Kada predsjednik jedne od najmoćnijih država svijeta javno izjavi da je pucati u lice migranta isto što i pucati u stijenu, kada novinari sapliću dijete koje bježi od smrti, kada desničarske snage doživljavaju veliku političku potporu naroda propagirajući antisemitizam i šireći islamofobiju i nacionalizam najmračnijih tonova, kada stanovnici jednog malog mjesta ustanu protiv izbjeglica koje bježe od rata, smrti i gladi sa zahtjevom da ih se izbaci iz grada, koji je i sam do jučer bio opkoljen i granatiran, a sve to praćeno „teškim mukom“ intelektualaca i javnog mnijenja, vrag je očigledno odnio šalu. Kultura potčinjavanja i straha uzima posljednji danak zatvarajući svaki prostor za kulturu protesta i dijaloga otvarajući najširi prostor kulturi prezira i agresivnosti. Nastupaju mračna vremena u kojima nije teško osluhnuti sve jasnije i bučnije korake neonacista postrojenih u kolone smrti kako se polako približavaju. Da li će buđenje naroda biti kasno?
Bilo je mučno i isuviše mučno gledati proteste u jednom malom bosanskom gradu kako građani kolektivno traže izbacivanje nesrećnih izbjeglica iz njihovog grada, koji bježe od smrti i gladi. Ta mučna slika iz tog grada ostavila je svakog bez riječi i bez sna. U mnogim gradovima svijeta dolaze stotine hiljada nesrećnih izbjeglica koje bježe od užarenog pijeska pustinje, lokalnih ratova, lokalnih despotskih vladara, koji bježe od velikih monsunskih kiša i vjetrova, koji bježe ispred gladi, neimaštine, bolesti i umiranja, ali ih ipak niko ne želi nagnati natrag tamo odakle su došli u skoro sigurnu smrt, kao što to žele „patriotski“ građani ovog prelijepoga bosanskog grada kojeg je oduvijek krasila ljudska dobrota i osjećajnost prema onima koji su u nevolji.
Nažalost, osjećanje stida nije nagnalo te iste građane da masovno protestiraju protiv lokalnog seksualnog manijaka koji je doveo lik njihove kćerke, sestre, supruge, majke, do najnižeg i najperverznijeg poniženja. Nisu građani toga grada ustali ni protiv postavljanja slike i imena na zgradu Univerziteta kralja čija armada dnevno ubija na stotine nemoćne djece, čiji nasljednik provodi srednjovjekovnu inkviziciju odsjecanjem glave i prstiju novinarima koji ga kritikuju, a sve to uz prikrivenu šutnju i podršku lokalne inteligencije. Ne smeta tom narodu ni to kada sudski izvršitelji ganjaju dužnike (koji to nisu) po ulicama kao šinteri bjesne pse. Ne smeta im ni to kada oni koji otkrivaju zločin bivaju procesuirani umjesto onog koji je zločin počinio. Ne smeta im ni to kada sudovi, koje oni plaćaju iz svog čemera i jada, donose presude sa kojima se neuki seljaci i bespomoćni radnici ostavljaju bez imovne i radnih mjesta a sve to u ime tajkuna koji im postiru slike silovane gole kćerke, sestre, žene ili majke na portalima širom svijeta. Ne smeta im ni to kada ih njihovi lokalni političari i tajkuni potkradaju do gole kosti tjerajući njihovu djecu da čiste toalete po raznim svjetskim metropolama.
Ništa narodu više nije sveto izuzev golog preživljavanja koje se polako pretvara u kulturu potčinjavanja u kojoj se definitivno gubi svaki trag želji da se nešto promjeni, da se učini bar jedan korak bliže izlasku iz izabranog tunela neimaštine, apatije, straha i neizvjesnosti. Ništa više nije značajno za narod izuzev da se javno aplaudira lokalnim političkim prevarantima i manipulatorima čijom je politikom taj isti narod doveden do najniže razine ljudskog preživljavanja. Nema spora da su vrata čovječanstva ponovo širom otvorena najezdi neonacizma najcrnjih boja koje narod očigledno ne želi razaznati. Možemo pred tim zažmuriti ali teško da možemo zanijekati. Kako hoćete. (*)