„Nikad ne možemo definitivno preći iz neznanja u izvjesnost, jer će nas nit ispitivanja stalno vraćati natrag neznanju”. (Moris Merlo-Ponti)
Ibrahim Al Naimi, bio je student treće godine medicine u Jemenu kada je prisilno krenuo u izbjegličku avanturu koja traje više 2,5 godine. Bježeći od smrtonosnog razaranja njegovog grada Adena i domovine, bježeći od bolesti i gladi, s nadom da će svoje studije medicine moći privesti kraju u Austriji ili Njemačkoj, našao se u Bosni, u zemlji o kojoj je mnogo čitao i o kojoj mnogo zna. Čitao je o dobrim ljudima iz Bosne, o njihovim stradanjima za vrijeme orgijanja nacizma na Balkanu, o njihovom izbjeglištvu u Austriji, Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, i o dobroti tih ljudi koji su ih primali kao izbjeglice. Čitao je on kako su mnogi Bosanci i Hercegovci nalazili nova iskrena i draga prijateljstva sa svojim domaćinima Njemcima, Austrijacijam, Francuzima, Slovencima…, u njihovom izbjegličkom životu. I dok je prelazio rijeku Drinu, nadao se je da će možda i on ostvariti takva prijateljstva i u Bosni, zemlji koju je Ibrahim doživljavao kao zemlju hrabrih i dobrih ljudi, kod koji se ne može umrijeti od gladi ili ostati smrznut nasred polja pod vedrim nebom. Pisao je o tome svojim roditeljima, za koje ne zna da li su još uvijek živi. Nadao se je i vjerovao Ibrahim u to. A onda „iznenada“ preko noći, sva vjerovanja i nadanja nestala su u strahu da će završiti u zatvoru osumnjičen kao „terorista spavač“, samo zbog toga što su mu na prelazima brojnih granica, oduzeti i pasoš, i novac, i mobilni telefon, i svaki drugi dokument, kojima bi mogao dokazati ko je on, odakle i zašto dolazi.
Nije više ni coronavirus tako smrtonosan za Ibrahima, koji je kao student medicine znao da organizira samozaštitu u svom izbjegličkom kampu, da odredi opasnost i putanju virusa i da svima kaže kako da se sačuvaju. Od optužbi, da je došao u Bosnu kao pritajeni terorista, koji samo čeka priliku da posije smrt, da oduzme posao tim dobrim ljudima iz Bosne, da siluje, da krade i unosi strah i nemir u ljude koji su ga primili u svoju zemlju na njegovom putu u neizvjesnost, nema zaštite. Te optužbe razaraju i dušu i srce, i tjeraju u osjećanje duboke potištenosti, usamljenosti i otuđenosti od samog sebe i od čovjeka kao ljudskog bića. Teško i bolno mu padaju besmislene optužbe da predstavlja opasnost za već tako duboko ranjenu Bosnu, za njenog čovjeka, za Evropu, u koju se je uputio, u kojoj je tražio samo jedan tračak svjetlosti i nade da jednog dana postane ljekar i da se vrati u svoju zemlju, u svoj grad, i da posljednji put vidi svoje roditelje i da im kaže da se njihov životni san ostvario: postao je ljekar. Samo to i ništa više.
Ibrahim više ne vjeruje ni u svoje snove, ni u dobre ljude u Bosni. Ne vjeruje više ničemu. Više ne vjeruje ni da je sam ljudsko biće. „Kažu nam prljavi ste, smrdite, ne perete ruke, prenosite viruse… a niko nas ne pita da li mi želimo tako izgledati, gdje i pod kakvim uslovima živimo, da li imamo vodu i sapun da se operemo, da li imamo toalet… Pitam se da li smo mi ljudska bića ili životinje pred egzekucijom“.
I zaista kako ih mi doživljavamo i kako se odnosimo prema njima velika je naša ljudska sramota i moralna katastrofa pred očima cijelog svijeta. Tek što smo se bar djelimično otrijeznili od „naredbe na rubu pameti” ministrice vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Bisere Turković, o zabrani povratka državljana BiH u njihovu domovinu, došla je nova „naredba na rubu pameti” od Fahrudina Radončića, ministra policije F BiH, kojom se naređuje protjerivanje svih izbjeglica iz BiH. Oni koji nemaju pasoš i neće da se samovoljno vrate tamo odakle su izbjegli, automatski se šalju u zatvor i proglašavaju se „teroristima spavačima” koji su spremni na najteže zločine protiv naroda BiH.
Svakom normalnom čovjeku staje pamet pred ovakvim naredbama najviših „državnih“ službenika i nameće se pitanje da li su ove „naredbe na rubu pameti” posljedica neznanja, pohlepnosti, odsustva ljudske dobrote ili svjesne namjere da se BiH predstavi u najgorem humanitarnom i moralnom karakteru cijelom čovječanstvu. Da li je to zavjera samih Bošnjaka protiv Bosne i Hercegovine, njihove jedine domovine, ili se radi o nekoj vrsti mješavine neznanja, nemorala, pohlepnosti i gluposti onih koji bi da budu bogovi i da vladaju umjesto njih. Svejedno, i jedno i drugo vodi u veliku političku i moralnu katastrofu i izolaciju BiH.
I tako više od 20 godina zbog nemorala, pohlepnosti, odsustva ljudske dobrote i gluposti onih koji upravljaju nama, nikako da dođemo do minimuma izvjesnosti gdje i u kojem pravcu nas oni vode. Oni koji ne znaju pretvoriti opasnost u novi pozitivan izazov i novo humano vrednovanje ljudskog života, koji ne znaju ili ne žele postaviti ograničenje stanju stvari i duha koji postaju nepodnošljivi, ne bi smjeli voditi ovaj narod ni državu. Oni moraju da odu u koliko ovaj narod želi preživjeti. Od toga kako će narod odgovoriti na ovakve nehumane, glupe i mentalno bolesne „naredbe“ ministrice Bisere Turković i ministra Fahrudina Radončića, ovisit će njegov opstanak, sloboda i preživljavanje na ovim prostorima. (*)