„Kad se pokaže da pomoću same pobune nije moguće stvoriti slobodnog čovjeka onda sloboda postaje dio istorijskog kretanja“. (Albert Camus)
Nedžad Bašić
Ako homo sapiens odsustvo sopstvene pobune doživljava kao nužnost sopstvenog preživljavanja što je uvjetovano njegovom biološkom potrebom a ne njegovim razumom i voljom da se pobuni, teško da se njegova pobuna može desiti sve dok se ne promjeni okruženje u kojem on živi.
Veliki ekonomski, politički i društveni haos u kojem se našao svijet na samom početku ovog milenijuma, dramatično je uticao na duhovne i moralne vrijednosti homo sapiensa. Nastupajući populizam ne pokazuju nikakve unutarnje vibracije prema kreativnim promjenama već isključivo prema imitaciji prošlosti. Filozofija, religija, umjetnost i književnost našle su se u zamci spiritualističke reinkarnacije i povratka misterijama religioznih vjerovanja i emocionalnih obreda, promovirajući nasilje i potičući povratak mističnoj sprezi vladara i crkve (boga). To će dovesti do brzog rasta histerične retorike i ratne propagande autoritarnog populizma. Sve je veća prijetnja da agresivna retorika populizma preraste u ideologiju permanentnog ratnog haosa u kojoj će sloboda homo sapiensa biti svedena na uslovni refleks njegovog preživljavanja. Taj uslovni refleks preživljavanja definitivno će izbrisati njegovo društveno i racionalno „ja“ što će ga svesti u ravan „stvari“ lišavajući ga svih emocija i razuma.
Godine koje preživljava homo sapiens su godine „buke i bijesa“ onih koji vladaju i godine tišine i prigušenog straha onih kojima se vlada. To su potrošene godine bez ikakvih stvarnih materijalnih, duhovnih i moralnih promjena, gdje se gubi svaki ponos, razum i uložena snaga a dobija se ništa. To su godine afirmacije nerazumne i perverzne paganske mržnje prema svemu onom što se protivi toj „buci i bijesu“, protiv svega onog što nije „naše“, protiv svakog ko je slab i nemoćan, neuk i ostavljen na margini života. Homo sapiens preživljava najgrublje vrijeme demagogije u kojem najobrazovaniji i najmudriji šute, osioni i bogati galame i vladaju, a siromašni stvaraju „uslovni refleks“ otužnog preživljavanja i stagnacije sa pozivom na poslušnost prema bogu (crkvi) i vladaru. Homo sapiens preživljava godine anomije (bezakonja), anksioznosti (straha) i poslušnosti što kruni moć otpora čovjeka ostavljenog bez moralnog i duhovnog integriteta. Ovo su godine u kojima je zamro svaki glas savjesti i ugašena svaka sloboda autentičnog razmišljanja i mašte čovjeka o njegovoj nadmoćnosti, što ga vodi u težak zločin protiv samog njega.
Sa narastanjem moći krajnje desničarskog autoritarnog populizma nastupio je period brutalnih sukoba: djeca, stari, bolesni, ranjenici, nastambe, bolnice, škole, svetilišta, sve je proglašeno legitimnim ratnim ciljem, a sve to pod indigom božije volje i komande vladara. Čitavi ekspertski timovi rade na osmišljavanju novih oblika skrnavljenjenja i zastrašivanja homo sapiensa. U pomoć se prizivaju stari zavjeti i stara neprijateljstva između različitih religija i civilizacija. „Morate zapamtiti šta vam je Amalek učinio, kaže naša Sveta Biblija. I sećamo se” kaže vladar. „A sada idi, napadni Amalečane i potpuno uništi sve što im pripada. Nemojte ih poštedjeti; pogubite muškarce i žene, djecu i dojenčad, goveda i ovce, deve i magarce”. „Idite hrabro da ispunite svoju vojničku dužnost. I zapamtite da, ako položite život svoj za svoju zemlju, bićete sa Bogom u Njegovom carstvu, slavi i vječnom životu“. „Tad kada se sveti mjeseci povuku, pobijte ih gdje god ih nađete, i uhvatite ih (zarobite), opkolite ih i čekajte ih na svakom mjestu u zasjedi”.
I tako na samom početku ovog milenijuma vraćamo se u antičko arhaično doba savezništva bogova i vladara u kojem vladari ponovo nalaze duhovnu moć i inspiraciju za ubijanje i razaranje homo sapiensa. Ponovo se čuju zvona i pozivi vladara i bogova na svete ratove. Ponovo se izvlače stari božanski spisi kojima se razaranje i ubijanje svega što diše proglašava svetom dužnošću homo sapiensa.
Nastupio je period velikog političkog i moralnog haosa koji traži novu ekonomsku i političku strukturu svijeta. Nastupio je period intelektualne i duhovne konfuzije i velikog obeshrabrenja homo sapiensa koji svoju individualnu slobodu s nepodnošljivom lakoćom sopstvenog preživljavanja podređuje kolektivnoj slobodi nacije, države, crkve, političke partije. U tom racionalnom transferu lične u kolektivnu slobodu homo sapiens srlja u izolovani svijet sa „ideologijom opće saglasnosti“ u kojem vlada tišina i usamljenost čovjeka kao tiha nota njegovog samouništenja. I sve je lišeno smisla izuzev podčinjavanja i ubijanja, galame i neposluha, laži i prevare, odbojnosti i mržnje, koje se odvija uz zvuke nacionalne himne i vojničkog strojevog koraka.
Na samom početku ovog milenija potrebna je više nego ikad do sad DOKTRINA KREATIVNE MODERNOSTI koja može uvesti homo sapiensa u novu maštu, otvoriti prostor za njegove nove intuicije, generirati novu strategiju borbe za njegovu slobodu i slobodu njegovog mišljenja, te kreirati novu globalnu igru u kojoj bi mogla da se promjeni priroda egzistencije homo sapiensa koja ne bi bila ograničavajuća za njegovu pobunu protiv zločina koji se danas vodi protiv čovjeka. DOKTRINA KREATIVNE MODERNOSTI mogla bi otvoriti nove prostore za kognitivnu kreativnost homo sapiensa kao najznačajnije revolucionarne promjene čovječanstva u 21. stoljeću. Više nego ikad do sada u dugoj historiji posrtanja homo sapensa traži se novi oslonac za njegovo preživljavanje.
Zajednica koja bude sposobna da obezbijedi inovativni prostor u područjima kvantnog računanja, vještačke inteligencije i kompjuterskih algoritama, da pravilno projecira sopstvene razvojne tehnološke interese i ciljeve i da otvori kreativne putove za njihovu realizaciju u interakciji s međunarodnom zajednicom, definirat će budućnost čovječanstva i odrediti sudbinu homo sapiensa u 21. stoljeću. (*)