Čitajući tekst našeg poznatog filmskog i pozorišnog redatelja Dina Mustafića (Mračna vremena, Tačno.Net, 09.03.2020.), samo po sebi nametnulo nam se razmišljanje o našoj svijesti o nama, o našem odnosu prema samim nama, i o tome kako možemo promjeniti našu svijest o nama samim.
Teško bi se nešto moglo osporiti ovom našem poznatom intelektualcu u ovom tekstu. I njemu i svima nama, „gadljiva je naša ravnodušnost prema stranačkom despotizmu, gdje se sve rješava podmićivanjem, vezama, političkom intervencijom, korupcijom i nepotizmom“. I nama kao i njemu teško je i ponižavajuće živjeti u „državi zgaženih vrijednosti“… u kojoj je instaliran „nakazni izborni sistem“ koji omogućuje „bezobzirnu manipulaciju institucijama sistema, selektivnu upotrebu zakona, stavljanje medija, akademskih i naučno-kulturnih institucija i pravosudja pod kontrolu tajkuna“…, i to bez otpora u javnosti. I nama kao i njemu podjednako je gadljiva naša „demokratska alternativa“ koja je korodirala u korupciji, nepotizmu, inferiornosti i neznanju, okovana pohlepnošću i licemjerstvom, što čini „društvo ućutkanim u beznađu i siromaštvu“. Isto tako kao i njemu teško nam je i gadljivo živjeti u društvu „sa manjkom znanja, a viškom ambicija“, „u društvu netolerancije i hipokrizije“, „u društvu u kojem svako svakog želi da prevari , u društvu u kojem su „uzeli vjeru i brigu za narod kao zaštitnu masku zakletve ispod koje mogu bezobzirno pljačkati i širiti carstvo korupcije, prevara i političkih spletkarenja“.
I tako redom. Svima „nama“ (demokratama i intelektualcima) kao i njemu samom smeta i gadljivo je sve ono što se dešava oko nas. A ipak sve se dešava, i to bez ikakve pobune, uz „ravnodušnost kao cool varijanta životnog stila“. I zbog toga i on i „mi“ prestajemo vjerovati u narodnu volju i snagu za pokret. Još uvjek navodno vjerujemo samo u „snagu i volju pojedinaca koji se još nisu predali“. I tu nastaje glavni problem o koji se svi „mi“ i on saplićemo. Kad se kojim slučajem pojave takvi pojedinci, a koji bi da misle drugačije, otvorenije i direktnije, ukazujući na identitet onih koji čine „društvo ućutkanim u beznađu i siromaštvu“, „mi“ odbijamo da im se pridružimo i da ih javno podržimo i ohrabrimo u njihovoj borbi protiv kriminala, nemorala, protiv korupcije, pohlepe, laži i spletkarenja. „Mi“ ostajemo pritajeni iza kulisa i čekamo ishod njihovog usamljenog i već unaprijed izgubljenog marša, protiv „društva netolerancije, kriminala, nepotizma i hipokrizije“.
Postupno u „nama“ počinje da raste gadljivost, ili u najbolju ruku ravnodušnost, prema njima. I ta gadljivost raste tako brzo i silovito, posebno ako se u „njihovoj“ kritici „zgaženih vrijednosti“ naziru moćni pojedinci ili grupe, koji bi nam mogli biti od koristi. Ta gadljivost prema „njima“ ubrzo nadilazi gadljivost prema stranačkom despotizmu, nacionalnom nepotizmu, korupciji i podmićivanju. „Naša“ provincijalna zavist, surevnjivost, ostrašćenost i hipokrizija ubrzo se pokazuje kao temeljna prepreka da iskreno vjerujemo u snagu „onih koji se još nisu predali“, da vjerujemo u nas same. I tu je glavni problem našeg posrtanja, zastoja i propadanja, koji nastaje u našem „digestivnom modelu svijesti“ koja ostaje duboko njegovana i skrivena u našoj „vlažnoj gastričkoj intimnosti“ u kojoj će se sasvim sigurno ugušiti i oni „pojedinci koji se još nisu predali“.
I tako u našoj „vlažnoj gastričkoj intimnosti“ nastaje „kloaka“ u kojoj se guše oni koji su imali dovoljno hrabrosti i morala da otvoreno otkriju identitet pojedinca i grupe koji ovo društvo čine drštvom hipokrizije, korupcije, nemorala, prevara, licemerja i spletkarenja. I dok se oni guše „mi“ preživljavamo iznoseći naše opće gađenje prema svemu onome što se dešava oko nas, ali ne i u nama. I dotle oni koji upravljaju i kontrolišu proces trulenja dostojanstva i morala čovjeka u takvom društvu kakvo je naše, nesmetano nastavljaju da rade ono što su i do tada radili, zaštićeni našom načelnom kritikom i gađenjem. I time je krug našeg propadanja zatvoren.
Izlaz iz klopke u kojoj se gubi povjerenje u društvo, u sistem, u pojedince, u samoga sebe, traži novi model „naše“ svijesti i razmišljanja sa kojom se „mi“ nažalost, još nemamo hrabrosti susresti. I pitanje je kad će mo i da li ćemo? Taj novi model naše svijesti i novi kodeks vrijednosti traži neminovni izlazak iz te „naše“ zatvorene „vlažne gastričke intimnosti“, u kojoj štitimo samo sami sebe. Kroz tu našu „digestivnu svijest“ koja se razvija u našoj „gastričkoj intimnosti“ kopamo još dublju rupu za moralno i duhovno „kompostiranje“ društva, i tako prestajemo vjerovati u snagu i pokret naroda i u snagu „onih koji se još nisu predali“ i u sami sebe. I tako svi počinjemo vjerovati u snagu i moć kriminala, laži, spletkarenja.
I umjesto tog kompostiranja naše svijesti u našoj „vlažnoj gastričkoj intimnosti“, potrebno nam je „klizanje van sebe“ što figurativno ima značenje da hrabro ustanemo protiv takve „naše“ svijesti koja nas sve više udaljuje od osnovnih moralnih ljudskih vrijednosti i čini nas supstancom kriminalnog i nemoralnog miljea, onih koji su „uzeli vjeru i brigu za narod kao zaštitnu masku zakletve ispod koje mogu bezobzirno pljačkati i širiti carstvo korupcije, prevara i političkih spletkarenja“.
Bez tog „iskliznuća“ iz naše intimne i memljive „gastrične svijesti“, nema promjena, nema novih horizonata, nema nade. Bez tog iskliznuća još mračnija vremena dolaze, kako reče Dino Mustafić. Jedino ako neku promjenu u tome ne donesu corona virus i izbjeglice. Ostaje da se vidi šta nas čeka. (*)