U doba globalnog biološkog rata koji se danas vodi na svim meridijanima i uporednicima protiv coronavirus-a, na scenu dolaze novi heroji koji su spremni mnogo toga sopstvenog žrtovati da bi ukazali na skrivene opasnosti za čovječanstvo. Neki od njih žrtvuju sopstvni život, drugi bivaju izloženi ljudskoj i profesionalnoj degradaciji sa najviših nivoa, dok treći trpe prijetnje i psovke baš od onih u ime kojih su se pobunili i tražili njihovu zaštitu. Da li je u pitanju ljudska glupost i ograničenost? Ili je u pitanju potreba prikrivanja nečije nesposobnosti? Ili je u pitanju potreba za samoreklamiranjem? Ma šta da je u pitanju tome sada vrijeme nije.
Glupost je najglobalnija i najuniverzalnija ali i najubitačnija kategorija koja razara čovjeka od samog njegovog postojanja. Svijedno je da li se glupost pojavi u Velikoj Kladuši, ili u Wuhan-u ili Washington-u, malom ili velikom mjestu, ili tamo gdje žive bijeli, crni ili žuti ljudi, ili tamo gdje žive siromašni, manje siromašni ili bogati, ona postaje zaraza koja se brzo širi i teško zaustavlja. Mnogo teže nego coronavirus. Ono što najčešće razlikuje glupost od gluposti je samo socijalna razina na koje ta glupost nastaje od čega najčešće zavise i težina posljedica koje proističu iz te gluposti, koja uvijek nosi razorne posljedice upravo po samog čovjeka.
Na prvi pogled teško je staviti u istu ravan glupost koja je demonstrirana od strane porodica Mujagića i Baltića iz Velike Kladuše, od strane uprave grada Wuhan-a u Kini ili od predsjednika USA Donalda Trumpa. Prvi su da bi opravdali nerad i javašluk lokalne vlasti, ustali protiv novinara Esada Šabanagića, koji je detektirao opasno leglo još nevidljive ali moguće zaraze u Velikoj Kladuši skrećući pažnju na rizik koji otud dolazi ne samo za Kladuščane. Uprava grada Wuhan-a da bi zaštitila nemar i nesposobnost upravljanja društvom od strane sopstvene administracije, okomila se je na lokalnog liječnika Li Wenliang-a koji je prvi uočio opasnost od zaraze coronovirusa koja je još bila nevidljiva ali stvarna i koja je opasno prijetila njegovim sugrađanima i cijelom čovječanstvu, a koja će nešto kasnije učiniti svijet stravičnom scenom koja bi se teško mogla susresti u bilo kojem filmskom scenariju. I predsjednik USA Donald Trump postaće sve zabrinutiji kako je dr. Anthony S. Fauci postajao sve hrabriji ispravljajući njegove proizvoljnosti i neistine o širenju i suzbijnaju koronavirusa, a sve to da bi sam sebe učinio centralnom figurom borbe protiv coronavirus infekcije.
Zasigurno da gluposti koje dolaze od malih i velikih, od nepismenih i pismenih, od glupih i pametnih, nemoćnih i moćnih, ne bi zasluživale ni najmanju pažnju da ne donose sa sobom velike nesreće za cijelo čovječanstvo a posebno za lokalno stanovništvo koje je sklono tolerisati ili čak i podržavati takve gluposti i to prvenstveno radi neke svoje male lične koristi, ili jednostavno radi uveseljavanja komšiluka. Da su kojim slučajem vlasti u kineskom gradu Wuhan-u malo ozbiljnije oslušnuli upozorenje Dr. Li Wenliang-a danas se ni Kina ni čovječanstvo ne bi suočavalo sa katastrofom u kojoj je preko 450.000 zaraženih sa više od 20.000 preminulih u 158 zemalja, u momentu kada je pisan ovaj tekst, a sve to radi toga da bi se prikrila nesposobnost lokalne birokracije. Bijes građana grada Wuhan-a, nakon erupcije pandemije i smrti liječnika Li Wenliang-a, prema lokalnim vlastima nije puno pomogla ni njima ni ostatku čovječanstva.
Slično tome iste gluposti su ponovljene i u najrazvijenijoj zemlji svijeta i to ni manje ni više nego od samog predsjednika te države. Da je predsjednik Donald Trump kojim slučajem ozbiljno shvatio vrstu prijetnje od coronovirusa koju su opisali dr. Fauci i drugi stručnjaci za javno zdravstvo, nastojeći stvoriti lažnu nadu kod stanovništva pribavljajući sebi oreol velikog svemoćnog i optimističkog državnika, vjerovatno danas Sjedinjene Države ne bi bile treća država sa najvećim brojem inficiranih (26.700) i sa 340 preminulih, a da se pri tome još uvijek ne nazire kraj pandemije coronovirusa.
Da se podsjetimo da je sve počelo na tzv. „mokroj pijaci“ u gradu Wuhan, gdje su ljudi dolazili u bliski kontakt sa živim i mrtvim životinjama – psi, kokoši, svinje, zmije, civete i drugo, – što je dovelo do preskakanja zaraze sa životinja na ljude. Ništa manje opasnosti od zaraze ne širi se ni sa onih mjesta u centru Velike Kladuše, koje je u svojoj reportaži istrtažio novinar Esad Šabanagić i time upozorio kladušku i bosanskohercegovačku javnost na opasnost koja prijeti (uginule životinje, fekalije, odlaganje otpada sa ostacima hrane, pasa lutalica, stjecište zatrovanih životinja, pacova…). I umjesto da njegovo upozorenje građani Velike Kladuše shvate sasvim ozbiljno i da izvrše javni pritisak na one koji su obavezni da hitno uklone taj epicentar moguće zaraze, dok nije kasno, pojedinci kao što su porodice Mujagića i Baltića iz Velike Kladuše, čijim porodicama je ta prijetnja zaraze najbliža, zbog svoje gluposti i ograničenosti, kritikuju i prijete novinaru zašto istražuje loše stvari za koje su i oni sami svjesni da nas sve mogu uvesti u veliku tragediju i masovno umiranje.
U ova tri sučaja koja notiramo, teško je izjednačiti razinu odgovornosti i ozbiljnost gluposti. Svakako, ozbiljnost gluposti se povećava što je razina odgovornost viša, i što je ozbiljnost posljedica veća. Odgovornost predsjednika Trampa i gradske uprave grada Wuhan svakako je veće od odgovornosti porodica Mujagića i Baltića, ali komparacija ovih slučajeva omogućuje bolje razumjevanje psihološke percepcije ljudske gluposti i boljeg razumjevanja uzroka neiteligentnog (glupog) ponašanja pojedinaca, bez obzira na kojoj razini i sa koje pozicije djeluju. Bez obzira na te distinkcije svaka glupost (kladuška, kineska ili američka), ako je podržana od drugih, može proizvesti tragične posljedice za cijelo čovječanstvo. Otuda značaj dobronamjerne kritike je neprocjenjiva kako za lokalno društvo tako i za globalno čovječanstvo.
Da su se kojim slučajem ozbiljnije shvatile kritike koje su bile javno upućivane predsjednici Kantonalnog suda Fati Nadarević, rektoru univerziteta u Bihaću Fadilu Islamoviću, gradonačelniku grada Bihaća Šuhretu Fazliću, danas zasigurno ne bi imali tako raširenu korupciju u sudstvu, tužilaštvu, visokom obrazovanju, i u javnoj upravi. Ne bi imali raspadnut sistem javnog zdravstva, javne uprave, ne bi imali nesrećne izbjeglice na ulicama. Ne bi imali takav Univerzitet koji više liči na bordel nego na hram nauke i znanja. Ne bi imali takav Kanton u kojem se stanovništvo davi u dimu i gareži, fekalijama i smeću a da se istovremeno budžetskim sredstvima gradi moderni sportski aerodrom sa kojeg niko nikad neće ni poletjeti ni sletjeti. Ne bi imali takav moral čovjeka i takav stepen osiromašenja što čini ovo društvo oronulim i nemoćnim, gdje se krivnja traži isključivo u onome ko je zadržao minimum hrabrosti da kritikuje nesposobnost, licemjerstvo, podmitljivost i pohlepnost onih koji su plaćeni da brinu o čovjeku i njegovom pravu na život..
Ovdje nije problem ni u Fati Nadarević, ni u Fadilu Islamović, ni u Šuhretu Fazliću. Ovdje je problem u nama samima koji smo svi postali Mujagići i Baltići, koji svojim neznanjem, glupošću ili licemjerstvom…, čine ovo društvo kakvo jeste.
„Kad lopovi i prevaranti konačno demokratski preuzmu vlast, jer kriminalci i zločinci teže za moći, nastaje gora tiranija nego u vreme bilo koje monarhije ili ologarhije“. (Sokrat)
La Paz, 25. 03. 2020.