„Ti budi promena koju hoćeš da vidiš“ (Mahatma Gandhi)
Kada je američki vojni ataše Truman Smith nakon susreta sa Hitlerom (1922) istoga opisao kao demagoga koji može inspirirati i kreirati opasnu lojalnost njemačkog naroda, tome niko nije obratio značajnu pažnju. Ni nakon Velike Depresije kada su nacisti već otvoreno poentirali osvajanje vlasti, niko u nacistima nije razaznavao opasnost koja se je približavala. Mnogi su Hitlera smatrali klovnom i ljudskom karikaturom koju će lako biti kontrolirati u slučaju osvajanja vlasti. Ni nakon otvorenog upozorenja koje je je stiglo iz pera novinara the Chicago Daily News (Edgar Mowrer) da se taj čovjek ne smije podcjeniti, svjetska javnost ostala je indiferentna prema vrtoglavom političkom usponu nacista, koji će uskoro uvesti čovječanstvo u tragediju velikih razmjera. A počelo je sve naoko bezazleno i to u borbi nacizma protiv siromaštva i nezaposlenosti. 
Slična situacija se dešava danas sa usponom desničarskog populizma kako kod nas tako i u Evropi i širom svijeta gde se pojavljuje čitava plejada lokalnih i svjetskih demagoga koji šire nove prijetnje i nove strahove a sve to u ime demokrcije i naroda kojima vladaju. Donald Tramp, Vladimir Putin, Taip Erdogan, Matea Salvini, Viktor Orban, Jaroslav Kačinjski, i brojni drugi, samo su indikacije u kojem se pravcu danas kreću SAD, Rusija, Turska, Italija, Mađarska, Poljska, kao i veliki dio čovječanstva. Na tim destinacijama krajnjeg ultra-konzervativnog političkog desničarenja, gdje caruje rasizam, nacionalizam, ksenofobija i šovinizam, koji su isprepleteni sa kuljajućim nepotizmom, korupcijom, ličnim bogaćenjem i odvratnom mržnjom prema onima koji se razlikuju od njih, politička racionalnost poklekla je pred političkom strašću. Na drugoj strani širi se ultra lijevi mladelački gnjev, idealizam, strah i resentiment otvarajući bolna sjećanja i želje za osvetom, što politički centar, koji preferira društvene reforme, ostavlja praznim i nemoćnim da odgovori potrebama savremenog razvoja čovječanstva u 21. stoljeću. Rijetki su oni koji danas u tome prepoznaju stezanje omče oko vrata demokratskim društvima koja tiho jedno za drugim ulaze u zamku autokratske, korumpirane i nasilničke krajnje desno orijentirane države, čije se pučanstvo odbija suočiti sa istinom.
Rijetki su i kod nas oni koji će u antihumanističkom sadržaju Dodikove, Čovićeve i Izetbegovićeve, Vučićeve i Kolindine… korumpirane vlasti biti sposobni razaznati stravične razmjere nacionalizma kojim se narod drži u stanju pokornosti i socijalne prevare, kako je to naveo prof. Kazaz, sve dok se zlo ne razlije do tragičnih razmjera, kada više za nikog iz tog mulja nema izlaza.
Prije nekoliko sedmica na Portalu ReprezenT iz Velike Kladuše objavljen je tekst pod nazivom Paradoks u šutnji ili zavjera lošeg morala. Tekst bi najvjerovatnije prošao nezapeženo, kao što to kod nas obično biva, da nije njegovo objavljivanje odbijeno od strane svih društvenih mreža i javnih državnih medija u BiH, sa izlikom da se radi o međusobnom obračunu i isuviše ličnom stavu autora. Tekst se je pojavio kao otvorena lična kritika nosilaca javnih funkcija lokalne vlasti, uključujući tu i predsjednicu suda i prvu tužiteljicu, kao i lokalnu inteligenciju i lokalne novinare, u kojima je autor vidio glavne lokalne demagoge kao nosioce raspada društvene zajednice, u čijoj sprezi dolazi do uspostavljanja dominacije lokalne izvršne vlasti nad zakonodavnom i sudskom vlašću, što je po mišljenju autora, ništa drugo do uvijanje korupcije, nepotizma, nacionalizma, ksenofobije i šovinizma u pravne norme što čini izuzetno opasnu prekretnicu na putanji stvaranja autokratskog i kriminalnog društva.
Da bi se sloboda mogla braniti nužno je potrebno prepoznati te promjene koje denunciraju opštu opasnost i koje ukazuju na tiho i postupno stvaranje društva anksioznosti (straha), anomije (bezakonja), animoziteta (neprijateljstva) i društva autocenzure, i to upravo kroz djelovanjem državnih institucija, sa čime se prelazi kritična crvena linija koja označava ulazak društva u zonu velike opasnosti, nacionalizma i desničarskog populizma, što je nerazdvojno povezano sa kriminalizacijom državnih institucija.
Da li naša inteligencija ima sposobnosti i volje prepoznati te procese, i da li naše društvo ima moći reagirati na procese oktroiranja nacionalizma u nacizam, što je sve izraženije na našim prostorima, ostaje otvorenim pitanjem kao velikim izazovom za domaću intelektualnu elitu, ako ona uopće postoji(?).
Tekst inklinira ukazati na problem nesposobnosti naše inteligencije da vidi šta dolazi iza naoko samo bahate i neodgovorne vlasti i korumpiranih političara i intelektualaca, da osjete ono što dolazi i sve stravične posljedice koje otud mogu da slijede, što danas izrasta u naš središnji problem, koji nas vodi na mnogo opasnije stranputice. Isto tako cilj teksta je da naglasi da odlučujuću ulogu u razaznavanju tih, još uvijek, prikrivenih socijalnih i političkih vibracija imaju javni mediji, društvene mreže, razni talk-show radio i televizijski programi, sistem visokog školstva gdje se stiču znanja i vještine prepoznavanja prijetnji koje dolaze. Ako je taj sektor zahvaćen korozijom društvenog morala, korupcije, nepotizma, teško je očekivati da će to društvo biti sposobno samo odbraniti slobode koje se moraju braniti. (*)