Prof. dr. Nedžad Bašić: ZLOČIN, KAZNA, POBUNA I SLOBODA

„Građanstvo je suviše paralizovano poniženjem da bi bilo sposobno da se pobuni“ (Sartr)

Zemlja u kojoj caruje nesposobna vlast, korupcija, kriminal, nepismenost,  zemlja u kojoj seljak ne ore svoju njivu, u kojoj radnik nema svoju fabriku, u kojoj učitelj nema svoje đake, zemlja u  kojoj sudija i tuži i sudi, zemlja je surove stvarnosti  gdje je noć mračnija od mraka, a svaki dan sivlji i studeniji od onog iza njega. Tamo gdje se logori smrti pretvaraju u svetilišta, a svirepi zločinci proglašavaju svecima, gdje zločin postaje dio identiteta čitavih naroda, pobuna je svijelost koja jedino može ukloniti taj zastor studeni i mraka koji nas više od 20 godina dijeli od normalnog svijeta. Nažalost, o pobuni u ovoj zemlji niko se ne usudi govoriti.

Odbijanje (nevoljnost) da se protiv nečeg pobunimo pokazat će se kao glavna prepreka stišavanju naših nagomilanih strasti i emocija koje još uvijek nose svoju  etničku identifikaciju u našoj raspolućenoj stvarnosti između „zločina i kazne“ i „pobune i slobode“. Kako zločin uvijek proizvode pobunu, kao otpor prema nerazumnosti i mržnji, pobuna je uvijek delikatnija, kompleksnija i kontraverznija od same supstantivne „mržnje i zločina“. Otuda uvijek postoji pritajeni strah pobunjivača da ne bude izjednačen sa zločinom protiv kojeg se buni, što ga sve više gura u tišinu i na margine slobode.

Tamo gdje nema pobune nema ni  slobode. Od toga koliko će čovjek shvatiti i razumjeti nužnost „pobune“ zavisi kakva nas „stvarna stvarnost“ očekuje u uspostavljanju ravnoteže između „pobune i slobode“ gdje pobuna često zna nositi  u sebi istu ili veću dozu strasti i emocija, što lako može prerasti u novu „mržnju i zločin“ što izaziva potrebu za stalnim i novim traganjima i  razumjevanjima puteva „pobune“.

„Mržnja i zločin“ uvijek donose velike nevolje čovjeku što ga odmiče od ljudske humanosti. Nakon zločina više nije toliko značajna ni pobjeda, ni poraz. Ono što ostaje od velikog značaja je kako se vratiti na staro stanje stvari prije zločina, kako nastaviti život tamo gdje je stao kad je zločin nastupio. I tu nastaje potreba za „pobunom“ da pobijeđeni zločin  ne ostane paralizovan poniženjem i strahom i time nesposoban da otvori prostor za novu „pobunu“ unutar  samog sebe. Nedostatak prostora za stvaranje te „unutarnje pobune“ najčešće vodi stvaranju tzv. „otuđene  perspektive“ u kojoj poraženi zločin ne shvata da novi odnos stvari ne počiva više na odnosu „pobiijeđeni-pobjednik“ već jedino i isključivo na novom vrednovanju novih ljudskih vrijednosti koje su određene datim historijskim trenutkom a ne nedefiniranom apstrakcijom „našeg“  (vjerskog ili nacionalnog) identiteta.

Kako svaka pobuna ima značenje moralnog čina, zatvaranje prostora za kreiranje „unutarnje pobune“ (samokritičnosti) kod poraženog, dakako i kod pobjednika, čini glavnu smetnju nastavku života tamo gdje je zločin počinjen i to čini glavnu prepreku otključavanju  „zatvorenog kruga nasilja“. Nakon susretanja sa sopstvenim zločinom da bi stvari mogle teći bar približno onako kako su tekle prije zločina i da se pri tom ne izgubi smisao zajedničkog življenja, potrebno je suočiti se sa osjećajem ne samo „straha“ već i  nelagode i stida zbog počinjenog zločina a da se pri tom ne izgubi ništa od svog samopoštovanja. Poraženi zločin koji se povuče iz realnog svijeta i ostane unutar sklerotičnih vizija „sopstvenog zločina“ brzo postaje sposoban za novu mržnju i nove zločine. Otuda je potrebno da se presuda za zločin mjeri i prema stupnju štete koja je nanijeta samim „nama“ koji smo zločin počinili. Težina zločina prema samim „nama“ redovito doseže mnogo veću cijenu od one koja je pričinjena „njima“. Tu se posebno uzima u obzir „naš“ izgubljeni moralni ugled i historijski prestiž u svijetu, što je teško izmjeriti i odrediti kao materijalnu štetu, ali  dugoročno ima velike posledice koje plaća izvršilac zločina.

Suditi za zločin počinjen prema „svom“ mnogo je efikasniji mehanizam za dosezanje ravnoteže između „zločina i kazne“, humanizma i autentičnosti čovjeka. Mjerila za počinjeni zločin prema „svom“ određena je ne samo prema šteti koja je nanijeta sadašnjim već i budućim generacijama  zajednice u kojoj se zločin zapazio i razvijao. U ovom slučaju želja za „slavom“ zločina bila bi nužno supstituirana zabrinutošću za „našu“ budućnost što je teško postići ako kaznu određuje „drugi“. Utjecaji nedefinirane apstrakcije nacionalnih interesa, nacionalnih mitova i nacionalne historije, koji poništavaju  mogućnost autentičnog razmišljanja čovjeka, značajno bi bili suspendirani i bio bi uspostavljen novi balans, kako između „zločina i kazne“, tako i između „pobune i slobode“,  što bi donijelo potuno novi odnos između etničkih zajednica ovdje na Balkanu, i što bi vodilo stvaranju sopstvene odgovoranosti prema samom sebi i stvaranje autentičnog nacionalnog interesa oslobođenog svakog utjecaja onih koji bi ponovo u „mržnju i zločin“ radi svoga sopstvenog interesa . Ta presuda bila bi mnogo surovija, autentičnija, bezkompromisnija i bez limitacije efekta tzv. kolektivnog poniženja „poraženog“, što sužava prostor  pomirenju između „pobune i slobode“.

Ono što ostaje uvijek otvorenim pitanjem je etnička  identifikacija „zločina“ i „žrtve“ u kojoj se gradi delikatan odnos između „mržnje i zločina“ s jedne strane  i „pobune i slobode“ s druge strane, što mijenja strukturu društvenih odnosa u kojima se „etnički identitet zločina“ suprotstavlja  prirodi identiteta žrtve u čemu se nalazi opravdanje za učinjeni zločin. Umjesto  ljudskog kajanja i stida za učinjeni zločin, zločinac gradi psihološku igru u kojoj svoju krivnju  objektivizira prirodnim vjerskim ili nacionalnim svojstvima žrtve, superiorno preuzimajući kontrolu nad „pobunom i slobodom“.  Ratni logori i stratišta masovnih i brutalnih egzekucija pretvaraju se u svetilišta, zločin se pretvara u svetost, a najbrutalniji zločinci proglašavaju se herojima i svecima. Tako „uzvišeni zločin“ postaje djelom „etničkog identiteta“ koji redefiniše „zločin kao nužnost“, što izaziva nesigurnost žrtve u efekat „pobune i slobode“ što  stubokom mijenja  odnose  između zločina i žrtve, sa čime „etnički zločin“ izrasta u inspiraciju „univerzalnog zločina“, šutnje i pokornosti…(.)