Nedžad Bašić

„Niko nikada neće uživati povjerenje cijelog naroda kao što ga uživam ja. Nikad neće biti čovjeka u budućnosti koji ima više autoriteta od mene. Moje biće je stoga faktor od velike vrijednost. Niko ne zna koliko dugo ću živjeti. Stoga je bolje da sukob počnemo odmah”. (Adolf Hitler)

Pokušaj iscrtavanja novih geopolitičkih granica u euro-azijskim prostorima, s permanentnim jačanjem autoritarnih vladara, nema značenje okončanja nezavršenih (zamrznutih) sukoba između starih i novih globalnih i lokalnih protivnika. Radi se isključivo o pokušaju kreiranja novog prostora za efektnije funkcioniranje populističkih autoritarnih režima izraslih na promjenama neoliberalizma koje su zahvatile svijet krajem prošlog i početkom ovog milenijuma. Nije više samo nerazvijeni/nedemokratski svijet (?) pun novih autoritarnih populističkih vibracija, frustracija i nagona za latentnim sukobima koji prijete da razore svaki oblik ljudske zajednice u kojoj bi ostalo minimum prostora za prava i slobode čovjeka i slobodnu njegove volju. „Novi ruski svijet“ nesumnjivo podržan od „novog islamskog svijeta“ i „kineskog komunističkog svijeta“, sve više sužavaju prostore za dalji razvoj prava i sloboda čovjeka i manjinskih grupa, što vodi sužavanju prostora u kojem bi se mogao garantirati bar minimum ljudskog dostojanstva u 21. stoljeću. Ni najrazvijenije zemlje sa historijskim backgroundom liberalnih demokracija i sloboda nisu uspjele izbjeći zamku populističke demagogije. Nedavno je tzv. „Trampov populizam“ doveo do ozbiljne destabilizacije unutarnjeg liberalnog demokratskog sistema USA, intenzivirao skepticizam unutar transatlantske integracije i suradnje, podstaknuo istupanje Vel. Britanije iz porodice evropske zajednice država (BREXIT), te doveo do ozbiljnog narušavanja odnose unutar NATO saveza, što se demonstrira kroz permanentnu unutarnju konfrontaciju sa autoritarnim vladarima Turske i Mađarske koje su članice NATO saveza.

Na samom početku ovog milenija populistička retorika dovodi u pitanje multilateralnu suradnju među državama, intenzivira ulogu i značaj interesa nacionalne države odbacujući time značaj kolektivnih interesa čovječanstva koji počivaju na zajedničkim globalnim sociokulturnim vrijednostima općih prava i sloboda čovjeka i manjina. Isključujući značaj individualnih prava i sloboda čovjeka populisti efektno izvode kolektivni koncept „obespravljenih naroda“ preko kojeg koriste „stvarno nezadovoljstvo“ naroda, konfrontirajući ga sa vladajućom korumpiranom i povlašćenom nacionalnom elitom, odbacujući svaku mogućnost rehabilitiacije prava i sloboda čovjeka i manjinskih grupa, što će im poslužiti kao platforma poticanja straha i mržnje kod „obespravljenog naroda“ protiv ne samo „nepravednog i korumpiranog sistema kriminalnih elita“ već prije svega protiv individualnih prava i sloboda čovjeka i manjinskih grupa. Promovirajući strah i mržnju „obespravljenog puka“ ili „nacije“ populisti uspjevaju brzo osvojiti javni prostor nastojeći populističku retoriku transferirati u novu populističku doktrinu koja bi se prvenstveno oslanjala na populističku mobilizaciju fokusiranu na anti-pluralizam, anti-institucionalizam i anti-elitizam.

Sa fokusom autoritarne populističke doktrine na stvaranje straha i mržnje kod „obespravljenog naroda-nacije“ kroz inspiraciju populističke mobilizacije, anti-pluralizma, anti-institucionalizma i anti-elitizma, otvara se prostor za stvaranje haosa biblijskih razmjera u kojem će nastupiti potop svih ljudskih vrijednosti i morala za koje se čovječanstvo tako uporno borilo od kataklizme koju mu je donio nacistički populizam 30-ih godina prošlog stoljeća, na koji se danas sve više oslanja retorika dolazećeg tzv. demokratskog (izbornog) autoritarnog populizma. Da li se ovdje radi o dolazećem talasu jednostavno primitivnog, grubog i manipulativnog „demokratskog autoritarnog populizma“ koji gura čovječanstvo u novu tragediju, ili je pak nešto drugo u pitanju, što običnom posmatraču društvenih frustracija izmiče iz vidokruga?

Kako detektirati tu potencijalnu skrivenu opasnost populizma koji ima pretenziju dominirati svjetskom političkom scenom, pitanje je koje danas absorbira pažnju brojnih istraživača i praktičare u ekonomskim, političkim, psihološkim i antropološkim studijama. Nažalost, kod nas se nije još pojavila ni jedna naučna studija koja bi znanstveno observirala ovaj ekonomski, kulturni, psihološki i politički fenomen. Tu i tamo se susrećemo sa fragmentarnim pristupom autoritarnom nacionalističkom konceptu populizmu koji se prevashodno oslanja na nacionalni i vjerski background grupe (nacije) što ga čini lakše prepoznatljivim. Međutim, autoritarni populizam na početku 21. stoljeća zahvata mnogo širu lepezu društvenih, socijalnih, kulturnih, političkih, ekonomskih, ekoloških, psiholoških i ideoloških determinanti što ga čini sve teže prepoznatljivim u okviru kompleksnih promjena globalne neoliberalne strukture.

Pobjeda Trampove ultradesničarske populističke retorike i njegov dolazak na čelo birokratske arhitekture u Bijeloj kući  učinit će desničarski populizam u svijetu znatno ojačanim što će mu dati veliki polet u agresivnosti posebno u antimigrantskoj, ksenofobičnoj, seksističkoj i anti-LGBTQ politici i retorici. Premda je izgubio na predsjedničkim izborima Tramp je sa svojom populističkom retorikom osvojio  skoro polovinu glasača u USA (47%), uprkos više od 260.000 smrtnih slučajeva od COVID-19 virusa za vrijeme njegovog mandata u Bijeloj Kući, jačanje autoritarne populističke retorike dovesti će i do istupa Vel. Britanije iz EU, što će sa agresijom Rusije na Ukrajinu značajno promjeniti arhitekturu globalnih odnosa, što eksplicitno ukazuje na veliku političku moć autoritarne populističke retorike.

Talas autoritarne populističke retorike zahvatio je najmnogoljudniju zemlju svijeta Indiju koja je doskora važila za najstariji i nepresušni bazen građanskih sloboda. Zapadna Evropa najsnažnije uporište liberalne demokracije u 21. stoljeću nije ostala pošteđena utjecaja ideja autoritarnog populizma. U Poljskoj, vladajuća stranka Pravo i pravda (PiS) pokušava da progura drakonski zakon o abortusu koji je naišao na široko protivljenje. A u Mađarskoj je premijer Viktor Orbán nedavno predložio izmjene izbornog zakona kako bi pooštrio kontrolu nad zemljom, u kojoj njegova stranka već ima veliku većinu u parlamentu. On takođe pokušava da u zakon unese transfobične definicije roda. Čak i u nekim zemljama u kojima populistički lideri nisu na vlasti, autoritarni populistički pokreti cvjetaju. Nedavna anketa Francuskog Instituta za javno mnijenje pokazaje da Marine Le Pen iz krajnje desničarskog Nacionalnog skupa izrasta u najozbiljniju prijetnja francuskom demokratskom liberalizmu.

Premda neuspješni u borbi sa pandemijom COVID-19,  autoritarni populistički režimi zahvaljujući svojoj haotičnoj politici odgovora na pandemiju zadobijaju značajnu podršku javnog mnijenja. Tako će u Brazilu, jednoj od najpogođenijih zemalja pandemijom COVID-19 predsjednik Jair Bolsonaro, zahvaljujući državnim isplatama za kompenzaciju Brazilcima koji su izgubili posao ili prihod, dugo vremena uživati visoku podršku Brazilaca. Čak kada je njegova desničarska vlada izgubila od radničke partije 2022. njegov nasljednik ljevičar Luiz Inasio Lula da Silva (Luiz Inácio Lula da Silva) stao je uz bok globalnom populizmu podržavajući politiku autoritarnog ruskog predsjednika i kineskog autoritarnog režima. Slična se priča ponavlja i u Rusiji gdje je pandemija COVID-19 za kratko oborila popularnost diktatora Vladimira Putina sa 94% na 59% da bi nakon kompenzacije za izgubljeni posao ili umanjeni prihod građanima, i sve izraženijeg propagiranja opasnosti za opstanak Rusije, njegov rejting porastao na 69%. I turski autokrat Recep Tayyip Erdogan, preživio je sve izazove velike pandemije zahvaljujući brojnim populističkim kompenzacijama i isplatama te širenjem straha od gubljenja vjerskog identiteta države kreiranjem imaginarnog vojnog puča, što je vodilo potiskivanjem koncepta sekularizma, kao političkog koncepta, na margine turskog društva. U Indiji Bharatiya Janata Partija (BJP) premijera Narendre Modija – desničarska hinduistička nacionalistička grupa – pobijedili su na prvim izborima u eri Covida u državi Bihar, za koje se očekivalo da će izgubiti. Popularnost filipinskog autoritarnog predsjednika Rodriga Dutertea dosegla je rekordan nivo za vrijeme pandemije.

Autoritarni populistički pokreti sve očiglednije izrastaju na rubovima globalnih ekonomskih, kulturnih i političkih promjena koje su posljedica novog tehnološkog razvoja čovječanstva, što će u budućnosti inherentno jačati, širiti i radikalizirati autoritarnu populistički retoriku, približavajući je sve bliže novom konceptu autoritarne populističke doktrine. Razvoj autoritarne populističke doktrine mogao bi ozbiljno ugroziti liberalnu demokratsku doktrinu i time dovesti čovječanstvo na rub novog globalnog ideološkog sukoba, što bi ostavilo teške posljedice na korpus prava i slobode čovjeka. Otuda je izuzetno značajno  pitanju autoritarnog populizma pristupiti na pronicljiv, oštrouman, razborit, razuman, inteligentan način, koji bi mogao pomjeriti „doktrinu kreativne modernosti“ od apstraktnog teoretskog konceptom ka aplikativnom razvojnom projektu koji bi ostavljao malo prostora za stvaranje „doktrine autoritarnog populizma“. Otuda je od izuzetno velikog značaja pratiti proces sučeljavanja „doktrine kreativne modernosti“ sa „doktrinom autoritarnog populizma“. (*)