„Nismo onakvi kakvi sami sebi izgledamo. Možda smo gori, možda bolji, ali svakako sami sebe ne prepoznajemo“.
Afera „RESPIRATORI“ napokon je otvorila pandorinu kutiju u kojoj bi definitivno trebalo biti raspakovano savezništvo tročlane bosansko-hercegovačke „kriminalne avangarde“ koja svoj „kriminalni legitimitet“ brani oslanjajući se na nacionalni identitet onih koje više od dvadesetpet godina sa velikim entuzijazmom, strašću i perfidnošću pljačka, vara i duhovno razara, čineći ih stranim i neprijateljskim jedne prema drugim i prema samima sebi. Kao na filmskoj vrpci kriminalne serije nižu se afere sa nacionalnim prefiksom: „referendum“, „hacijenda“, „potkivanja“, „diploma“, „aluminijum“, „migranti“, „namjenska proizvodnja“, „prisluškivanje“, „univerzitetski kliniči centar“, „aerodrom“, „pokretna bolnica“ i brojnih drugih, u kojima je glavna rola dodjeljena liderima nacionalnih političkih partija, tužiocima, sudijama, rektorima, direktorima bolnica i drugim brojnim pripadnicima nacionalnih „elita“. Međutim, u tom udruženom pljačkaškom poduhvatu, nacionalne političke „elite“ nemoćne su da se održe bez aktivne (biračke) podrške marginaliziranih, siromašnih, poniženih, nemoćnih i očajnih… U tom savezu nazire se sva bizarnost naše sadašnjosti. To jedinstvo u nemoralu između onih koji vladaju i onih kojima se vlada možemo smatrati mjerilom istine u kakvom društvu sad živimo, kakvu državu i vlast imamo i kakav smo narod.
U običnom životu sasvim je vidljivo to jedinstvo interesa gdje se interesi nacionalnih „elita“, pa i onih koji su otvoreno kriminalni, doživljavaju od pojedinca (naroda) kao njegov lični interes kojim se štiti, a zapravo razara, njegov ljudski i nacionalni identitet i prosperitet. Međutim, često van tog vidokruga ostaju nevidljiva unutarnja dijalektika te njihove zajedničke percepcije interesa, u kojima se interesi „elite“ doživljavaju kao interesi svih nas i cijelog naroda.
Percepciju povezivanja takvih interesa nacionalnih „elita“ sa interesima (pojedinca) naroda teško je razumjeti van okvira teorije „rivalske svijesti“ kao historijske borbe za dominaciju među ljudima. Najelegantniju analizu „rivalske svijesti“ nalazimo kod Hegela u igri između gospodara i roba u kojoj gospodar, sasvim prirodno, posmatra svijet oko sebe i odnos prema robu iz svoje perspektive kao perspektive vladara. Za razliku od gospodara, rob svoj pogled na svijet i svoj odnos sa gospodarom, posmatra iz perspektive gospodara, a ne iz sopstvene perspektive. Taj pogled iz „otuđene perspektive“ dovodi roba u poziciju u kojoj on percepciju svog gospodara prihvata kao sopstvenu percepciju iz čega proističe njegova svijest o obaveznosti na pokornost prema gospodaru, što vodi u moralno opravdanje njegove eksploatacije od strane gospodara. Taj pogled roba iz „otuđene perspektive“ ostaje sve dok rob ne postane svijestan da cjeli odnos između njega i gospodara počiva isključivo na njemu samom i na njegovom radu i da on ima moralno pravo da se pobuni i odbaci svoju obavezu pokornosti prema gospodaru sa čime se gubi moralno pravo gospodara da ga eksploatiše.
Sasvim sličan ili ne i potpuno identičan je odnos koji je danas uspostavljen između nacionalne „elite“ i pojedinca (naroda). I dok rob nije bio svjestan da odnos između njega i gospodara isključivo zavisi od njega samog, što ga je držalo u pokornosti, to nije slučaj danas sa odnosom pojedincem (roba) i „elite“ (gospodara). Danas je pojedinac svjestan da putem glasanja može da odluči o sudbini nacionalne „elite“, a time i o svojoj sopstvenoj sudbini, ali uvijek glasa za istu „elitu“ (stranku-partiju) koja je određena prefiksom nacije, bez obzira što ga ta ista nacionalna „elita“ (politička stranka) brutalno eksploatiše i uvodi u stanje permanentne pokornosti i ropstva.
Gdje i kako nastaje „sporazum“ na pokornost i poslušnost pojedinca (naroda) prema „eliti“? Dok je pokornost roba prema gospodaru uvjetovana nedostatkom njegove svjesti o tome da odnos gospodara prema njemu zavisi isključivo od samog njega, dotle se odnos pokornosti pojedinca (naroda) prema nacionalnoj „eliti“ gradi na konstrukciji nacije i moralne odgovornosti pojedinca prema naciji, a ne prema „eliti“. Mada je pojedinac paralizovan poniženjem nepravdom, kriminalom, korupcijom koje čine nacionalne „elite“, on se teško odlučuje na pobunu protiv ove tiranije, jer svaka njegova pobuna nosi sa sobom opasnost da bude optužen za pobune prema njegovoj sopstvenoj državi, što nosi veliku težinu moralne odgovornosti. U nedostatku moralnog kredibiliteta pojedinca, nacionalna „elita“, poput gospodara, uvodi odnos države i pojedinca u sopstvenu percepciju dominacije i eksploatacije pojedinca, u kojoj pojedinac nosi teret odgovornosti prema država, koje zapravo nema.
U ovom triagularnom odnosu između pojedinca-države-elite nastaje nova struktura morala u kojoj se prikriva prisustvo „elite“ u tom odnosu. „Elita“ biva supstituirana narodom, što slobodu pobune pojedinca protiv „elite“ direktno uvodi u zonu moralne konfrontacije pojedinca sa državom i narodom. Time se pobune protiv kriminala, korupcije, nepotizma „elite“ amortizira sa težinom lične moralne odgovornosti pojedinca prema državi, što efektno pobunu pojedinca usmjerava ka demonizaciji i okrivljivanju drugog.
Time se zatvara krug u kojem se svaka pobuna pojedinca protiv kriminala, korupcije, nemorala nacionalne „elite“, smatra pobunom protiv države Onaj koji bi preuzeo težinu moralne odgovornosti pobune protiv kriminala, korupcije bio bi izložen egsitencijalnim tjeskobama i teretu srama, što daje ton njegovoj nemoći i vodi ga u pokoravanje sudbini. Pojedinac se odriče moralne odgovornosti pobune, sa čime svoje slobodu prihvata radije kao neslobodu u kojoj nalazi svoj alibi da radije prihvata određene privilegije i razne pogodnosti nego težinu moralne odgovornosti pobune. (*)