Multietnički i multireligijski sukobi na Balkanu potkraj prošlog stoljeća stvorili su nestabilno sigurnosno okruženje u kojem su rizici od novih međunacionalnih pogroma postali još raznovrsniji i opsniji. Ovi sukobi podržani neonacizmom, mitologijom, etničkim šovinizmom i vjerskim ekstremizmom, kao mobilizirajućom  ideologijom,  stvorili su eksplozivno, opasno i traumatično okruženje u kojem se sve otvorenije  osporava mogućnost multietničkog/vjerskog dijaloga na ovim prostorima. U nedostatku globalnog demokratskog poretka, ostaje fluidna, rascjepkana i staromodna borba protiv rasne, međuvjerske i interkulturalne mržnje i animoziteta, što u vrijeme digitalno/tehnološke revolucije i narastanja autoritarnog populizma, stvara nove višestruke prijetnje koje bi mogle eksplodirati  u novu eskalaciju sukoba na Balkanu što bi moglo imati dramatične posljedice za cijelo čovječanstvo.Historijski gledano glavno unutarnje pitanje „balkanske sigurnosne dileme“ je ko će kontrolirati komad  „svete zemlje“. Nepovjerenje, mržnja, i isključivost fiksirane na nacionalnom i vjerskom identitetu na Balkanu nisu prirodno i istorijski inherentno svojstveni balkanskim narodima, već su politički isfabricirane društvene kategorije koje služe kao unutarnji poticaj stvaranja straha i nepovjerenja među narodima i vjerskim skupinama. U toj vječitoj borbi za teritorij, multietnički/multivjerski dijalog nikad nije mogao poslužiti  kao nadahnuće političkim, etničkim i vjerskim vođama da se pokrenu prema nenasilnom rješavanju sukoba i stvaranju multietničkog/multivjerskog mirnog i stvaralačkog suživota bez jasnog određenja ko će imati konačnu moć kontrole nad spornim komadom „svete“ zemlje.

Ova unutarnja logika „balkanske sigurnosne dileme” podrazumjevala je masovnu egzekuciju pripadnika druge manjinske nacionalne/vjerske skupine i njihovo nasilno masovno protjerivanje sa „svete zemlje“, s teškim moralnim i političkim posljedicama, što je uvijek bila redovita popratna pojava brutalnih ratnih sukoba oko teritorijalne preraspodjele, što je sukobe na Balkanu uvijek činilo izuzetno surovim i nehumanim.

Historijsko opravdanje za zločine najčešće se tražilo u predanjima koja su se prenosila sa koljena na koljeno prema kojima je „naša zemlja“ oteta a drugi dovedeni da bi je naselili i prognali našu djecu. To je stvaralo velike naslage nepovjerenja i straha prema tim drugima, što je bila platforma za nove zločine, za nove egzekucije i protjerivanja njih koji su došli na „našu zemlju“. Imaginacija „naše zemlje“ vodila je nove generacije u zamagljenu stoljećima staru prošlost što je stvaralo nesnošljivu lakoću stvaranja straha, manipuliranja i motiviranja za nove monstruozne zločine nad čovjekom koji nije „naše“ vjere i naših uvjerenja.

Na samom kraju XX stoljeća  ponovio  se zločin opet pod istim indigom: ko će vladati sa komadom „nacionalne svete zemlje“. Jedni su tražili pravo na samoodređenje sopstvenog naroda, potencirajući secesiju od matične države i odvajanje od drugih, dok su drugi isticali pravo da brane teritorijalni integritet zajedničke države. Po međunarodnom pravu i jedni i drugi imali su pravo čije je ostvarenje ovisilo od toga ko ima više sile i moći da vlada na teritoriju na kojem su do tada svi mirno živjeli. I na tom univerzalnom pravu čovjeka, pravu da upravlja i vlada sam sa sobom došlo je do sukoba koji će završiti u sumornoj sllici međusobnog ubijanja, masovnog protjerivanja i silovanja, a sve to pod indigom najuzvišenijih pravnih i moralnih normi čovječanstva. Umoreno je na najstravičniji način preko 100.000 ljudi, među njima više od 25.000 djece. Otvarani su brojni logori smrti sa najstravičniji ekperimentalnim metodama ubijanja. Preko 2.5 miliona ljudi protjerano je iz njihovih domova. Razoreni su gradovi, razorena privreda, uništene bolnice, razrušene bogomolje, stvorene nove naslage mržnje među najbližim susjedima koji su odvojeni jedni od drugi samo svojom vjerom i kulturom koja ih je do tada spajala i činila najboljim i najbližim prijateljima i susjedima. I sve to na platformi najuzvišenijih načela međunarodnog prava.

Da apsurd i nesreća čovječanstva bude još veća legalizacija tog zločina potvrđena je pravom predatora na stvaranje samostalnih nacionalnih država i entiteta kojima su date prerogative državnosti, a sve to da bi se princip „svete zemlje“ i dalje mogao držati od koristi kao motiv za nove „teritorijalne preraspodjele“ i nove zločine na Balkanu, a sve to radi potrebe namirivanja međusobnih računa vladajućih elita i ljudi koji bi da su bogovi na ovom svijetu.

I time je definitivno na najvišim normama međunarodnog prava i morala stvoren vještački krug kolektivne međunacionalne i međuvjerske anksioznosti, animoziteta, mržnje i straha među dojučerašnjim susjedima i prijateljima. Krug iz kojeg sadašnje međunarodno pravo ne nudi izlaz. Uspostavljanjem pravne jednakosti između načela teritorijalne cjelovitosti države i načela samoodrerđenja naroda, što uključuje i pravo na secesiju, bez ikakvih kriterija demokratizacije, razvoja, i prava čovjeka,  međunarodno pravo ekskluzivno ovaj pravni paradoks pretvara u politički konflikt  otvarajući novu aveniju genocida, i to ne samo na Balkanu. Kako sada stvari stoje, koji će princip međunarodnog prava dobiti prevagu isključivo ovisi od toga ko raspolaže sa više političke i vojne sile, što vojnu silu, korupciju, nepotizam i organizirani kriminal… pretvara u određujuću determinantu politike vođa nacionalnih i vjerskih zajednica, što sukob između njih čini trajnim i nerješivim i sve racionalnijim.

Kako iskoračiti iz tog unutarnjeg međunarodno-pravnog racionalizma sukoba?  Očigledno je da u sadašnjem međunarodnom pravu sporovi između pravnog načela samoopredjeljenja naroda i načela teritorijalne cjelovitosti države, povezanih s međunarodno ravnim načelom humanitarne intervencije u unutarnjim poslovima države, mogu potaknuti tako brutalne i nehumane sukobe između nacionalnih/vjerskih zajednica od kojih ni jedna nužno ne želi izazvati ratni sukob. U ovom pravnom sporu između etničkih/religijskih skupina svaka ima pravo pozivati se na jedan od ovih uzvišenih principa koji se međusobno inherentno isključuju, dok međunarodna zajednica ima pravo intervenisati u taj sukob samo nakon  masovne egzekucije stanovništva i genocida. I umjesto da pridonose miru, kao što je to njihova temeljna namjena, ovako nesrećno spojeni neminovno vode u unutarnji sukob i legalizaciju etničkog čišćenja i genocida.

U koliko bi se realizacija jednog i drugog načela odmaknula od sile, kao isključivog elementa realizacije secesije ili opstanka države, ka ostvarenom stupnju društvenog i demokratskog progresa, ekonomskog i tehnološkog razvoja, i ostvarene ljudske dobrobiti sopstvenog naroda, dobili bi drugi reverzibilni društveni proces u kojem konflikt ne bi bio konflikt oko pitanja ko će kontrolirati „parče svete zemlje“, već isključivo oko pitanja ko je dosegao viši stupanj unutarnje demokratizacije, ekonomskog i tehnološkog razvoja, i ko više može garantirati viši stupanj ostvarenja ljudskih prava i sloboda, što prirodu konflikta odmiče od nasilnog konflikta i primiče ga konfliktu razvoja i ljudske dobrobiti sopstvenog naroda.

U ovom reverzibilnom procesu secesija Republike Srpske, na što se toliko poziva politički establišment ovog entiteta, ili stvaranje novog hrvatskog entiteta, ili opstojnost BiH kao cjelovite i suverene države,  dobilo bi potpuno novu konotaciju i sadržinu… Dobiti pravo da se računa na tu mogućnost moralo bi izdići RS na najviši stupanj društvenog, ekonomskog, tehnološkog i humanitarnog razvitka sa najvišim standardima ljudskih prava i sloboda, što važi i za hrvatski narod u BiH. S druge strane u koliko bošnjački narod, kao najbrojniji narod koji je jedini zainteresiran za opstanak BiH kao jedinstvene suverene države, morao bi ostvariti još više standarde društvenog, ekonomskog, tehnološkog i humanitarnog razvitka i poštovanja prava i sloboda čovjeka, nego što su to dosegli Srbi i Hrvati u BiH. Taj viši stupanj razvoja ljudske dobrobiti (human welfare, kao novi princip međunarodnog prava koji uslovljava pravo na secesiju i pravo na cjelovitost države) u odnosu na sopstveno okruženje atraktirao bi bosanske Srbe i bosanske Hrvate ostati u suverenoj BiH.

U ovom konceptu međunarodnog prava, i jedni, i drugi, i treći, shvataju da svoje  nacionalne programe i interese (secesija ili  zajednička država) mogu dosegnuti isključivo kroz permanentni ekonomski, tehnološki i društveni razvoj sopstvenog naroda, uz puno poštovanje prava i sloboda čovjeka. S rastom životnog standarda naroda međunacionalni sukob sve manje postaje atraktivan kao političko rješenje a međunacionalna kooperacija postaje sve atraktivnija, sa čime se međunacionalni/međuvjerski konflikt sve više marginalizira. U ovom konceptu, rat, korupcija, kriminal, nepotizam…  ima značenje gubljenja svake mogućnosti dosezanja nacionalnog interesa, sa čime se automatski eliminira mogućnost manipulacija sa nacionalnim interesima sopstvenog naroda. Kreiranje projekta u kojem bi definitivno bila eliminirana unutarnja racionalnost sukoba ne bi predstavljalo neki veći problem u koliko bi bila stvorena preovlađujuća društvena svijest da je izlaz iz sadašnje bezperspektivnosti, depresije i anksioznosti moguć. (.)