Smrt krajiškog i bosanskohercegovačkog novinara Mirze Sadikovića pojavljuje se kao sintagma između žurnalizma koji je ostao dosljedan istini i pravdi i onog žurnalizma koji svojim licemjerstvom gradi politička prijateljstva sa autoritarnim populizmom iz čega izrasta sva zla kob našeg vremena, koju običan čovjek doživljava kao nezbježnu sudbinu koju zbog neznanja i nesposobnosti još uvijek nije u stanju detektirati i odbacitii. Ta njegova profesionalna mirna i ali istovremeno aktivna distanciranost od procesa koji se danas dešavaju na političkoj sceni BiH najdramatičnije dekodira svu tragediju u kojoj se nalazi današnje novinarstvo i novinari, koji su dovedeni u stanje ili licemjerne poslušnosti, dakle preživljavanja, ili novinarske dosljednosti i iskrenosti, što bukvalno ima značenje prerane smrti novinara (političke ili biološke).
Rijetko se danas kod nas može susresti tako senzibilno napisan nekrolog kolegi, novinaru, čovjeku, kao što je to napisao bosanskohercegovački novinar Midhat Dedić svom preminulom kolegi Mirzi Sadikoviću. I nije samo novinar Dedić napisao senzitivan i emotivno uznemiravajući nekrolog za svog kolegu Sadikovića. Otkrio je ono u njemu što je on otrkrivao svojim reportažama i svojim pisanjem u ovom našem raspadnutom društvu. Taj Mirzin novinarski smireni način pisanja, koji je praćen sa sarkazmom, što je uvjek držalo taj osmjeh krajičkom usana (en passant), koji je stalno lebdio na njegovom licu, kako je to zapazio novinar Dedić, otkrivao je sav njegov unutarnji nemir i bunt zbog njegove nemoći da kao novinar otvori prostor političkih sloboda da iskaže slobodno svoju misao i učini nešto da se zlo koje se nevidljivo valjalo u „nama“ zaustavi na vreme u samim nama kao ljudima.
Nije on bio od onih novinara koji će žestoko udariti u prvu žicu otvorene kritike sa imenom i prezimenom, a potom nestati sa političkog monitora, On je znao da on to ne smije uraditi ako želi da otvori prostor za slobodnu kritiku društva. A to je želio i nadao se da će to jednog dana ipak uspjeti. Isto tako rezolutno je odbio da se pridruži svojim kolegama koji su radi svog mizernog preživljavanja prihvatili licemjerstvo i doušništvo kao dio novinarskog morala.
Bio je svijestan svoje nemoći da otvori prostor slobodne kritike, ali je znao svojim analitičkim novinarskim tekstovima i reportažama slati tihe, ali ipak dovoljno prepoznatljive vibracije, koje su uznemiravale i ukazivale u kojem pravcu ide naše društvo, gdje se i u čemu se skriva nesreća koja nam se strmoglavo približava i prijeti našim općim potopom. Ne bi on nikad otvoreno kritikovao Refika Šahinovića, Mirsada Veladzića, Muju Demirovića, Atifa Hodžića, Fadila Islamovića, zbog kriminalnog razaranja Univerziteta u Bihaću i duhovnog srozavanja bošnjačkog naroda, ali je zato diskretno pokušavao otvariti prostor za njihovu kritiku i postaviti otvoreno pitanje njihove akademske i moralne kredibilnosti, na taj način upozoriti javnost na opasnost kriminalizacije javnog obrazovanja i duhovnog srozavanja, i nagovjestiti katastrofu koja dolazi zbog uništavanja kulturnog identiteta njegovog naroda. Ne bi on nikad otvoreno kritikovao ni predsjednicu Kantonalnog suda u Bihaću Fatu Nadarević, i njenu udarnu diverzantsku grupu (Muhameda Cimorotića i Garu Šahinović) koja će svojim volšebnim presudama uništiti autoritet suda i povjerenje naroda u sudstvo i pravdu u ovoj zemlje i time najdublje potkopati temelje ove zajednice, ali je zato znao diskretno upozoriti javnost da neznanje, nepotizam i korupcija u sudstvu, tužilaštvu, policiji, obrazovanju… predstavlja najveću opasnost za opstanak ovog naroda i ove zemlje. Znao je diskretno upozoriti javnost na promjene na političkoj sceni koje su vodile drastičnom stapanju i desnih i lijevih političkih opcija, u proste frakcije jedinstvene autoritarne populističke stranke s jedinstvenim programom pljačke i duhovnog devastiranja sopstvenog naroda, u čemu se međusobna mržnja i isključivost promulgirala kao osnovna pokretačka snaga njihove histerije razaranja i pljačkanja krajiške i bosanskohercegovačke sirotinje. Znao je da nema nikakve moralne razlike izmedju Mirsada Veladžića, Fadila Islamovića, Atifa Hodzića, Hamdije Lipovače, Emdžada Galijaševića, i brojnih drugih gradonačelnika, političkih tribuna i predsjednika vlada USK-a, koji su imali isti cilj i istu ideologiju pljačke, laganja i potkradanja sopstvenih građana, mada su svi bili iz različitih političkih opcija. 
Znao je novinar Mirza Sadiković sasvim jasno uočiti i razaznati opasan proces stapanja zakonodavne, sudske i izvršne vlasti kroz interese korumpirane i nepotistički povezane političke oligarhije, lokalnih poduzetnika i državne birokratije, koji su vješto manipulirali kako sa svojim narodom tako i sa predstavnicima međunarodne zajednice, koji su radi svojih interesa odustajali od razbijanja ove kriminalne alijanse koja je sve dublje gurala bosanskohercegovačkog čovjeka u materijalnu bijedu i duhovno siromaštvo i poslušnost.
Sve je to znao i mogao da sasvim jasno razazna novinar Mirza Sadiković, što mnogi nisu. Nažalost, nije imao ni snage ni moći da sam obezbjedi i sebi i drugima dovoljno političkog prostora da slobodno i javno podastre javnosti sve što je znao a nije mogao (smio) da iskaže. Stalno je lebdeo između samog sebe i stvarnosti u kojoj živimo, u kojoj dominiraju obskurni likovi sa košmarnim idejama u kojima je čovjek i njegova prava koja mu iskonski pripadaju prezren i odbačen, gdje sudovi i tuže i sude, gdje novinari objavljuju ono što im se naredi, gdje se saosjećanja i empatija prema slabijem odbacuje kao sopstvena slabost. Živio je između svog unutarnjeg buntovnog svijeta i stvarnosti u kojoj su glavni predatori kriminalizirani i nemoralni likovi kojima je sam narod poklonio povjerenje da ga vodi u ambis sopstvenog nestajanja. Ta spoznaja bila je preteška za Mirzu Sadikovića koju nije mogao nikako prihvatiti, i tu je trajno zastao. (.)