Slika našeg mentaliteta i naravi
Povodom pisma istaknutih bh umjetnika upućenog bh vlastima zbog migrantske i humanitarne krize. Trebalo je proći više od dvije godine od prvih mojih javnih napisa da će izbjeglička kriza teško pogoditi moralni i politički kredo BiH u očima demokratskog svijeta. Trebalo je istrpjeti mnoge kritike i pritiske da prekinem sa pisanjem pozitivnih priča o izbjeglicama, o nesrećama koja ih je nagnala da se nađu tu gdje su. Zbog ličnog protesta zbog postavljanja ploče saudijskom monarhu, osobi koja je na crnoj listi UN zbog stravičnog progona i ubijanja djece u Jemenu, na zgradu Univerziteta u Bihaću, definitivno sam protjeran sa tog Univerziteta od strane tadašnjeg rektora i bivšeg predsjednika vlade USK-a, Fadila Islamovića, bivšeg rektora i predsjednika USK-a Mirsada Veladžića, a sve to da bi sebi obezbjedili odlazak na hadž.
Pisanjem o izbjegličkoj krizi i nesreći tih mladih ljudi koji nisu prihvatili poziv raznih terorističkih grupa i tzv. Islamske države, već su uspravno, sa puno ljudske hrabrosti i ponosa krenuli svojim putem u sopstveni život rušeći sve barijere autoritarne porodice i autoritarnih državnih sistema iz kojih dolaze, otvarajući novu viziju Islama kao velike civilizacije, doživio sam potpuno izopćenje iz javnosti. Ni jedna dnevna novina, ni jedam sedmičnjak, ni jedna društvena mreža, izuzev ReprezenT-a iz Velike Kladuše, kao po komandi, nisu htjeli prihvatiti ni jedan moj tekst koji se je odnosio na nesrećne izbjeglice. Čak i portal Tačno, pod pritiskom grupe bosansko hercegovačkih intelektualaca prećutno je odbio daljnju saradnju po tom pitanju, čak ne želeći ni obrazložiti zašto je do toga došlo. A to je portal koji je dobio prestižnu međunarodnu nagradu za širenje ideja humanosti i ljudske solidarnosti. Šta očekivati od drugih.
Nije vredio ni razgovor ni apel na gradonačelnika grada Bihaća kojem je čak dostavljen inicijalni prijedlog projekta o tzv. Inventivnim izbjegličkim centrima kojima se sigurno mogla spriječiti ova ljudska i moralna kataklizma bosansko hercegovačkog društva. Jedini rezultat tog moga napora bio je taj da gradonačelnik više ne želi susresti „buntovnog” profesora koji se je usudio kritikovati ga zbog moralne katastrofe koja je nametnuta gradu Bihaću. Zauzvrat optužen sam da izlažem ruglu svoje sugrađane koji su se digli u pobunu protiv izbjeglica, a ne protiv lokalne, federalne i državne vlasti, što su trebali učiniti.
Tek kada su se u utjecajnim međunarodnim medijima (BBC, The Gardian, CNN, NY Times) počeli pojavljivati tekstovi o katastrofalnom položaju izbjeglica u BiH, prije svega u Bihaću, i kada je bilo jasno da će međunarodni mediji dići veliku moralnu uzbunu zbog neljudskog tretmana nesrećnih izbjeglica, podigla se je i tzv. bosansko-hercegovačka intelekualna elita upućujući apel bosanskim vlastima.
Sasvim opravdano sumnjiv timing i moralni poriv, zar ne. Baš kao da je to do sada bilo nevidljivo o kakvoj je ljudskoj nemoralnosti riječ. Nije ovdje riječ o nemoći, kako to mnogi žele da prikažu, već prije svega i iznad svega baš o ogoljeloj nemoralnosti i pokušaju da se u svakoj nesreći koja pogađa BiH iznađe mogućnost neke lične koristi. A upravo tom intelektualnom i političkom establišmentu usta su uvijek puna Bosne i Hercegovine, koju niko više ne voli i ne smije da voli, nego oni. I oni su jedino legitimni da govore u ime te BiH. I to je upravo prava moralna slika naše inteligencije: ćuti i čekaj na koju će stranu prevagnuti. I gdje ima više koristi. I ostaje tako sve do daljnjeg.
Neće ili ne može ta naša siva intelektualna masa da shvati da su izbjeglički pokreti danas u svijetu najautentičniji pokazatelji velike krize ljudskog morala koja prijeti ljudskim pravima, demokraciji i ravnopravnosti. Upravo oni koji su smješteni u Vučijaku, i u drugim kazametima ljudske sudbine, širom BiH, ukazuju na veliku „krizu naše solidarnosti i morala“, u kojoj je mnogo značajnije zaštititi vladajuću političku elitu nego spasiti živote tih nesrećnika.
Ne može ili neće ta naša intelektualna siva masa da shvati da oni nesrećnici iz Vučijaka vode veliku moralnu pobunu protiv progona, protiv rata, protiv nasilja, protiv nepravde i nejednakosti čovjeka. I to ne samo tamo odakle dolaze, već duž njihovih dugi marševa praćenih poniženjem i represalijama onih koji bi da sav njihov moralni i duhovni kredo skrnave i razore u logorima kao što je Vučijak.
„Kultura pobune“ koja se stvara u Vučijaku i drugim sličnim logorima patnje nesreće, otvoreno postavlja pitanja vladajućim režimima i intelektualnim elitama duž njihovih maršruta kako upravljati kulturom raznolikosti, kako održavati socijalnu koheziju i pravdu u društvu, kako tretirati manjine. Upravo to što bi trebala da radi ta naša intelektualna siva masa koja se samo rotira oko Dodika, Čovića i Izetbegovića, pikirajući neku mrvicu ispod stola. Umjesto od njih, iz Vučijaka nam dolaze krucijalna pravna i moralna pitanja o percepciji odgovornosti političkih režima, njihovoj moralnoj kredibilnosti i sposobnosti pred cijelom čovječanstvu.
Otuda je bilo potrebno da bh intelektualna elita mnogo ranije prepozna sve dimenzije ove velike moralne kataklizme našeg društva, i da to pitanje nametne kao pitanje ne samo moralne već i političke promocije BiH u međenarodnoj zajednici. (.)