„Traži se jedan električar da priključi spoj među ljudima. Jedan umjetnik, da nacrta osmjeh na licima. Jedan baštovan da zasadi lijepe misli i raspoloženje. Jedan optičar, da promjeni pogled na svijet. Jedan zidar da izgradi zid mira. I jedan profesor matematike da nas nauči da računamo jedni na druge“

Gdje i kako naći električara koji bi napravio taj novi spoj među ljudima? Gdje susresti slikara koji bi mogao naslikati naša lica u širokom i iskrenom osmijehu? Gdje tražiti  baštovana koji bi znao zasaditi lijepe misli i raspoloženja među ljudima? Ima li takvog optičara među nama koji bi mogao da promjeni naš pogled  na svijet? Ima li zidara koji bi znao podići zid mira među nama? Kako naći matematičara koji bi nam pokazao kako da računamo jedni na druge? Nije to pisac ni pokušao odgonetnuti. Prepustio je to ljudima da sami među sobom pronađu tog električara, slikara, baštovana, optičara, zidara i matematičara koji će im učiniti svijet nasmijanim, bezbrižnim, ljepšim i sigurnijim. I eto tako više od dvadeset godina mi nikako da pronađemo to što nam je najpotrebnije.

Nažalost, u teatru političkih igara narod i ne pokušava tražiti te koji bi mu mogli otvoriti nove vidike, učiniti mu svijet ljepšim, nasmijanim i sigurnijim. Lakše mu je vjerovati i slijediti lokalne vitezove koji ga vode u ambis nepismenosti, bolesti, straha i siromaštava, skoro trideset godina. Narod kao narod, lakovjeran i zaludan, neće da se odvoji od svojih nacionalnih vitezova i njihovih avantura.

A vitezovi kao vitezovi, inspirisani pljačkom i korupcijom, samouvjerenošću i ohološću, dekorisani nacionalističkim idejama raznih boja, koje tradicionalno počivaju na srednjovjekovnom rođačko-plemenskom identitetu, idu od mjesta do mjesta raspaljujući otvorena ognjišta oko kojih se režiraju horor-ratni filmovi uz obavezno bogosluženje mrtvim i zaslužnim vitezovima. Uz horor filmske montaže servira se poslastica početka asfaltiranja gradskih ulica i seoskih sokaka, popravljanje gradskog vodovoda i kanalizacije, gradnja gradskih deponija, stanova za sirotinju i otvorenih kuhinja za gladne i nemoćne. Počinje noć darivanja ovaca, junica, koza, traktora, kafe i šećera.

Baš kao u mračno doba ljudske kalvarije, nacionalni vitezovi se prerušavaju u svece, iscelitelje, hodočasnike, mučenike, stavljajući se na čelo kolone dezorjentisanih, obeshrabrenih, gladnih i uplašenih,  uvjeravajući ih da ih vode na put velikih reformi  nove istorije čovječanstva, nudeći rješenja za sve. Nude se velike nacionalne pobjede, nove slobode, nove reforme. Nude se novi krstaški pohodi, novi pogromi i razdvajanja po vjeri i naciji. Nacionalni vitezovi, bogati, oholi, slijepi i međusobno zavodljivi, ne vide stvartnost užasa koji će izazvati. U teatru političkih igara u trećem činu predstave režira se veliki ružan san, pun strepnje i nesporazuma, kojim se gase svjetiljke u čitavoj Evropi a ne samo ovdje na Balkanu.

Niko više ne traži električara koji bi napravio spoj među nama, ni umjetnika koji bi nacrtao osmjeh na našim licima, ni baštovana koji bi zasadio lijepe misli i raspoloženja među nama, ni optičara koji bi mogao promjeniti naš pogled na svijet, ni matematičara koji bi nas mogao naučiti da računamo jedni na druge, ni zidara koji bi mogao sazidati mir među nama.

Svi počinjemo vjerovati da nas zločini protiv imigranta, susjeda, prijatelja, i protiv onih koji nisu kao mi, …čine bližim i vjernijim „našim vitezovima“ što će nam oni vratiti svojom milošću, i svi podležemo tom poremećaju i postajemo mentalno zavisni od njih. Postajemo svi  nasilni, anksiozni i podložni njihovim lažnim uvjerenjima. Stvara se stanje „normalnosti“ laži, korupcije, prevare, mržnje. Uništavanje demokratije, divljanje korupcija, eksplozija nepotizma, sprečavanje vladavine zakona,   simptomi su opasne bolesti u čijoj se inkubaciji svi nalazimo.

Kao društvo postajemo jedna mentalno bolesna osoba koja više ne osjeća zločin kao nešto zloćudno i loše. Univerziteti se pretvaraju u bordela u koja se roditelji plaše poslati svoje dijete. Bolnice se pretvaraju u svratišta koja prokišnjavaju u kojima nema lijekova i u kojima više ne važi „hipokratova zakletva“. Svratišta u kojima se ne  mari za bol pacijenata. Sudovi sve više sude po principu „nevin u zatvoru krivac na slobodi“ što ih čini kućom korupcije i straha a ne pravde i pravičnosti. A tad kad više nema ni učitelja, ni ljekara, ni sudca, nastaje vrijeme zastrašujućeg neznanja, bolesti i nepravde, što vodi narod u stanje kolektivne mentalne poremećenosti.

Stvara se opasan oblik suzavisnosti u kojoj psihološki neuredan pojedinac, koji se popeo do najviše stepenice društvene moći, pretvara društvo u karantin u kojem bacil „nacionalne  kuge” stvara veliki strah od  pobune i slobode, što stvara sklonost kod  pojedinca da krivi i demonizira druge zbog sopstvenog nestajanja u zoni pokoravanja.  Moć psihološki bolesnog pojedinca na vrhu piramide lokalne ili više vlasti (svjedno je), u tako psihološki neurednoj zajednici, izrasta u najveću opasnost ne samo za lokalnog čovjeka već i za cijelo čovječanstvo, bez obzira koliko ta zajednica bila mala i činila nam se nemoćnom i marginaliziranom da pokrene zlo iz početka. Stvara se strogo kontrolisana mentalno neuredna zajednica u kojoj svi moraju lagati i sebe i druge, u kojoj se moraju iskriviti sve istine i stvarnosti, u kojoj se moraju zagovarati „teorije zavjere” i vjerovati u njih.

„Pisati? Što? Fraze? Glupe, bombastične fraze? Govoriti? Kome? Cijelo čovječanstvo već deset hiljada godina ne radi drugo nego govori. Od Sokrata do Vatikana same govorancije i propovjedaonice …Štampati? Kome? Dokazivati?… Isto tako nema smisla. Šta je preostalo? Lagati? Gdje su mostovi preko kojih se može čovjek spasiti”. 

I zaista gdje su mostovi preko kojih se čovjek može spasiti? Ima li ih i da li je opasno prelaziti preko njih? Ima ih i nije opasno prelaziti preko njih samo ako narod ima nove misli i osmjeh na licu, samopouzdanja i ako shvati da ti lokalni i nacionalni „vitezovi“ opstaju samo zahvaljujuci nepismenosti, bolesti i strahu tog naroda. Ako ljudi izađu na izbore i GLASAJU ZA NIKOG, lokalni „vitezovi“ ostaće da vladaju sami sa sobom i sa kolonom svojih sljedbenika koji ih prate. Tada će osjetiti svu svoju nemoć i grotesknost svoga vladanja narodom i brzo će nestati u svojim „krčmama“, a tada će narod biti slobodan da izabere svoje električare, umjetnike, baštovane, optičare, zidare i matematičare, koji im mogu i hoće promjeniti život i navući osmjeh na njihova sumorna i uplašena lica. Sve dok se ne dese promjene u narodu lupeži i prevaranti će i dalje vladati. Svi vjerujemo da je tome napokon došao kraj. Sve ovisi od naroda. Ostaje da se vidi šta će se dešavati. (*)