bi se mogao napraviti iskorak iz tog zatvorenog kruga „zloćudne normalnosti” potrebna je nova generacija ljudi sa novim idejama, bez straha i sklonosti ka pokoravanju. Potrebni su oni koji su sposobni postaviti granice našoj „zloćudnoj normalnosti”, u koju smo svi uključeni i porobljeni, koja je postala nepodnošljiva. Porebna je pobuna protiv bolesnih halucinacija i iluzija psihopata koji su na vrhu piramide vlasti, i koji nas čine sve bolesnijim, sve nenormalnijim, sve uplašenijim, siromašnijim i otudjenijm od onog što bi nas trebalo činiti normalnim ljudskim stvorenjima, i to nas čini sve agresivnijim i bestijalnijim.
„DOVDE ALI NE DALJE” Željka Komšića, „zloćudnoj normalnosti” Dodika i Čovića, na političkoj sceni BiH, otvara nadu da ipak ima izlaza iz zatvorenog kruga bosanske „zloćudne normalnosti”. Treba ga podržati u tome ako napokon želimo ući u našu „normalnost”. To je paradigma zdravlja i života svih nas koji živimo na ovim prostorima. To više nije nikakva politička paradigma. „Ništa jače od ideje kad joj vrijeme dođe” (Dj. Lukač). (*)