Zašto smo tu gdje smo najbolji indikator je agonija bihaćkog Univerziteta i „izbjeglička kriza“ koja se tek pojavljuje na vidiku naše svakodnevnice sa svim katasrofalnim posljedicama koje će tek pogoditi ne samo Krajinu već cijelu BiH. Oba ova indikatora jasno pokazuju u kojem pravcu i sa kakvim tragičnim posljedicama će se susresti naše društvo u skoroj budućnosti, upravo zahvaljujući našem mentalitetu takav kakav je. Možda to ne bi bilo tako iznenađujuće da na te posljedice nije otvoreno ukazivano mnogo ranije. Da nevolja bude još veća oni koji su ukazivali na nesposobnost, neznanje, surevnjivost, primitivizam, korupciju, nepotizam… onih koji su izabrani da Krajinu vode u srećniju budućnost, protjerani su iz Bihaća i proglašeni nepoželjenim osobama u gradu na Uni. Nažalost računi za ovakva ponašanja lokalnih neznalica i moćnika tek dolaze na naplatu svim Krajišnicima, kako onima koji su vladali i koji sada vladaju Krajinom tako i onima sadašnjim i budućim generacijama koje samo životare svoj ubogi život i redovito glasaju upravo za te koji ih na najperfidniji i na najmizerniji način vode u ambis, radi svoje male sitne koristi. Prije više od šest mjeseci u mom pismu upućenom bihaćkom gradonačelniku proslijedio sam prijedlog projekta koji se odnosi na pitanje izbjeglica odnosno migracija, koji vodim u saradnji sa Univerzitetom iz Mombaiu (Indija) i sa univerzitetom iz Dohe (Qatar), sa željom da se Bihać kao administrativna regija, koja će biti najviše opterećena sa pitanjima izbjeglica, uključi u proces rješavanja izbjegličke krize kao razvojnog a ne humanitarnog ili političkog pitanja, što bi bila novina u današnjoj politici, što bi bilo od izuzetnog značaja za Krajinu i BiH. I nažalost, kao što sam i pretpostavljao, od gradonačelnika ni riječi o tom projektu. Prije neki dan dobijam od njega poziv da se konsultuje samnom po pitanju izbjeglica koje je sad postalo urgentno u Bihaću i Krajini. I umjesto da odmah reagira na detektirani problem izbjeglica koji je bio notiran u mom projektu, i da sad već ima spremnu strategiju rješavanja ovog problema zajedno sa EU, gradonačelnik reaguje kada svaka konsultacija i savjet teško mogu bilo šta pomoći. Posljedice ovakvog našeg međusobnog nepovjerenja, surevnjivosti i neznanja tek će nas sustići.
Drugi primjer našeg neznanja, surevnjivosti, i propadanja je Univerzitet u Bihaću. Ravno prije deset godina formirao sam katedru za poslijediplomske Evropske studije i Standardizaciju, na Pravnom fakultetu u Bihaću. Katedra je formirana sa ciljem da se svršeni studenti Univerziteta u Bihaću dokvalifikuju i povežu sa evropskim univerzitetima, međunarodnim institucijama i multinacionalnim korporacijama, što bi im omogućilo direktni ulazak na evropsko tržište rada i velike šanse za zaposlenje. Uz to, cilj formiranja ovog poslijediplomskog programa bio je da se atraktiraju studenti da studiraju na bihaćkom Univerzitetu i iz drugih dijelova BiH i okolnih zemalja. Nažalost taj poslijediplomski program bio je razoren i onemogućen od strane tadašnjeg rektora Refika Šahinovića, Mirsada Veladžića, Fadila Islamovića, sadašnjeg rektora, Atifa Hodzića, dekana Tehničkog fakulteta i Halida Makića, tadašnjeg dekana Biotehničkog fakulteta. Za njih je bilo mnogo značajnije blokirati razvoj ovog poslijediplomskog studija kako bi se obezbjedio dovoljan broj kandidata za neke njihove brojne poslijediplomske studije gdje su diplome dijeljene po rodjačko-nepotističko-partijskoj listi, a njihovi specijalizanti završavali na Zavodu za zapošljavanje. Njih nije interesovao profil stududija, znanje i vještina studenata, njih nije interesovala budućnost njihovih studenata, nije ih interesovala budućnost Univerziteta. Prvenstveni interes je bio zaposliti sina (Fadil Islamovic, rektor), zaposliti suprugu (Mirsad Veladžić, Halid Makić), zaposliti zeta (Esad Bajramović), zaposliti priju i kumu, obezbjediti besciljna putovanja radi uzimanja dnevnica, i potpisivanje naloga za nabavku bezpotrebne opreme i sitne bižuterije… Šta bi značilo sada da je na Univerzitetu u Bihaću promovirano više generacija poslijediplomaca sa perfektnim poznavanje standarda u svim oblastima proizvodnje, mašinstva, tehnologije, medicine, farmacije, i svih društvenih aktivnosti. Koliko bi danas studenata dolazilo da studira na Univerzitet u Bihaću, kakvu bi reputaciju i ugled imali naši svršeni studenti na evropskom tržištu rada. Sada ne bi Univerzitet u Bihaću muku mučio da privuče nekih stotinjak studenata. Kritika takvog ponašanja i stanja na Univerzitetu vodila me je na saslušanje u Policiju upravu USK-a (po prijavi rektora Fadila Islamovića i njegovog kuma Esada Bajramovića) sa prijetnjom da prestanem kritikovati Univerzitet. I da stvar bude još gora na takvom izopačenom i sitnošićardžijskom mentalitetu kreiraju se generacije mladih ljudi koji jedino kroz prevaru, licemjerstvo i laž vide mogućnost nekog svog provincijalnog prosperiteta. Kada sam prvi put pokušao da uvedem sticanje diploma magistra i doktora nauka u saradnji sa stranim univerzitetima bio sam onemogućen ni od kog drugog već od moje predmetne asistentice Ajne Bakrač (Jodanović) koja je prikriveno u dosluhu sa tadašnjim dekanom Pravnog fakulteta Nevzetom Veladžićem (diploma doktorata na sopstvenom fakultetu za svega šest mjeseci) uspjela da poništi odluku da brani svoj master pred zajedničkom komisijom sa Univerziteta u Bihaću, Sveučilišta Zagrebu (Hrvatska) i Univerziteta u Trstu (Italija), a da bi odmah potom hinjski učestovala u protjerivanju tog istog svog profesora sa Univerziteta u Bihaću (pod izgovorom da nema diplomu kako je to proglasio njen rektor Fadil Islamović) da bi potom dovela svoju profesoricu iz Sarajeva, kod koje je prijavila svoj doktorat, naravno da bi lakše i tu prepreku preskočila. Propao je i taj moj pokušaj da se uvede neki kvalitet u nastavi Univerziteta u Bihaću i da se otvore druge perspektive za naše studente. Nažalost, tragičnost ovog slučaja za Univerzitet je taj što se svaki pokušaj otvaranja neke perspektive za studente u mnogim slučajevima blokiraju upravo mladi ljudi koji se spremaju da sutra preuzmu obrazovanje i vaspitanje novih generacija koje dolaze. I tu je sva tragika koju nam nameće Fadil, Mirsad, Atif, Refik, Halid, Esad i drugi koji vladaju Univerzitetom u Bihaću više od 15 godina, i koji stvaraju takvu klimu na Univerzitetu u kojoj nema kraja nesreći ovog naroda. Nikako da pogledamo istini u oči i da se okrenemo sami svojoj budućnosti, jer ovakvi kakvi smo niko nam neće i ne može pomoći. Očigledno da nedostatak minimuma profesionalnog, akademskog i ljudskog morala, znanja, i minimalne ljudske korektnosti čini veliku prepreku svakom pokušaju da se obezbjedi ma kakav napredak i boljitak, što nas stalno vraća korak unazad i dovodi nas tamo gdje smo. (*)