Dok se epidemiolozi još uvijek pokušavaju uhvatiti u koštac s’ pandemijom koronavirusa, a različiti modeli predviđaju različite ishode, narod još uvijek nije siguran šta je za njega opasnije ili bolje: virus, populistička vlada (takva kakva jeste) ili lopovluk. I u tom vrzinom kolu naduravanja izmedju vlade, virusa i lopovluka, kao na Hičkokovoj filmskoj vrpci niže se zločin za zločinom i to pod tako romantičnim nazivima da se teško može zamisliti da se tu radi o nekom kriminalnom skandalu. Kako okrenuo okrenuo, ostaje sigurno to da virus ne može promjeniti vladu, niti vlada želi ukinuti lopovluk. I u tom hičkokovskom scenariju ostaje samo jedno sigurno: narodu neće biti bolje sve dok se on sam ne promjeni. A pitanje je da li on to može i kad bi želio, i da ili hoće i kad bi i mogao. I dalje ostaju svi na okupu: i virus, i vlada, i lopovluk.
Ostaju dva pitanja pod znakom sumnje: da li narod želi promjeniti vlast, i da li ta nova vlast može promjeniti strukturu vladanja u kojoj se lopovluk ne bi osjećao tako sigurnim i raskalšnim kao sad. A bez lopovluka i koronovirus bi teže uzimao harač koji sad nemilosrdno uzima u ljudskim životima i u siromaštvu.
Sad je odgovornost za narod velika i neizvjesna. Svi se pozivaju na njega. Autoritarni populisti, koji su na vlasti, kao i oni koji bi da dođu na vlast, negiraju stvarnost, zbunjuju javnost teorijama zavjere, nude sporu i polusretnu budućnost. Udruženi sa koronovirusom provaljuju, varaju, otimaju i kradu sve što im dođe pod ruku. Oni usput stvaraju koalicije sa nacionalistima, radikalima i demokratama, organizuju ulično prosvjede, održavaju mise za rehabilitaciju fašizma, zaključavaju politiku, kontroliraju budžet i državne medije, koaliraju sa koronovirusom da bi spriječili narod da se promjeni. Znaju oni da pandemija koronavirusa mijenja individualne izbore pojedinca, njegovo ponašanje i stavove, njegovo očekivanje i njegovu percepciju stvarnosti, što izaziva veliku psihološku napetost kod njih, i oni postaju sve obazriviji, pažljiviji i lukaviji.
Pandemija je seizmička i asinhrona – pogađa u različitim vremenima i sa različitom snagom. Kad se jedni zatvaraju drugi se otvaraju. Kad jedni proizvode drugi ne troše. Kad jedni prodaju drugi ne kupuju. I tako u krug, što koordinaciju između autoritarnih populističkih vlada i naroda čini novim alatom za modifikaciju marifetluka i manipulacija, za nove podjele, pljačke i nove krađe.
A nacionalističke i vjerske predodžbe vode do etničkih skupina i kategorije imigranata koji se krive za izbijanje bolesti. Ali na tome se ne zaustavlja ova priča. Kad nacionalisti počnu govoriti o bolesti, oni igraju posebno ružnu igru. Kao što je antropologinja Mary Douglas napisala u svojoj značajnoj studiji „Čistoća i opasnost”, ljudska društva često jačaju grupni identitet pomoću tabua oko čistoće i zagađenja. U njezinoj je definiciji prljavština nešto što zajednica smatra „materijom koja nije na mjestu“. U nacionalističkoj mašti „neuobičajeni“ ljudi – doseljenici, migranti, vjerske i etničke manjine, marginalizirane društvene skupine – često se preinačavaju kao utjecaj zagađujućih tvari. To ima za posljedicu podjele i smrtonosne posljedice.
Ljudi ograničavaju svoja putovanja. Škole se zatvaraju. Lanci opskrbe se prekidaju i teško se obnavljaju. Trendovi ka razdvajanju se pojačavaju i produbljuju. A potom slijede nebrojene priče o životu onih spašenih i cijena ljudskog života postaje sve bezosjećajnija. Božija volja, koliko će ko živjeti, prelazi u njihove ruke a strah postaje snažno odvraćanje od bilo kakve pobune ili protesta. I tako narod postaje sve više nacionalistički, ksenofobični, jednostrani i anti-stručni.
Ova virusna epidemija trebala bi biti trenutak osvješćivanja za sve, a posebno za narod i za vladu. Vlada bi morala imati povjerenje u stručnjake, a narod bi trebao imati povjerenje u vladu, i tada bi i epidemija lopovluka bila bar donekle suspendirana što bi suzilo prostor za divljanje virusa. Nažalost, kod nas ni sami stručnjaci ne slijede upute svoje profesije, a vlada upravo takve stručnjake poziva da joj budu prvi asistenti i saveznici u borbi protiv virusa i lopovluka. I upravo u toj tački sraza između morala i prava najoštrije se doživljava sva naša tragika u kojoj se nalazimo više od 20 godina o kojoj uporno ćutimo i podržavamo je. Sad na naplatu dolaze računi za političku korupciju i nepotizam, za katastrofalno obrazovanje, za kriminalno pravosuđe, za djelovanje nesposobne i korumpirane vlasti…, što smo uporno prećutkivali više od dvadeset godina. Sad kad nam je stručnost najbitnija, nemamo je. Kad funkcionisanje institucija sistema postaje najznačajne, memamo ih. Kada organizacije civilnog društva i kreativnost u informisanju građana postaju najpotrebnija u kreiranju političkog i moralnog utjecaja, …nedostaju nam. Ova kriza pokazuje svu nemoć populističkog načina upravljanja društvom i svu pogubnost distanciranja naroda od svoje sopstvene sudbine.
Ako pandemija ove kuge potiče bilo kakvu političku nadu, onda je to nada u sraz autoritarnog populizma koji danas upravlja nama. Pokušaj okrivljivanja migranata, prohodnost granica, zakona globalizacije…stvaranja straha i odanosti, ne može biti program koji će zamjeniti nepristrasnu istinu, objektivnu znanost i vladu pod vodjstvom pravih stručnjaka. Samo će takva vlada moći da obezbjedi potrebu transparentnosti u odlučivanju, da efektno odbaci populističke optužbe za nesposobnost, neprozirnost i manipulacije. Samo takva vlada može proći test solidarnosti i povjerenja građana ma kojoj nacionalnoj, vjerskoj ili kulturnoj provenijenciji pripadali. U kontekstu ovog, koronovirusna kriza je test progresivne politike, politike transparentnosti, solidarnosti i povjerenja. Možda bi ovaj trenutak mogao biti prekretnica za narod da napokon shvati da je njegova sudbina u njegovim rukama a ne u rukama autoritarnih populističkih vladara, bezkrupuloznih lopova i nemilosrdne kuge. (*)