„Šehidsko pismo Bosni” više puta je objavljivan tekst koji uvijek iznova i uvijek sa istom aktualnošću upozorava da malodušnost, strah, licemjerstvo i neiskrenost običnog malog čovjeka čini najveću opasnost za njega samog i za opstanak njegove porodice i države. Tamo gdje nema hrabrosti tog običnog čovjeka da se suprotstavi nepravdi, kriminalu, korupciji i bestijalnosti onih koji su na vlasti, nema nade za njegovo bolje sutra, za srećniji život njegove djece, nema nade da se može bilo šta promjeniti. Sve dok u horu slušamo da ništa nismo vidjeli, da ništa nismo čuli, da ništa ne znamo, teško ćemo se moći osloboditi podmitljivih policajaca, korumpiranih sudaca, lopovskih gradonačelnika, nesposobnih direktora, loših učitelja… Tamo gdje nema te kritične svijesti kod običnog malog čovjeka, dalje se ne može. Bez te kritične svijeti građanstva ostajemo i dalje u blatu poniženja i nepravde, u tuzi siromaštva i neznanja. Tamo gdje nema pobune nema ni slobode, gdje nema slobode nema ni napretka, gdje nema napredka nema ni države, gdje nema države tamo je siromaštvo i nesreća. Tamo smo mi! Zar ne?
Šehidsko pismo Bosni
„Kad nikad ne bi vidio ni svjetlost dana, ni tamu noći, kad nikad ne bi čuo cvrkut ptice ni šum njenih krila kroz jutarnji sunčev zrak, kad nikad ne bi osjetio tjeskobe i izazove velegrada sa bukom tramvaja na šinama, samo kada bi bio pored tebe i dodirivao tvoje nježno lice i ljepo tijelo, kada bi znao da si tu, nedjeljiv i nedodirljiv dio mene, bio bi srećan kao božiji usnuli melek u nebeskom plavetnilu nepostojanja.
Sve što imam posvjećujem tebi mom nebeskom meleku koji me svojom ljepotom dovodi do ludila. Hoću da te neograničeno volim sa puno nježnosti, ljubavi i iskrene odanosti. Hoću da sa tobom uživam u svoj ljepoti ovozemaljskog okrutnog ruleta. Hoću da sa tobom hodam po plićaku mora. Hoću da sa tobom sjedim duboko u noći na obali i da se nadigravamo u igri mjeseca, mora i ljubičastih oblaka. Hoću da zajedno putujemo po bespućima zemaljske kugle, da prelazimo okeane i da se uvjek susrećmo na tvojoj sunčanoj obali. Sačuvaj tu ljepotu nevinosti, nedodirljivosti, nježnosti i šarma, kojom te je Bog podario, samo za mene koji te neizmjerno voli“.
Draga moja voljena Bosno, ljubavi moja. Ovo su riječi koje sam ti uputio u mom pismu koje sam ti pisao ležeći u rovu punom lepljive krvi i u roju muha koje su nemilosrdno napadale već upola raspadnuta tijela mojih dragih prijatelja i drugova, još uvjek samo dječaka i djevojčica, koji su hrabro prkoseći smrti hvatali svijetleće metke u tamnim noćima Sarajeva, Mostara, Travnika, Tuzle, Bihaća, koji su hrabro preplivavali Vrbas, Neretvu, Drinu, Unu, koji su bosi prelazili u ledu okovani Vlašić, Plješavicu i Igaman, da bi tebi iskazali ljubavi i svu nježnost, vjernost i odanost.
Bog je tako htio da me geler pogodi posred srca ne mogavši vidjeti ni grč ni suzu na tvom licu, niti čuti tvoj bolni krik, niti osjetiti svu tugu koja se je razlila po tvom nježnom tijelu. Potonuo sam u duboki bezdan u kojem više ništa nisam mogao ni vidjeti, ni čuti ni osjetiti. Ležao sam onako nauznak sa otvorenim ustima punih zemlje sa širom otvorenih očiju staklastog pogleda uprtog u nebo nadajući se vidjeti te onako ljepu, nježnu i nevinu kakva si bila u mojim snovima.
Ležao sam tako ni sam neznam koliko dugo. Onda počeše posjećivati me moji prijatelji i drugovi iz rova. Mladi a već sjedi, izboranog lica sa crvenim i natečenim očima, sa pogledom u kojem više nije bilo ni sjaja, ni radosti, ni prkosa, sa glasom koji se pretvarao u nerazumljivi šapat u kojem se osjećao bol i strah. Neki se bili bez nogu, neki bez ruku, neki slijepi a neki čitavi ali sa nekom tihom tugom koju su nosili u sebi. U početku dolazili su rijetko a poslije sve češće i češće. Nisam se usuđivao pitati ih za tebe. Znao sam da si ostala mlada, ljepa, usamljena, puna velikih želja i nadanja o kojim si mi znala pričati noćima dok smo zajedno sjedeli sagnute glave u plitkim, rukama iskopanim, rovovima. Osjećao sam tvoj dah, miris tvoje duše i toplinu tvoga tjela koje me je grijalo i davalo nade da će mo jednog dana biti srećni i živjeti zajedno. Znao sam da si ostala sama, ljepa, nježna, raskošna i nezaštićena i pred velikim izazovima bez iskustva i ičije pomoći.
Plašio sam se pitati za tebe. Plašio sam se čuti priče o tebi koje bi mogle razbiti moj san u koji već dugo vremena tonem. Plašio sam se čuti za tvoju nevjernost, za tvoju lakovjernost, za tvoju naivnost prema drugima. Plašio sam se da bi to što bi mogao čuti moglo razoriti moj san, moju ljubav i strast prema tebi.
Ipak jednog dana smogao sam snage pitati moje slijepe prijatelje i drugove za tebe. Računao sam slijepi su, ništa nisu mogli vidjeti, te da će me poštedjeti svih slućenih strahova. Rekli su mi: Ništa o njoj nismo čuli. Kažu mi kada su izašli iz rovova na svjetlost dana, kada su udahnuli po prvi put svjež zrak pun ozona u kojem nije bilo mirisa baruta, tebe nije bilo među njima. Nisu više mogli čuti tvoj veseli smijeh i razgovjetni govor koji im je uvjek davao neku čudnu moć i ulivao u njih nepokolebljivu vjeru u nebesku svjetlost, nježnost, vjernost i ljubav koju su nalazili u tebi. Umrli su a i neznajući gdje umiru: u kući prijatelja, u polju iza plasta sijena, u izgnanstvu na ulici nepoznatog grada, iza kontejnera u kojem više nije bilo hrane. Umrli su s teškom olovnom tugom u srcu koja im je razarila njihova bespomoćna i iznemogla tijela. Nisu te vidjeli a tražili su te, ako ništa drugo bar da pomogneš dovesti ih do kontejnera u kojem je preostao poneki komad kruha pošteđen plijesni i dosadnih muha i poljskih štakora. Ništa o tebi nisu čuli ali vjerovali su da bi im došla da si znala za njihove nevolje. Oni ništa ne vide niti mogu vidjeti i još uvjek nose ljubav u svojim srcima prema tebi.
Tada sam pitao moje sakate prijatelje i drugove gdje si i kako izgledaš. Rekli su mi da si još uvjek lijepa možda čak ljepša nego što si bila u rovu sa kovrdžavom kosom i crnim očima sa neodoljivom svjetlošću ponosa, prkosa i samopouzdanja. Žale se. Nisu te mogli vidjeti često. Gdje se krećeš, sa kim se družiš, tko te voli? Sve što sam još želio znati o tebi, ne znaju. Kažu noge nemaju, ne mogu hodati niti ići za tobom. A ti si još uvjek mlada i hodala bi brzo. Kažu rijetko su te mogli sresti a željeli su govoriti sa tobom. Kad ih otkinute ruke i noge počnu boljeti, željeli su te pitati hoće li njihov bol utihnuti, hoće li ikad prestati kosti ih boljeti. Željeli su čuti riječi utjehe i ohrabrenja ali su te rijetko kad mogli susresti i vidjeti.
I tada sam smogao snage pitati moje prijatelje i drugove koji su mi dolazili čitavi, sa očima, rukama i nogama ali sa nekom tihom tugom u njihovim srcima. Kada sam ih pitao za tebe rekli su mi: Bolje ne pitaj za nju! Dugo sam ćutao, nemogavši ni riječ prozboriti. Onoga čega sam se plašio bilo je tu. Ćutao sam ništa ih više nisam pitao a oni su sami pričali. Rekli su mi da si iz rova pravo otišla u bordelo, da si se odala prostituciji i nemoralu. Rekli su mi da si one koji su rovove kopali i svojim te tjelom štitili, noge, oči i ruke pogubili, poslala pravo na kontejnere otpadaka hrane koji su preostajali iza tebe i tvojih novih prijatelja iz bordela. Kažu sa grohotom si se smijala kada si gledala kako naši gladni prijatelji, koje poznajemo samo kao dječake i djevojčice koji su nas slijedili, nadiru sa istim žarom i hrabrošću na kontejnere sa otpadcima hrane kao što su nadirali na svjetleće metke i minska polja, na topovske projektile, da bi odbranili tvoje nježno lice i lijepo tijelo od napasnika koji su te htjeli silovati i obeščastiti. Kažu mi da se cerekaš kada vidiš još uvjek naše osakaćene drugove kako prose ulicama njima nepoznatih gradova, kažu mi da okrećeš glavu od svih patnjih silnih nevoljnika koji se bez trunke svoje krivnje nađoše u zatvorenom krugu ljudske pohlepe, nemorala i beščašća. Kažu mi da si se udebljala u bordelima a da ti je tvoje nježno lice, kakvo ja pamtim, otromboljeno od stalnog osmjeha koje upućuješ onima sa kojima se kurvaš po prašnjavim provincijskim krčmama. Kažu mi da si svoje nježno tijelo i ljubav poklonila sitnim provincijskim prevartantima i lopovima, podmitljivim trgovcima, i nalickanim seoskim impotentnim profiterima, podrumskim štakorima i kancelarijskim moljcima, koji preko noći postadoše ugledni provincijski bogataši, političari, ministri, profesori, filozofi, mislioci i nezamjenjivi dio tvoga ničim zasluženog tako ogavnog života.
Draga Bosno, ljubavi moja. Oni sami sebe nazivaju novom prosperitetnom elitom, lažno ti obećavajući da će se tvoj raskošni glas uskoro čuti u milanskoj skali a da će tvoje nježno lice i ljepo tijelo uskoro postati nezamjenljivi dekor Brodveja. Uvjeravaju te, ljubavi moja, u nesto što sami niti razumiju niti znaju o čemu govore, što je svjetlosnim godinama udaljeno od njihovih nojevskih mozgova. Oni znaju da su bez tvog još uvjek nježnog i nevinog lica, bez tvog ljepog tijela i tvog još uvjek veselog dječijeg glasa i osmijeha, bez tvog šarma i tvoje nevinosti, obični mali provincijski nakupci, mešetari i prevaranti koji bez ikakvog stida i srama ribare po ljudskim dušama pustošeći i posljednji gram dostojanstva što je jedino ostalo u dušama naših dragih prijatelja i drugova koji su branili tvoju nevinost i tvoje dostojanstvo. Oni znaju za svu svoju bezvrijednost i zato te žele držati u svom bordelu kurvajući se sa tobom i ako znaju da orgazam niko od vas u tome ne može doživjeti. Oni te sve dublje i dublje uvlače u nemoral i kaljugu života iz koje teško da ima povrata.
Znam za dobrotu tvoga srca i širinu tvoje duše, znam i za tvoju naivnost koja se graniči sa dječijom bezazlenošću. Ja ne mogu govoriti, usta su mi puna zemlje. Ne mogu te vidjeti mojim staklastim mrtvim očima, ali još uvjek osjećam veliku ljubav prema tebi, prema tvojoj nevinosti, ljepoti i šarmu. Sve manje me bole polomljene kosti, iskopane oči, prerezani grkljen, a sve više me ophrvava neka tiha tuga za tobom, za tvojom nežnošću i dobrotom koju ti uzeše na primitivan, brutalan i perverzan način. (*)