Na samom početku postavljam pitanja vezana za pravi javni izbor u BiH:
- da li je pravi javni izbor zaduženje BiH u vrijeme korone u iznosu oko milijarde KM čiju upotrebu će odrediti i kontrolisati stranačke poglavice, a vraćati narod?
- da li je pravi javni izbor da se stranačke poglavice usaglase samo kada se treba zadužiti, odnosno kada namirišu tuđi novac za vlastite svrhe, a da nakon toga Dodik i Čović primitivno raspale po Državi koja im je omogućila političko preživljavanje?
- da li je realno očekivati da će vlasti korektno i prioritetno raspodijeliti navedena kreditna sredstva kada su pri prvoj raspodjeli javnih sredstava učinile takve svinjarije koje se graniče sa idiotizmom (dale 700 hiljada Kupresu sa pet hiljada žitelja, a Zenici i Tuzli ni jedne marke, iako je tada Zenica bila centar pandemije korona virusom)?
- da li je za očekivati da će kreditom dobivena sredstva biti ravnomjerno raspoređena na prostoru cijele BiH kada je u pitanju zdravstvena zaštita i da li će vlade pri raspodjeli novca za privredu preferirati domaću proizvodnju i radnike ili biznismene i uvoznike?
- da li je pravi javni interes da i dalje dominiraju podobni u odnosu na sposobne, odnosno da slušamo plitke monologe druge marionetske lige zvaničnika, koji će sami sebe „kontrolisati“, budući da su interese stranke stavili iznad interesa Države?
S obzirom da su međusobno povezane kategorije javna dobra i javni interes, pitam čitaoce da li precizno znaju šta su ove kategorije i zašto je važno razlikovanje javnih i privatnih dobara, odnosno zašto je važno razlikovati javni izbor koji vrši tržište od onoga izbora kojeg određuje država i njeni javno-realni kolektiviteti (JPK). Ovo pitam stoga jer ne vjerujem da će vlade htjeti da precizno razgraniče ove kategorije! Ipak, krenimo redom.
Javna dobra su ona od kojih su koristi nedjeljivo raširene među cijelim stanovništvom, bez obzira na to žele li pojedinci ili ne kupiti javno dobro, dok su privatna dobra ona koja se mogu podijeliti i pribaviti posebno za različite pojedince, bez ikakvih koristi i troškova za druge. Određivanje pojma javnog dobra u ekonomskom smislu zasniva se na uočavanju razlike između javnih i privatnih dobara, a koja ima osnov u podjeli privrede na javni i privatni sektor. Ako je kriterij ove podjele nosilac proizvodnje, onda svako ono dobro koje je proizvedeno u okviru javne privrede, jeste javno dobro. Sa stanovišta osobina javnog dobra, karakterišu ga dvije specifičnosti: 1. nerivalitetnost, gdje se pri bilo kojem stepenu ekonomskog iskorištavanja ne može isključiti iz potrošnje bilo koje druge pojedinačne potrošače, 2. neisključivost, gdje dobro, namijenjeno nekom pojedincu u grupi, mogu koristiti i drugi članovi uz mali ili nikakav trošak. U slučaju da neko dobro ne posjeduje obe navedene karakteristike, ono nije javno, već kolektivno dobro. S obzirom da javna dobra služe za podmirivanje javnih potreba, a kako neke potrebe pripadaju kategoriji kolektivnih potreba, one se zadovoljavaju proizvodnjom kolektivnih koristi. Bez obzira što su javne potrebe kolektivne potrebe, sve kolektivne potrebe nisu i javne, jer neke potrebe postaju privatne kolektivne potrebe, kao što je na primjer, obrazovanje. Da li će neke od privatnih kolektivnih potreba postati javne zavisi od odluke države. Prema tome, pri transformaciji ovih potreba, država procjenjuje koristi i troškove zadovoljavanja kolektivnih potreba, organizuje proizvodnju kolektivnih korisnosti i distribuira javna dobra, što je funkcija javne ekonomike. Ovim načinom država određena kolektivna dobra čini javnim, jer ima diskrecionu moć (moć finansiranja).
Javne usluge različito se definišu u raznim zemljama. Da bi se neke usluge svrstavale u oblast javnih usluga, pretpostavljaju se obično dva uslova: prvo, da su to usluge koje se smatraju neophodnim da zahtijevaju javno regulisanje, vlasništvo ili funkcionisanje i drugo, da se organizuju na principu monopola. Iz ovoga proizlazi da prvi uslov nameće pitanje šta je osnovni (esencijalni) proizvod ili usluga, pri čemu odgovor zavisi od mjesta i vremena, odnosno od ekonomskog i tehničkog razvitka. Drugo, djelatnost je takvog karaktera da njena monopolska organizacija ima veću efikasnost nego da je organizovana na tržišnim principima. Usljed karaktera proizvoda i usluga i nedovoljnosti organizovanja njihove proizvodnje na osnovama konkurencije, društvo se odlučuje da li će ih organizovati na osnovu javne ili privatne svojine, sa značajnim javnim regulisanjem. Stoga i različite države šire prihvataju jednu ili drugu varijantu organizovanja javnih usluga.
Javna dobra su široka kategorija i mogu se podijeliti po različitim kriterijima. Tako se ona dijele na prirodna (voda, zrak, zemljišta, rude, šume i sl.), proizvedena, odnosno izgrađena (putevi, škole, bolnice, mostovi, brane, luke, itd), korisna i za društvo potrebna dobra (odbrana, bezbjednost, sudstvo, administracija, bazična znanja, kontrola zagađivanja i sl.). Koristi od ovih dobara imaju svi ljudi podjednako, a njihova proizvodnja (i/ili kontrola) nameće određene troškove. Dakle, većinu javnih dobara za ljude obezbjeđuju vlada zemlje jer ih ljudi pojedinačnim naporom ne mogu za sebe uraditi ili ne tako dobro. Nadalje, javna dobra često puta ne mogu se djelotvorno pribaviti djelovanjem mehanizmom tržišta, pa je neophodna uloga države. Pored ovih javnih dobara, postoje i javna „zla“. Ona su takva javna „dobra“ koja jednostavno nameću troškove. Javna „zla“ su ona koja proizvodi na primjer „učinak staklenika“, odnosno zagađivanja zraka i vode, a kao posljedica hemijske proizvodnje, proizvodnje energije, upotrebe automobila i sl. Svi subjekti koji su uzrokovali ove učinke nisu imali namjeru da bilo kome naškode. Eksternalije su bile nenamjerni, ali štetni uzgredni učinci određene privredne djelatnosti.
Javne usluge također su raznovrsne, a u njih spadaju: usluge saobraćaja, snabdjevanja vodom, električnom energijom, prirodnim plinom, telekomunikacije, usluge zdravstva, usluge obrazovanja, usluge administracije, itd. Opšte je poznato da javne usluge u svom odvijanju treba da zadovolje određene principe, odnosno: da opslužuju ukupno stanovništvo na određenom području i s određenim dobrima, da pružaju usluge po prihvatljivim cijenama i da se pri njihovom pružanju ne primjenjuje nikakva diskriminacija. S obzirom da kod pružanja javnih usluga uglavnom ne postoje konkurenti, potrebno je njihovo javno regulisanje, da bi se obezbijedilo ispunjavanje navedenih principa. Ove usluge obično imaju karakter monopola, pri čemu je svaki kupac zaseban za svaku uslugu, što proizvođaču (davaocu), zbog nepostojanja ograničenja, daje mogućnost da utvrđuje posebnu cijenu za svaku uslugu i za svakog kupca. Jedna od karakteristika je i nemogućnost njihovog skladištenja kod potrošača, što proizvođaču (isporučiocu) omogućuje da tržište pojedinačnog potrošača (kupca) podijeli na određene vremenske segmente. Kako kod javnih usluga ne postoji i odgovarajuća konkurencija, teže je riješiti diskriminaciju i diferencijaciju cijena nego kod drugih (privatnih) usluga. Stoga se usklađivanje odnosa između proizvođača (isporučioca) i potrošača (u nedostatku tržišne konkurencije), vrši javnim regulisanjem.
Javne usluge predstavljaju prirodne monopole pa njihovo odvijanje treba da je kontrolisano da ne bi imalo značajne negativne društvene posljedice. Naime, ograničenje konkurencije u ovoj oblasti može se vršiti na različite načine: privilegijama, izdavanjem dozvola, pri mjerenju i slično. Stoga je potrebno da odgovarajući regulatorni organi direktno kontrolišu odnose, cijene i tarife u ovom sektoru. Pored navedenog, regulatorni organi treba da imaju ovlaštenja da nalože promjene ponašanja, povećanje dobara podrazumjeva optimalnu alokaciju resursa i optimalan raspored poreskih tereta u zadovoljavanju javnih potreba.
Nakon osnovnih naznaka o dobrima i uslugama, postavlja se ključno pitanje: ko i kako vrši javni izbor? Kod privatnih dobara (usluga) izbor vrše pojedinci u zavisnosti od potreba, preferencija i visine dohotka, a nabavljaju ih sa tržišta. Međutim, i „nevidljiva ruka“ tržišta često puta nije dovoljna da se izvrši javni izbor, tako da u modernoj privredi uloga države postaje nesporna. Cilj uloge države u ovom domenu jeste da privreda posluje djelotvorno. Međutim, i u djelovanju države postoje neuspjesi kao i kod djelovanja tržišnog mehanizma. Stoga je važno kako vlade donose odluke, između ostalog i o visini poreza i javne potrošnje, o obimu transfernih plaćanja i sl. Teorija javnog izbora postavlja pitanje kako, što i za koga u javnom sektoru, upravo kao što teorija ponude i tražnje ispituje izbore u privatnom sektoru. Iako su mnogi ekonomisti od A. Smitha na ovamo najveći dio napora utrošili u razmatranju tržišnih mehanizama, bilo je i onih koji su dublje analizirali o ulozi države u društvu i privredi i s tim u vezi, o teoriji javnog izbora (Šumpeter, Arrow).
Teorija javnog izbora primjenjuje modele koji se zasnivaju na pretpostavci da glasači i političari postupaju racionalno, odnosno u skladu s vlastitim interesom, pa ova pretpostavka omogućava upotrebu ekonomsko-analitičkog „oruđa“ u izučavanju ponašanja države. S druge strane, ova pretpostavka u potpunosti mijenja dotadašnje zaključke o ponašanju države i njihovim posljedicama. U kontekstu uzroka javnog zaduživanja, teorija javnog izbora polazi od logike da se političari, kao i privredni subjekti, ponašaju racionalno, s ciljem da maksimiziraju svoju korist. Političari korist ostvaruju ponovnim izborom, koji im omogućuje status i dohodak. Ponašanje političara utiče na državni budžet. Naime, povećano oporezivanje dovodi do gubljenja glasova birača, a povećanje javne potrošnje do povećanja broja glasača. Budući da povećano oporezivanje i rast javne potrošnje imaju suprotne efekte na broj glasova, političari povećavaju budžetske prihode i rashode do iznosa gdje su izjednačeni izdaci (kao granični troškovi) jednaki broju dobivenih glasova (graničnom prinosu). Dobici, odnosno gubici za političare su veći ako su grupe koje imaju koristi od državnih rashoda, odnosno koje podnose teret poreza, više homogenih interesa i ako su uz to i bolje organizovane. Dakle, svjesni ovoga, političari će odabrati poreze i javnu potrošnju koja će rezultirati maksimalnom koristi (broju glasova) uz zadate troškove. A ukoliko je moguće da se javna potrošnja finansira neporeznim prihodima, na primjer kreditima i javnim dugom, političari ostvaruju veću korist, a da nemaju nikakvih troškova.
Suština javnog izbora, dakle, opisuje kako vlade donose odluke o oprezivanju, javnim rashodima, regulisanju odnosa u javnoj potrošnji i drugim prilikama. Igra politike, slično igri tržišta, treba da uporedi želju stanovništva da dobije kolektivna dobra s mogućnošću privrede da ih obezbijedi. Glavne razlike između tržišta i države nalaze se u tome da su glavni igrači u politici-političari, prvenstveno zainteresovani da pobijede na izborima, dok su glavni igrači na tržištima-preduzeća, koja nastoje da ostvare profite. U suštini teorija javnog izbora ustvari analizira kako se vlade ponašaju u obavljanju svojih funkcija, s obzirom da u složenoj i međuzavisnoj privredi, adekvatne odluke vlade mogu uticati na povećanje privredne aktivnosti, odnosno zaposlenosti i dohotka. Javni izbor je proces kojim se pojedinačne odluke sklonosti udružuju u kolektivne. Ove odluke su nedjeljive, za razliku od privatnih. Stoga javni izbor u teoriji i praksi odražava ponašanje vlada u obavljanju svojih funkcija i pojedinaca, koji se istovremeno nalaze u ulozi korisnika, proizvođača ili poreskog obveznika. Ovaj izbor nalaže primjenu savremenih ekonomskih metoda u društveno-političkim procesima, kombinovanjem ekonomije i politike i to počev od teorije Arrowna o „mogućnosti“ agresije individualnih preferencija u društvenoj funkciji blagostanja, istraživanja Blacka o usvajanju pravila izbora prostom većinom, teorije Downa o konkurenciji između partija, studija Buchmana i Tullocka o izboru pravila na nivou teorije grupe Olsona. Teorija javnog izbora u međuvremenu značajno se promijenila. Na tu promjenu značajno je uticalo racionalno ponašanje pojedinaca u političkoj i ekonomskoj sferi. Dakle, bez obzira u kojoj se ulozi pojedinac nalazi (političara, proizvođača, potrošača ili poreskog obveznika), podrazumijeva se da se on racionalno ponaša. Razvojem teorije javnih finansija, naročito teorije javnih dobara i eksternalija, razvojem ekonomske teorije blagostanja i teorije javne potrošnje, koja stavlja akcenat na budžetske oblike odvijanja javnog sektora, razvojem netržišne ekonomije, racionalnost ponašanja pojedinca u svim navedenim domenima se povećava.
Uslovljenost ekonomije i politike očigledna je kod javnog izbora, posebno u okviru ponude i tražnje javnih dobara i u sferi infrastrukture uopšte. Ni modeli ekonomskog rasta ne mogu se egzaktno označiti bez uključivanja uticaja javnog izbora na donošenje ekonomskih odluka. Infrastruktura ima širok uticaj na investicije, odnosno privredni rast, s obzirom da ona obuhvata drumske puteve, željeznice, plovne puteve, aerodrome, odnosno transport, nauku, energiju, obrazovanje, zdravstvo, okruženje, itd. Stoga je infrastruktura javno dobro koje koriste sva fizička i pravna lica. Infrastrukturnim sadržajima (dobrima) privredu i društvo snabdijeva država. Pri tome obim i raspored tih dobara određuje država nezavisno od tržišta i njihovih cijena. Prema tome, proizlazi da su ekonomski rast i rast infrastrukture povezani i da infrastruktura ima indirektan uticaj na taj razvoj. Infrastruktura je često puta determinanta razvoja određenih privrednih grana.
Tržište ne snabdijeva korisnike optimalno javnim dobrima i uslugama, što potvrđuju primjeri od unutrašnje bezbijednosti na primjer, do putne mreže, kulturnih sadržaja, itd. Ovim se praktično opravdava javno vlasništvo, centralizacija pri odlučivanju, različita regulacija i subvencije koje država daje za određene namjene. U suprotnom, ako se pretpostavi da postoji dobrovoljnost poreskih obaveza (kao što je slučaj sa tržišnom razmjenom), u tom slučaju nivo javnih prihoda bio bi daleko ispod nivoa njihovih potreba. Građanin kao korisnik usluga i poreski obveznik i ovdje se ponaša racionalno, nastojeći u prvom slučaju (kada je korisnik) da potrebe zadovolji na što većem nivou, a u drugom, da plati što manje poreza. To dovodi do poznatog paradoksa javnog dobra u teoriji javnih finansija. Naime, činjenica je da svaki pojedinac nastoji da zadovolji potrebe za javnim i kolektivnim dobrima, ali ne i da tome i sam adekvatno doprinese, jer „računa“ da će to biti plaćeno nezavisno od njegovog neznatnog udjela. Da bi se ovakav način razmišljanja (i ponašanja) otklonio potreban je takav poreski sistem koji podstiče istinoljubivo ponašanje, odnosno obavezu svakog subjekta da plati u javni fond iznos koji je realan ne sa njegovog aspekta, već sa aspekta drugih, koji to procjenjuju.
Teorija javnog izbora ustvari analizira ponašanje vlade kod javne potrošnje. S obzirom da tržište djeluje suboptimalno kod javnih dobara i usluga, potrebno je djelovanje države i to posebno kod eksternalija kao vanjskih učinaka. Ovi učinci se događaju kada se troškovi, odnosno koristi neke djelatnosti prelivaju na druge subjekte, a da ovi (drugi subjekti) nisu plaćeni, odnosno nisu platili za troškove ili koristi koje su imali ili stekli. Očigledan primjer vanjskih učinaka je odbrana zemlje, gdje svi ljudi (korisnici) jednako sudjeluju i ne mogu biti isključeni u konzumiranju. Manje očigledni primjeri javnih dobara su javna zdravstvena zaštita, pronalasci, parkovi, brane i sl. Navedena javna dobra razlikuju se od privatnih, jer ne mogu biti podijeljena i dodijeljena nekom pojedincu.
Na osnovu navedenog, može se izvući zaključak da je zadatak države u javnom izboru da obezbijedi alokaciju sredstava i da nadomjesti slabosti tržišta da bi ovaj izbor bio u funkciji optimalnog (uravnoteženog) razvoja privrede i infrastrukture. Stoga javni sektor (i političke odluke) treba da se izgrade na jedinstvenom principu, s ciljem da dođe do obostranih koristi, a ne da se na ovaj proces gleda kao na mehanizam raspodjele resursa. U tom cilju potrebno je povezivanje između poreza i javnih rashoda, da bi se mogla povući paralela između ekonomskih odluka na tržištu i političkih odluka u javnoj potrošnji. S obzirom da se tržišno ponašanje učesnika zasniva na dobrovoljnoj razmjeni roba, tako i političke odluke države kod javnog izbora i eksternalija, treba usmjeriti u pravcu ostvarivanja koristi za sve učesnike, da bi svaki stanovnik date zemlje mogao očekivati dobitak od izbora države, veću od one kojoj je on doprinio plaćanjem poreza. Dakle, pri donošenju odluke o javnoj potrošnji treba se rukovoditi tržišnim principima tamo gdje je to moguće, odnosno jedinstvenim principima (gdje nije moguće primjeniti tržišne kriterije), da bi se ostvarile obostrane koristi davalaca i korisnika, pravi javni izbor.
Na kraju, odgovor na svih pet pitanja u vezi pravog javnog izbora sažet je samo u jednoj riječi: NE! (*)