Krajina je kroz historiju uvijek bila kolijevka ljevičarskih ideja, zemlja radnika, zemlja socijalista, zemlja kulture, umjetnosti, zemlja pjesnika, zemlja snažne antiklerikalne ideologije, a danas je zemlja duhovne bijede, materijalne neimaštine i moralne degradacije. Zašto i ko je tome kriv?

Iole pažljivom posmatraču naših sadašnjih neprilika nije teško uočiti kako se velikom brzinom i stihijom stvaraju, dopunjuju, mijenjaju i ukidaju razni zakonski i podzakonski propisi, sa kojima se razaraju moralni kodeksi i uništavaju običaji koji su na ovim prostorima stotinama godina stvarali moralni lik i duhovni profil Krajišnika. Taj moral i duhovnost kroz stoljeća držao je ljude ovog kraja dovoljno blizu jedan drugome da bi se mogli međusobno grijati svojim uzajamnim poštovanjem i moralom, ali i dovoljno udaljenim jedan od drugog da se ne bi međusobno povrijedili.

Na toj diskretnoj distanciranosti i međusobnom uvažavanju i poštovanju nastala je poznata krajiška opora suzdržljivost i krutost iza koje se je uvijek skrivala visoka moralnost, emotivnost i duhovna senzibilnost Krajišnika. Otuda je Krajina kroz historiju i mogla biti kolijevka ljevičarskih ideja, zemlja radnika, zemlja socijalista, zemlja kulture, umjetnosti, zemlja pjesnika, zemlja snažne antiklerikalne ideologije. Zemlja u kojoj se namjenski odvajalo od usta za kulturu zajedničkog i mirnog preživljavanja na zajedničkoj zemlji i na zajedničkom općem dobru čovjeka. Otuda su u Krajini mogli izrasti rame uz rame velikani kao što su slikari Jovan Bjelić, Mersad Berber, književnici Branko Ćopić, Skender Kulenović, i brojni drugi, koji nisu smetali jedan dugom da pronesu slavu svoje Krajine i njihove države Bosne do najudaljenijih tačaka svjetske duhovne galaksije. I to sve dotle dok tu njihovu zajedničku duhovnost i moralnost nisu počeli razarati neki novi ljudi sa nekim novim zakonima, novim moralom i novim običajima u kojima nije bilo mjesta za njihovu zajedničku kulturu, zajedničku duhovnosti, njihov zajednički moral i njihov zajednički senzibilitet. U tom srazu između razaranja starih i stvaranja novih zakona i novog morala stvara se sukob između dva različita svijeta i dvije različite filozofije. S jedne strane svijet filozofije duhovnosti i morala, koji se gubi u srazu sa  filozofijom provincije, neznanja, korupcije i bestijalnosti, koja eksplodira u novu pučku filozofiju, moral i tradicije u kojoj je malo ostalo od dostojanstva i samopoštovanja čovjeka.

U tom sukobu između odumirućeg  morala i agresivne filozofije palanke, nestaju pravne, običajne i moralne norme koje su važile na ovim prostorima stotinama godina, i koje su emotivne i pomalo rustikalne i ratoborne Krajišnike držale na pristojnoj udaljenosti od laži, prevare, mržnje, krađe, korupcije  i nemorala .

Sada je vidljivo i golim okom kako se na razvalinama tog tradicionalnog pučkog morala i običaja stvara novi poslovni, moralni i pravni kodeks u kojem nema prostora za stvaranje duhovnosti i kulture. Ostaje samo prostor za reanimaciju mitologije, tračarenja i otvaranja novog prostora sukobljavanja, mržnje i netrpeljivosti u kojem se stvara opći „mentalitet grabeži i pohlepe“. Taj „mentalitet grabeži i pohlepe“ odbacuje koncept „vladavine zakona i morala“ kojim se sužava prostor za korupciju, kriminal, nepotizam… što čini temelj nove filozofije palanke u kojoj se rađa novi koncept „vladanja putem zakona“.

U tom novom konceptu „vladanja putem zakona“ političke elite obezbjeđuju svoju vladavinu kroz kontrolu zakonodavne vlasti koju koriste za donošenje brojnih zakona kojima štite svoje interese i svoj politički monopol, što parlament, kao zakonodavnu instituciju pretvara u instituciju kriminala, korupcije i nemorala a narode u bestijalne horde koje u grabežu i pohlepi traže mogućnosti sopstvenog preživljavanja. Time „mentalitet grabeži i pohlepe“ dobija oficijelnu podršku zakonodavne vlasti i zaštitu države. Ozakonjen i pod zaštitom države „mentalitet grabeži i pohlepe“ razvija se u novu palanačku filozofiju preživljavanja u kojoj nema mjesta za pučki moral i tradicionalne običaje, nema mjesta za moralnu odgovornost ni za tradicionalno poštenje i iskrenost čovjeka prema čovjeku. Sve se to odbacuje sa indignacijom kao degenerirani relikti prošlosti i zatucanosti naroda.

Stvara se nova fikcija države u kojoj niko i nikom nije odgovoran. Odgovornost ostaje samo na državi, na tom fiktivnom i stvarno nepostojećem tijelu, a ne na onima koji upravljaju tom fikcijom od države, i koji stvarno postoje i čine to fiktivno tijelo države. To odvajanje odgovorne fikcije (države) od neodgovorne stvarnosti (politička i upravljačka elita) dovest će do novog haosa i beznađa. I zato borba za fiktivnu državu, koja preuzima odgovornost onih koji njome upravljaju, izrasta u novu filozofiju političkih i birokratskih elita, koji u tome traže prostor svoje egzistencije, koja se temelji na zakonitosti kriminala, poštenju korupcije i moralnosti nemorala.

Suština ove priče nije neodgovornost političke i birokratske elite već prije svega kako ubjediti ljude (birače) da odustanu od vjerovanja u njihove demonske priče o postojanju odgovornosti fiktivne države, dok su oni koji su je učinili fiktivnom neodgovorni, nevini i nevidljivi. Svaki uspjeh njihove priče da ubijede ljude u postojanje odgovornosti fiktivne (nepostojeće) države koja sama po sebi proizvodi zlo, bez njihove odgovornosti koji upravljaju tom državom, koncentriše moć u njihovim rukama, a narod čini bespomoćnim, glupim i sve više grabežljivim, pohlepnim, nemoralnim i beskrupuloznim. Iz te fiktivne nemogućnosti države da učini bilo šta što nije u interesu onih koji je čine demonskom i nemoćnom, i njihove nemoralnosti, pohlepnosti, grabežljivosti,  izranja stvarnost u kojoj danas živimo.

I sve dok običan čovjek iz Krajine vjeruje u maštovitu priču sutkinje Fate Nadarević, njenih kolega Muhameda Cimirotića i Gare Veladžić i drugih, da je njihova presuda (23 0 P 0 12593 17 Gž 2), sa kojom se dozvoljava direktoru Nurudinu Osmanoviću, i drugima, da razaraju zemlju i dušu siromašnih i neukih seljaka Krajine, zbog navodnih interesa seljaka i interesa te fiktivne države, čija odgovornost nije i njihova odgovornost, imati ćemo društvo kriminala, korupcije, nepotizma, nepovjerenja i laži. Isto tako dok običan Krajišnik vjeruje u maštovitu priču o navodnoj akademskoj sposobnosti, moralu i poštenju Fadila Islamovića, Mirsada Veladžića, Muje Demirovića, Refika Šahinovića, Atifa Hodžića, Esada Bajramovića i drugih, imati ćemo nepismeno, siromašno, surevnjivo i moralno guravo društvo, u kojem će sve moćnije prevladavati fikcija nad stvarnošću života. I sve dok Krajišnici sami ne razaznaju nestvarnost tih njihovih priča i dok se ne pobune protiv onih koji stvaraju tu fiktivnu nemoćnu državu na koju svaljuju svu svoju odgovornost za svoj nerad, kriminal, neznanje, koruptivnost i nepotizam, imaćemo društvo u kojem će duhovna bijeda, materijalna neimaština i moralna degradacija činiti glavne odrednice života Krajišnika i drugih u državi Bosni i Hercegovini. Samo sposoban, objektivan i slobodan sudija (sud) i inteligentan, dobar i moralan učitelj (škola) mogu spasiti ovu zemlju od definitivnog uništenja i rasula. (*)