„Ništa ne može da pomrači um i prikrije namjeru tako kao smrt i razaranje”
Samopouzdana podrugljivost sa kojom se današnji političari obraćaju svojim građanima širi najmračniju i najnesrećniju viziju života čovjeka koja je ikad viđena do sada u ovoj nesrećnoj zemlji. Međutim, nije nesreća samo u tim lokalnim vladarima života i smrti. Mnogo je veća nesreća u narodu koji je spreman olako prihvatiti tako turobne i mračne vizije sopstvenog življenja i tako olako prepustiti svoj život i sudbinu svoje djece u njihove ruke i to bez ikakvog otpora, bez ikakvih pitanja, bez ikakvog interesa i želje znati šta je njegova budućnost.
Nije prošlo mnogo vremena od kada su ti isti likovi oličeni u lokalnim vladarima komandovali opkoljavanje gradova, razaranje, ubijanje svega što diše, spaljivanje kuća i cijelih gradova, ubijanje stoke i trovanje izvora vode i presjecanje vode za drugu stranu, određivali međusobne podjele, komandovali logorima smrti, te pozivali na sveuništavajuće „svete ratove“ koji su imali za cilj uspostavljanje njihove dominacije i segragacije među narodima i bogovima ove nesrećne zemlje. Otkud toliko povjerenja građana u te iste opskurne likove, likove koji više od 20 godina razaraju njihove živote dovodeći ih na samo dno ambisa siromaštva, neznanja, raseljavanja, bolesti i umiranja, ne nudeći im ništa drugo do pregršt prijetnji, nipodaštavanja, uniženja, novih raseljavanja, novih podjela i razgraničenja, kako bi lakše vladali i pljačkali ih. Otkud toliko mazohizma i želje za samouništenjem u tom narodu, teško je, ali je nužno potrebno, bar pokušati odgonetnuti.
Još u najstarijim periodima razvoja ljudske civilizacije, koja se je razvijala u dolinama velikih rijeka Eufrata, Tigra i Nila i na obodima Sredozemnog mora (2350 B.C.), ujedinjenje plemena sa istim bogom, istim vladarom, istom kulturom i istim jezikom, traženo je radi preživljavanja a ne radi međusobnog uništenja. Tada primitivna svijest i rudimentarna organizacija zajednica traži simbiozu sakralne i sekularne moći boga i vladara radi boljeg života njihovih podanika, a ne radi vladanja nad njima. Mada je ovo period stvaranja prvih kulturnih vrijednosti, period stvaranja prvog pisma, prvih pokušaja da se odgonetnu velike misterije prirode (suša, poplave, epidemije, i sl.) koje su bile velika prepreka za preživljavanje ovih prvih primitivnih zajednica, već tada je bio vidljiv prvi pokušaj da se zakon stavi iznad samovolje vladara (Hamurabijev zakonik), da se zakonom regulira odnos između zajednice i pojedinca, vladara i zajednice, a sve to da bi se spriječila samovolja i nasilje vladara nad njegovim podanicima. Bilo je to ravno prije 4.000 godina, a u poređenju sa današnjim stanjem u našoj zemlji, u 21. stoljeću, stoljeću mikroelektronike, informatike, biotehnologije, genetike, medicine i velikog napretka čovječanstva, to izgleda kao period velikog prosperiteta i nadahnuća koji je danas teško dostižan za nas.
Gdje nastaje zastoj u ljudskoj svijesti nakon više od 4.000 godina? Kako se, gdje i zašto obnavlja ta ljudska paganska kolektivna svijest „straha, netrpeljivosti i mržnje” prema svemu što je nepoznato, strano, što ne pripada istom bogu i istom vladaru? Otkud taj „paganski pejzaž straha i netrpeljivosti“ između različitih kulturnih, vjerskih i nacionalnih grupa na početku 21. stoljeća, koji djeluje sa toliko moći i snage razaranja na čitave narode? Otkud tolika anksioznost i mržnja prema svemu što je drukčije, prema svemu što oslobađa zajednicu i pojedinca od straha i neizvjesnosti? Otkud tolika kolektivna iskonska volja, potreba i histerija masa da slijede svoje lokalne vladare na putu sopstvene propasti i samouništenja? Da li je u pitanju jednostavno ljudska genetička greška, ili je pak u pitanju namjensko stvaranje „strha i netrpeljivosti“ od onih koji vladaju i uspostavljaju dominaciju nad sopstvenom zajednicom, svojim narodom, s jednim vladarom i jednim bogom?
Ova pitanja dugo vremena zaokuplja brojne znanstvene discipline koje su eksperimentalno potvrdile da emocije, misli i interesi više ljudi (grupe) koje su zajednički usmjerene u jednom cilju imaju veliku ideološku i društvenu snagu i da mogu znatno promjeniti razmišljanje i ponašanje ljudi, bez obzira na njihov stepen edukacije i informiranosti, posebno ako su usmjerene na otklanjanje opasnosti koja stvarno ili umišljeno/fiktivno prijeti osnovnim elementima fizičkog opstanka naroda. Ovaj utjecaj posebno dolazi do efektivnog izražaja u koliko se radi o događanjima koja mogu izazvati privid prijetnje opstanku i tamo gdje ona stvarno ne postoji. Npr. migrantski pokreti sa različitim vjerskim ili nacionalnim background-om od našeg, posjete stranih državnika sa istim kulturnim i vjerskim backgroundom nama suprotstavljenoj strani, navijanje na sportskim terenima za stranu koja je suprotstavljena nama… mada ništa od toga ne prijeti opstanku grupe, pokazuje duboku nesvjesnu povezanost između ljudi istog kulturnog ili nacionalnog backgrounda u njihovoj percepciji opasnosti koja im prijeti, što omogućuje visok stupanj manipulacije na toj osnovi. 
Stalnim fabrikovanjem tih fiktivnih opasnosti (stimulansa) koje prijete navodnom opstanku grupe stvara se psihoza straha i nesigurnosti u kojoj dolazi do stvaranja tzv. unutarnje „pavlovljevog socijalnog refleksa“ na kojem se stvara odbrambena unutarnja kohezivnosti grupe (naroda) usljed čega nije u stanju razaznati opasnosti za egzistenciju naroda koja dolaze iznutra te grupe, koja se stvara od strane nacionalnog establišmenta. Ovaj unutarnji „pavlovljev socijalni refleks“ brzo se prenosi sa jedne na drugu grupu (naciju) u kojoj se također odvijaju isti procesi, i time se kod nas stvara lančana fiktivna međunacionalna prijetnja koja je isfabricirana kako istorijskim background-om stalnih međusobnih sukoba, tako i djelovanjem faktora kao što su: islamske migracije, posjeta ruskog ministra Lavrova, turskog predsjednika Erdogana, albanskog premijera Edi Rame, te česte posjete premijera Hrvatske i Srbije Bosni i Hercegovini u predizbornim periodima. Sve to otvara prostor visoke manipulacije sa narodima od strane nacionalnih političkih elita koje su prvenstveno usmjerene u cilju osvajanja vlasti u njihovim populističkim programima koji dalje vode u međusobnu kolektivnu isključivost i mržnju, strah i siromaštvo.
U ovakvoj situaciji jedino što se može uraditi to je pokušati motivirati glasače-narod da podrže onu grupu ljudi koji se ne mire sa mizerijom življenja i koji su sposobni proizvesti drugi sistem vrijednosti i novi način razmišljanja što otvara nove perspektive življenja, i koji su sposobni proizvesti stanje općeg bunta – pobune protiv ljudske ograničenosti, mržnje i straha i siromaštva. Pokret „Pravda za Davida“ u Banja Luci i „Pravda za Dženana Memića“ u Sarajevu su pokreti općeg otpora toj paganskoj slijepoj poslušnosti i lokalnim gospodarima života i smrti, koji mnogo obećavaju u koliko dobiju podršku svih građana BiH. Ti i slični pokreti koji izrastaju na tragediji pojedinca – čovjeka, koju je proizvela vladajuća politička elita, jedino mogu slomiti ovaj sistem mržnje, laži i siromaštva. (.)