Braco moj, ono sa perestrojkom što je nekad bila u Sovjetskom savezu nije ništa, pa mi takve zaokrete i preokrete činimo evo, već skoro dvadeset i kusur godina, i to po prilici svake druge jeseni, ili proljeća. I ništa. Mislim zaokreti perfektni, perfektno izvedeni, a cilj sve dalji i viši. Poslije divanimo gdje je ko pogriješio, odnosno ukakio stvar u fundamentu. Svaka se greška, naravno, plaća. To sam naučio još u djetinstvu i duboko vjerujem da je to tačno. Ja se samo pitam – da li baš svaka greška mora da se plaća i da li je baš neophodno da najveće greške budu najbolje plaćene?
A opet ako se stvarno svaka greška plaća – da li mi zato imamo toliko milionaša, plaćenih za svoje greške? Iz određenih stranačkih struktura, i neodređenih struktura. A baška što ne znam da li je to jedini način u nas da se čovjek obogati?
Od te sveobuhvatne analize niko nema koristi, samo sveopštu sikiraciju. Ali sami smo krivi za sve to, pošto su ovi naši krajiški narodi i narodnosti dozvolili svojim izabranim predstavnicima (političarima) da se vježbaju i uče na njima.
Eto na primjer medicinari ili ti doktori – kad nešto ne znaju, ili im ne ide od ruke ili noge, oni vježbaju na miševima, psima, mačkama i majmunima. Tek poslije to primjenjuju i na ljudima, kad uđu u štos.
Stvar sa politikom i ekonomijom stoji dijametralno suprotno – najprije se eksperimentiše sa širokim narodnim masama, a životinje su pošteđene, bolje reći, privilegovane su. I kad opit ne upali, začas se nađe što je i jedino suvislo opravdanje. Te ovdje zasmetala malo oveća dlaka, ovdje nokat, tamo magareće uši, kako bilo da bilo, pobude i namjere su bile dobre, a realizacija kilava. To je što se tiče zaokreta i preokreta.
Međutim kad je u pitanju glasnost, e tu je sve drugačije. Umijemo da se deremo i kad treba, i kad ne treba. Eto recimo, da vidimo kako to funkcioniše na primjeru cijenjene profesije, kojoj i sam pripadam. Dakle, novinari su se prije najviše derali u fabričkim halama, kad povodom jubileja, ili neki prigodan datum, intervjuiraju nekog predsjednika radničke klase kome u pozadini lupa mašina. Dernja se naš vrli kolega, urla zastupnik udarne pesnice radničke klase, a mašina klopara li klopara, pa se ništa ne čuje, i ne razumije, no i pored toga, neko je fasovao nagradu za inventivan prilog. Danas toga nema. Fabrike nam uglavnom ne rade, radnička klasa je uglavnom na čekanju, a novinari, novinari su uglavnom krivi za sve.
Danas, danas cijenjeni političari zaboravljaju na lijepo ponašanje i vrijednosti demokratskog dijaloga, kad ih neko prozove i ne čepi. Recimo, zamjeri im što su zajedno sa svojim užim familijama i rođacima isprednjačili u kapitalizam, a svoju vjernu bazu (narod napaćeni) ostavili da se pati tu gdje je, u knjizi, da ne upotrebljavam bombaste nazive za sve ovo. U tim kriznim situacijama, političari su gnjevni na svoj napaćeni narod, rado bi ga promijenili, ali ne znaju kako. Ali napaćeni narodi i narodnosti ne miruju. Dernjaju se u svim demokratskim institucijama koje im stoje na raspolaganju, hvala Bogu, ima ih dosta, i vazda im nešto smeta. Te male plate, te im skup život, ili bolje reći jeftin, sve zavisi iz kog se ugla gleda, te im ne valja vlast, te im ne valja ovo, te im fali ono.
U ovakvi nesigurnim vremenima na površinu izbivaju neke nove i stare političke stranke. I oni bi u vlast. I one se dernjaju iz petnih žila, plaše i talasaju narod napaćeni, plaše političare na vlasti da će im oteti hljeb, a bome plaše se i sami za svoju sudbinu, koja je veoma često slična onoj koja čeka pijetla kad kukuriče suviše rano.
Kao što se iz dosada rečenog lijepo vidi, sve smo vala isprobali, i preokrete, i zaokrete, i glasnu viku i urlikanje. I ništa ne vrijedi, nikako da se maknemo sa početka, bolje reći da se izvučemo iz dubioze. Neki smutljivci vele da je izlaz lak, bezbolan, samo valja pljunuti u šake i mozak, i šljakati i mozgati, šljakati i mozgati, šljakati i mozgati istovremeno. Da, ali naši napaćeni narodi i narodnosti, koji su nepovjerljivi, na to odgovaraju – kad, kako, gdje i s kim, u kom pravcu?
E tu odgovora nema, odnosno možda i ima, ali nikako da se usaglasimo preko naših izabranika političara, jer svaki od njih ima svoju varijantu, koja ne mora da upali, ali bez borbe nema odustajanja, pa neka košta, šta košta. A bogami to naš napaćeni narode i narodnosti mnogo košta. Crno nam se piše, čak i kad je sve okolo naizgled bijelo, a možda mi se to samo pričinjava… Esad ŠABANAGIĆ