„Laži se razumu često čine mnogo privlačnijim nego stvarnost…ali uvijek se dolazi do tačke kad laganje daje suprotne rezultate“.  (Hana Arent).

Tripartitna korupcionaško-nepotistička koalicija vodećih nacionalnih stranaka, koja ljude ove zemlje drži u smrtnom strahu od novog razaranja, protjerivanja i masovnih egzekucija više od 20 godina, sasvim sigurno zna da ih svaka njihova proizvoljna promjena Dejtonskog mirovnog ugovora vodi direktno u rat protiv međunarodne zajednice, prije svega sa USA, EU i NATO, u kojem bi bila veliki gubitnik. Ipak liderima ove koalicije ne smeta da iz dana u dan provokativno istupaju sa zahtjevima koji su u direktnoj suprotnosti sa ovim ugovorom o miru, kojim je prekinut rat u kojem je više od 100.000 ljudi izgubilo život, sa ogromnim razaranjima i patnjama više od 2,5 miliona ljudi koji su protjerani iz svojih domova. Da li je u pitanju njihova iracionalnost u kojoj se gubi svaki osjećaj za realnošću u kojoj se nalaze, ili je pak u pitanju njihova zabluda o mogućem pozitivnom ishodu u njihovom eventualno novom ratu, ili je pak nešto treće u pitanju. Sve je to teško dokučivo za običnog čovjeka sa ovih prostora, što ga čini podobnim za svaku providnu manipulaciju i podvalu.

Samo prije nekoliko mjeseci činilo se da se neke stvari u ovom balkanskom „crnom vilajetu“ napokon počinju mijenjati i da se obrisi svjetla izlaska iz  tunela sumraka dugog više od 20 godina napokon počinju pojavljivati na horizontima. Politička opozicija u Republici Srpskoj, i pored dosta ubjedljivog poraza na nedavnim izborima, uglavnom je ostala na koridoru zahtjeva za promjenom političke klime i definitivnim odlaskom vrhovnog spletkaroša i korupcionaša i njegove nepotističke svite kojom je ovaj entitet doveden na samo dno najmizernijeg ljudskog življenja na ovim prostorima na početku 21. stoljeća. Pokret građana „Pravda za Davida“, mada oslabljen i donekle dezorjentiran brutalnim nasrtajem policije i prinudnim bjekstvom roditelja nasilno umorenog djeteta, otvorio je nove stranice realne nade u političkom životu ovog entiteta i BiH. Otvorena je nada u sposobnost građana da uzdrmaju i da pomjere iz ravnoteže i najkorumpiraniju i najbrutalniju političku postrojbu, kao što su to korumpirani i kriminalizirani režimi vladajućih stranka u BiH.  S druge strane, politička opozicija u drugom entitetu (FBiH), mada umnogome rascjepkana i dezorjentirana zbog nedostatka zajedničkog političkog programa i podjeljenosti između  različitih interesa brojnih korupcionaških grupa i povlašćenih porodica, činilo se da je ipak definitivno našla modus kako sa političke scene potisnuti najkorumpiraniju i najpogubniju porodično-političku mafijašku grupaciju i otvoriti prostor za nove ideje i nove inspiracije koje bi nosile novi sistem vrijednosti u kojem bi se zadah siromaštva, mržnje i potištenosti postupno gubio.

Ovi procesi i sa jedne i sa druge strane razdvajanja davali su tračak nade da će se građani BiH napokon ujediniti bar po pitanju zaštite ljudskog života, te da će ih to pokrenuti iz dugogodišnje letargičnosti i da će sa političke scene biti potisnut lokalni nacionalizam struktuiran u korupcionaško-nepotističkim kriminalnim gangovima, koji neometano inspirišu međunacionalnu mržnju i netrpeljivost, strah i bijedu, na ovim prostorima više od 20 godina. Međutim, ta nada koja je mogla probuditi nove  generacije iz njihove duboke političke hibernacije i duhovne utrnulosti, stvorila je veliki nemir i strah kod nacionalističkih kriminalnih gangova, i s jedne i s druge linije razdvajanja. Ulog je bio prevelik da bi se olako dopustilo širenje heretičkih ideja među-nacionalnog razumijevanja, približavanja i stvaranja novog sistema vrijednosti na temeljnim vrijednostima čovjeka.

I tek što se je pojavila neka nada o mogućnostima definitivnog odlaska ovog „triumvirata zla“ sa političke scene, što je bilo na rubu da inspiriše nove generacije na pobunu protiv nepismenosti, korupcije, nepotizma, straha, mržnje, manipulacija, spletkarenja, laži i siromaštva, potpisan je historijski „pakt o napadanju“ i novoj invaziji ovog triumvirata protiv probuđenog naroda. Zajednički proglas triumvirata je izdat: Rat za narod, mir za nas.Potpisivanjem ovog „pakta o napadanju“ ovaj triumvirat je sasvim jasno poslao poruku da je to rat za njihov opstanak na vlasti, da je to rat za podizanje novih hermetičkih pregrada između naroda, da je to rat ne za odbranu teritorija već za održavanje strukture njihove vlasti koja počiva na strahu, mržnji i slijepoj poslušnosti u hermetički zatvorenim nacionalnim oborima. Poruka koja se iščitava iz ovog „pakta“ i koja je upućena međunarodnoj zajednici je kristalno jasna: ovo je rat za dalji opstanak kronično neefikasne, indolentne i nesposobne birokratske strukture međunarodne zajednice da prekine sa agonijom umiranja ovog naroda. Poslata je jasna poruka da i jedni i drugi mogu opstati samo  u stanju permanentnog rata koji nikad ne može i neće biti završen. „Pakt o napadanju“ samo je stanje stalnog nezavršenog rata kojem nama kraja i u kojem nema pobjednika, u kojem nema nikakve odgovornosti, i to je to što čini „među-nacionalni triumvirat“ najsnažnijim promotorom društva bez odgovornosti, bez budućnosti, bez nade.

Ovim proglasom stvorena je klima ratne psihoze u kojoj je sva politička moć prenijeta u ruke nacionalnih vođa i njihove korupcionaško-nepotističke svite koja ima glavnu zadaću međunacionalne tenzije podići do same ivice ratne histerije i mržnje prema onima preko linije razdvajanja kao najomraženijeg neprijatelja, gdje neostaje prostora za razmatranje sudbine običnog čovjeka. Pitanje slobode i prava čovjeka, njegovog života, zaposlenja, sreće, zdravlja, obrazovanja… sve je potisnuto na margine koje ostaju u memli dubokog mraka i zabrana. Sve što je ostalo za običnog čovjeka to je patriotska obaveza biti fanatik koji samo osjeća mržnju prema onim drugima na liniji razgraničenja sa osjećanjem ratnog trijumfa osvete sa  razvijanjem mentaliteta silovanja, pljačkanja, ubijanja i međusobnog protjerivanja.U hermetički zatvorenim nacionalnim oborima bez ikakvog međusobnog dodira ili komunikacije, izuzev međusobne mržnje i straha, „pakt o napadanju“ izrasta u posebnu filozofiju  permanantnog nasilja, u kojem se na emocijama mržnje i straha, bijesa i rezignacije, eliminira svaki oblik demokracije kao dominacije razuma nad emocijama i strašću.

„Dok ne postanu svjesni, neće se nikad pobuniti, a dok se ne pobune, neće moći da postanu svjesni“. (Džordž Orvel) (.)