Zašto je Univerzitet u Bihaću doveden do rasula? Da li se je Univerzitet u Bihaću morao naći tamo gdje je sada? Ko nosi odgovornost za opći moralni, akademski i materijalni kolaps visokog obrazovanja u Bihaću? Ko su pojedinci koji su nosioci takvih aktivnosti na Univerzitetu u Bihaću? Kakva je odgovornost političkih stranka, Skupštine USK-a, rektora, predsjednika vlade USK-a i ministra za obrazovanja USK-a? Koji je interes krajiške policije, tužilaštva, suda da sve prljave radnje na Univerzitetu drži van dometa krivičnog gonjenja? Kako se stvara nepotistička i kriminalna mreža na Univerzitetu u koju se vješto uvlače institucije koje se nikako ne bi smjele naći upletene u tu mreže? Na ova i druga pitanja, koja su od izuzetnog značaja, odgovor daje studija grupe autora koja analizira situaciju u akademskim zajednicama Bugarske, Rumunije, Češke, Slovačke, Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Situacija u bosanskohercegovačkoj akademskoj zajednici analizirana je na uzorku Univerziteta u Bihaću, koji se pojavljuje kao tipični model novo-osnovanih državnih univerziteta u BiH. Ovo je samo jedan fragment iz knjige koja će uskoro biti dostupna javnosti.Univerzitet u Bihaću osnovan je na samom početku ovog milenijuma sa idejom koja je proisticala iz potrebe za edukacijom novih mladih generacija koje bi bile sposobne uvesti ovu regiju u odgovarajuću konkurenciju na širim geografskim prostorima i na taj način omogućiti moderni i brži razvoj ove regije i njeno efektnije uključivanje u regionalne i evropske integracije. Nažalost, od te ideje nije ostalo ništa. Odškolovano je više hiljada mladih ljudi sa univerzitetskim diplomama različitog profila bez odgovarajućeg sadržaja i sposobnosti da samostalno i uspješno riješavaju probleme koji se nižu pred privrednim i društvenim razvojem ove regije i basanskohercegovačke zajednice. I umjesto da izraste u glavni poticajni faktor društvenog i ekonomskog razvoja USK-a, predominantno bošnjačkog kantona, i u promotora novih prominentnih ideja, da kreira novi urbani pejzaž sa urbanom kulturom koja bi marginalizirala rustikalnu kulturu korupcije, kriminala, nepotizma, bihaćki univerzitet, sa godišnjim budžetom preko 15 miliona KM, izrastao je u mongoloidnu strukturu nesposobnu za samostalno preživljavanje i kreiranje bilo kakvog pozitivnog kulturnog, obrazovnog i umjetničkog  impulsa na razvoj USK-a. Kada se je rađala ideja formiranja prvog Univerziteta u Krajini grupa entuzijasta intelektualaca, željela je vidjeti Univerzitet ukorijenjen u zaostavštini velikih krajiških umjetnika, književnika i intelektualaca koji su ostavili snažan trag ne samo u bosanskohercegovačkoj već i u svjetskoj književnosti i umjetnosti. Nadali su se da bi nove generacije mladih Krajišnika mogle doseći nove visine u znanosti, umjetnosti i književnosti inspirirani sa djelima Branka Ćopića, Skendera Kulenovića, Jovana Bjelića, Envera Krupića i drugih,  po kojima je gimnazija u Bihaću, u njihovo vrijeme, bila pravi rasadnik nove generacije intelektualaca, književnika i umjetnika koji su mijenjali svijet donoseći nove revolucionarne ideje u književnosti, kulturi i slikarstvu. Nažalost, imajući u vidu intelektualni i moralni profil ljudi koji će od samog početka rada ovog Univerziteta pa sve do današnjih dana, upravljati ovom institucijom, bilo je sasvim jasno u kom pravcu će krenuti sudbina ove institucije. Umjesto da se motivacije i nadahnuća traže u reinkarnaciji intelektualnih i umjetničkih ideja gore imenovanih velikih krajiških književnika i umjetnika, svaka takva inspiracija i motivacija bit će ugušena u željama lokalnih pojedinaca da se oni promovišu kao glavni inspiratori i kreatori nove krajiške kulture i umjetnosti. Na čelu ove institucije sukcesivno će se smjenjivati opskurni likovi kao što su: 1. Mirsad Veladžić (zbog nesposobnosti i kriminala smijenjeni guverner USK-a, inače bivši pogonski radnik u fabrici jaja „Agrokomerca“), 2. Refik Šahinović (specijalista za oplodnju svinja u poginima poljoprivrednog dobra), 3. Fadil Islamović (bivši radnik na benzinskoj postaji Energopetrol u Bihaću, koji je zbog kriminalnog djelovanja bio pod istragom, docnije je postao predsjednik vlade USK-a i smijenjen sa tog položaja), 4. Mujo Demirović (bivši politički radnik u općinskom komitetu SK-a u Bihaću, kasnije politički komesar Petog korpusa, i volšebno imenovani a docnije i smjenjeni ministar za obrazovanje, koji će postati poznat po tvrdnji da je njemački magistrant a da ne zna ni jednu riječ njemačkog jezika). Ovoj grupi poznatih krajiških neuspješnih političara, a potom i rektora bihaćkog Univerziteta, sporadično će se pridruživati pojedini profesori univerziteta koji će se istaći jedino po svojoj ekskluzivnoj lojalnosti ovoj prvoj skupini „eminentnih“ rektora, što će im garantirati slobodu njihovog djelovanja koja se često graniče sa kriminalom. Tako će se na čelu pojedinih fakulteta naći likovi kao što su: Atif Hodžić (dekan Tehničkog fakulteta, bivši radnik pilane u Bosanskoj Krupi, koji će najveću slavu doseći progonima prof. dr. Isaka Karbgovića, bivšeg dekana Tehničkog fakulteta, inače njegovog mentora i promotora); Halid Makić (dekan Biotehničkog fakulteta, koji će postati poznat po tome što je nakon otkrivanja da je plagirao cijelu knjigu profesorice zagrebačkog sveučilišta biti imenovan dekanom fakulteta i nagrađen dodjelom značke Univerziteta), Amela Čalo-Čolić, (prorektorica za međunarodnu saradnju koja će postati poznata širom BiH po najbrže stečenom doktoratu samo u roku od 6 mjeseci), Esad Bajramovića (koji je napravio fascinatnu akademsku karijeru od čuvara gradilišta do doktora tehničkih nauka) i mnogi drugi koji su se uspješno napredovali na hijerarhijskoj univerzitetskoj ljestvici isključivo zahvaljujući nepotističkim, koruptivnim i političkim vezama i fanatičnoj lojalnosti svojim nalogodavcima.Zahvaljujući ovakvoj katastrofalnoj kadrovskoj politici skupštine USK-a, potpunoj pasivnosti javnih medija da se djelovanje ove grupe na Univerzitetu postavi u fokus javne kritike, i odsustvo svakog interesa organa gonjenja da se zaštiti interes društva, ova izuzetno značajna naučno-kulturna institucija, promovirana je u epicentar kriminala, korupcije i potpunog urušavanja i dovedena je na ivici moralnog skandala. Od dobre ideje i velikog očekivanja nije ostalo ništa. Od prosperitetne početne upisne kvote od 2.000 studenata, ovaj Univerzitet je došao do depresivne kvote od 400 studenata koliko je ove akademske godine upisano na ovaj Univerzitet. Umjesto da to bude kranje urgentan signal koji ukazuje da je ovaj Univerzitet pred općim kolapsom, menadžment Univerziteta sa nesrećnim rektorom Fadilom Islamoviće, uzroke traži u slaboj oplodnji Krajišnika dajući time obrazloženje za neuspjelu politiku visokog obrazovanja. Poslije ovog ostaje samo osjećanje stida i nemoći. Od samog osnivanja pa sve do današnjeg dana nije bilo ni jednog mjeseca da na Univerzitetu u Bihaću nije bilo nekog skandala. Od pokušaja bludnih radnji sa studentima, plagiranja radova od strane profesora, krađa mobilnih telefona, upadi  u elektronsku poštu kolega, zapošljavanja sina rektora Univerziteta (prvo u policiji a potom i na Univerzitetu), zapošljavanje na Univerzitetu supruga, djece, zetova i snaha, zapošljavanje partijskih članova, lažno proglašenje djece univerzitetskih nastavnika za studenta godine da bi bili zadržani u svojstvu asistenta, zloupotreba položaja i prodaja ispita, sticanja mastera i doktorata na neadekvatan način, nezakoniti progon profesora pod laznim optužbama da bi se na njihovo mjesto doveli profesori sa strane kako bi asistenti ljubimci vladajuće strukture mogli lakše završiti mastere i doktorate. Svi podaci su uzeti iz javnih medija koji do danas nisu osporeni od strane imenovanih pojedinaca. Nažalost, sve te radnje koje očigledno nose naznake kriminalnih radnji sa kojima se nanose velike materijalne i moralne štete ne samo Univerzitetu već i cijelom bosanskohercegovačkom društvu, odvijaju se na očigled policije, tužilaštva i suda, koji često oštrica odmazde usmjeravaju ne prema nosiocima tih kriminalnih radnji već prema onima koji skupe dovoljno građanske hrabrosti da sve to iznesu pred javnost. Takva represivna politika ima velikog utjecaja kako na pojedince da apstiniraju od prijavljivanja kriminala, korupcije, plagiranja ili nepotizma na Univerzitetu, tako i na javna glasila, javne portale i društvene mreže, koji sada otvoreno odbijaju javno objaviti svaku informaciju koja bi mogla doći u sukob sa interesima gore navedene akademske skupine. Ovako visok stupanj apstinencije od borbe protiv korupcije, nepotizma, kriminala na Univerzitetima, često je određen sa impregniranim vezama između akademske zajednice, i pojedinaca iz policije, tužilaštva i sudstva, koji u takvoj vezi vide brzi i efikasniji put dolaska do diplome određene kategorije.