„Mnoge sile postoje na zemlji al ni jedna kao čovjek silna“ (Sofokle)

Godina 2019. bila je godina „buke i bijesa“ onih koji vladaju i godina tišine i prigušenog straha onih kojima se vlada. Bila je to godina u kojoj su oni koji vladaju jedno mislili (?), drugo govorili, treće radili, bez ikakve odgovornosti prema onom što su kazali, napisali i obećali i prema onima koji su ih izabrali da vladaju u ime njih. Bila je to godina bez stvarnih materijalnih, duhovnih i moralnih promjena, gdje se gubi svaki  ponos, razum i uložena snaga a dobija se ništa. To je bila godina stvaranja nerazumne perverzne mržnje prema svemu onom što se protivi toj „buci i bijesu“, protiv svega onog što nije naše, protiv svakog ko je slab i nemoćan, neuk i ostavljen na margini života. Bilo je to vrijeme demagogije u kojem su najobrazovaniji i najmudriji šutjeli, osioni i bogati galamili i vladali, a drugi sve to brzo shvatali i stvarali „uslovni refleks“ otužnog preživljavanja i stagnacije sa pozivom na poslušnost. Bila je to godina anomije (bezakonja), anksioznosti (straha) i poslušnosti brojnijih ali manje moćnih što je krunilo moć otpora čovjeka ostavljenog bez morala i duhovnog integriteta. Bila je to i godina u kojoj je zamro svaki glas savjesti i ugašena svaka sloboda autentičnog razmišljanja i mašte čovjeka o njegovoj  smrtnosti, što ga je vodilo u težak zločin protiv samog njega.

Može li 2020. godina biti godina novih inspiracija, motivacija, poticaja i nove nade kao graničnik za one koji su čovječanstvo gurnuli u glad, duhovno siromaštvo i mržnju. Može li u ovoj godini prigušena tišina nestati i strah od „buke i bijesa“ biti nadjačan? Mogu li se ohrabriti i motivirati najmudriji i najobrazovaniji da progovore,  da se probudi glas savjesti i sloboda razmišljanja, da se povrati ponos onima koji su neuki, slabi i ostavljeni na margini života? Kako nametnuti razum, savjest i odgovornost bogatim i osionim da  prestanu kruniti materijalni, moralni i duhovni integritet čovjeka?  Kako stvoriti „uslovni  refleks“ života dostojnog življenja čovjeka u 21. stoljeću? Može li se besmislena poslušnost brojnijih učiniti novom snagom  promjena u kojima  bi se stvarala nova nada i vizija boljeg života običnog čovjeka? Može li se ovaj svijet u 2020. god. učiniti bar za jotu ljepšim, pravednijim, boljim, slobodnijim za otuđene, potlačene, ponižene i odbačene kojih je sve više i više.

Ova i niz drugih sličnih pitanja otvaraju problem identiteta čovjeka, njegove slobode i načina njegovog (našeg) preživljavanja i opstanka u 21. stoljeću. Da li čovjek ima dovoljno prostora za slobodno odlučivanje o samom sebi, i njegovoj sudbini ili on prepušta da odluke o njemu donose oni koji proizvode „buku i bijes“? Da li oni tu odluku donose samovoljno bez pristanka čovjeka ili im to on zbog sopstvenog komoditeta, odsustva volje i sposobnosti da sam preuzme teret odgovornosti za sopstvenu sudbinu,  to prepušta? Bez obzira šta je u pitanju, on u tome obično nalazi opravdanje za sudbinu kojom živi. To traženje izgovora nije ništa drugo do njegovo bježanje od odgovornosti za sopstveni život. To odsustvo harizmatičnosti čovjeka da preuzme odgovornost za sopstvenu sudbinu čini ljudsku zajednicu onakvom kakva je ona u stvarnosti, na svim nivoima. Sudbina čovječanstva autentično je određena tom  harizmom čovjeka (pojedinca) da preuzme odgovornost za sopstvenu sudbinu. Tamo gdje postoji ta harizma pojedinca postoji uređena i skladna ljudska zajednica, koja funkcionira na principima zakona, pravde, pravičnosti i morala.

Autentično čovjek izbjegava da se buni protiv onih koji vladaju zbog sopstvenog ubjeđenja da je to iluzoran posao ili zbog straha od odmazde prema njemu. I u jednom i u drugom slučaju on se odmiče od zakona, pravde, pravičnosti, velikodušnosti i morala. Odmiče se od najelementarnijih životnih radosti, prihvatajući strah i duhovno i materijalno siromaštvo kao krajnju odrednicu svoga života. Ta dekadencija njegovog života nije određena „bukom i bijesom“ onih koji vladaju već prije svega njegovim mentalnim stanjem, malodušnošću i odsustvom harizme da traži drugi smisao svoga života od onog koji mu je odrešen „bukom i bijesom“. Taj odnos između harizma pojedinca i „buke i bijesa“ onih koji vladaju to je istinsko egzistencijalno pitanje danas. To je pitanje pobune i slobode…(*)